Tek sam u Gračanima podno Sljemena, od tuda su krenuli i Ivica i Janica Kostelić u svoje skijaške pobjede. Već sam zapuhan i zaustavljam se na kavi. Na mene uvijek djeluje pozitivno svaka pauza, posebno ona s kavom (koju, doduše, više ne smijem piti, ali to je neka druga zdravstvena priča). Kao i mnogi adrenalinci, pauze volim raditi tek kada stignem na cilj, a ne kao ovoga puta dok još nisam ni krenuo. Doduše, probijao sam se s druge strane grada, za to je trebalo više od pola sata. Pauziram dvadesetak minuta. Još razmišljam o ruti, bacam oko na fejs i vidim da već 'padaju' prve fotke s vrhova. Gdje sam ja od vrha...

Krećem dalje, kava se isplatila jer mi se čini da bolje pedaliram, a i razdanilo se pa je sve nekako drugačije: bijelo Sljeme baš je prekrasan današnji izazov. Kratim put da izbjegnem glavnu cestu uz donju stanicu nekadašnje žičare i na stazi vidim tragove biciklističkih guma. Znači, nisam jedini, a ni prvi. Već nas je nekoliko u biciklističkom prodoru prema bjelini Sljemena. Uspinjem se po zavojitoj i pomalo predvidljivoj cesti na Sljeme, obilazi me i ujedno raduje ZET-ov autobus, što znači da je cesta normalno prohodna i očišćena; to će biti posebno važno pri vrhu, a i za povratak. Jer ako je, kako bi cestari rekli, 'očišćena na crno' – sve je OK.

Pogled na Zagreb je fascinantan, a prvi snijeg je već iznad Blizneca dobro zabljesnuo na stablima. No putem imam i kišu, sunce čini svoje i otapa snijeg na granama, koji onda kao kiša iz kabla pada po nama koji smo se odlučili za ovu avanturu... Zapinjem da što prije prođem tu visinsku zonu, negdje oko pola puta, jer kada se još malo podignem na veću visinu, snježna kiša sigurno više neće gnjaviti. Kod Šumareva groba - odnosno skretanja s glavne ceste prema planinarskom domu Runolist - fakat prava zima i zimski uvjeti. Za zimske gume.

I kada sam se kasnije sa Sljemena pohvalio svojim uspjehom – frendica me pitala jesam li imao zimske gume. Ne znam što da joj odgovorim… Možda ovako: mi biciklisti i ljeti već vozimo na zimskim gumama, tako da smo za zimu spremni. Hm… baš sam to dobro smislio. Prtljam po opremi i spremam se na malo guranja bicikla jer dalje idem po stazi do Stare Lugarnice. Čini se da imam i društvo, stižu me Marko i njegov frend. Oni su malo hrabriji i još pedaliraju. Propuštam ih, ja ionako idem fotkati posebne prizore snijega, inja i leda. I tako red guranja, malo slikanja, malo i okrepe onako brzinski. Idem dalje u proboj...

No iza prvog zavoja, evo moje ekipe, nose se bicikli na ramenu. To će biti dobre fotke, vadim iz ruksaka 'pravi' fotoaparat, vrijedi truda. S dečkima se pozdravljam jer su, čini se, u predobroj formi. Ja se još moram vratiti po svoj bicikl. Na malo ravnijem dijelu se vozikam, pa opet guram, ali evo me i prije podneva na medici u Staroj Lugarnici, inače omiljenom bike odmorištu. Bike ostavljam, dosta mi ga je. Idem se malo prošetati do vrha preko Činovničke livade. Klinaca i njihovih roditelja k'o u priči, čini se da su zimu svi jedva dočekali. Uspinjem se, snijeg je dobar, pomalo tvrd i suh. Dosta ga ima. Prekrio je i stazu na kojoj se voze svjetski skijaški kup i utrka za Snježnu kraljicu. Iako snijeg za održavanje tog velikog ski događaja tu nije presudan, već niske temperature, ipak je ljepše sve vidjeti pod snježnim pokrivačem.

Iako su se oblaci nadvili nad sam vrh Sljemena, a zapuhao je i jak sjeverac, dobre atmosfere na vidikovcu nije nedostajalo. Najviše se pije kuhano vino, a srećem i prve skijaše. Čini se da je izletnika sve više. Vrijeme je za povratak, iako je tek malo iza podneva. Donosim odluku da neću brzo voziti, a opet, glupo ti se ne spuštati koliko ide, barem toliko. No čini se da ipak zima čini svoje i drugi biciklisti također lagano i oprezno klize niz Sljemensku cestu prema Kraljičinu zdencu. Malo zaostajem, već mi ruke trnu. Osjećam malo olakšanje, više tako ne zebe, ali još uvijek je tu među brdima sve sivo i hladno. Prolazim uz dio ceste koji je donedavno bio zatvoren zbog odrona. Sanacija je zaista bila građevinski zahtjevna, to se i vidi. Napravljen je novi veliki potporni zid s lijeve strane ceste, a kako je to dobro napravljeno, možemo pretpostaviti da tu više neće pucati cesta. Novih odrona neće više biti i zbog hladnog vremena, a koje će klizište ipak još proraditi, vidjet će se na proljeće.

Sljeme je, naime, nepovratno uništeno jer su zbog olujnih vjetrova i obilnih kiša srušena mnoga stabla. Pa su ostale puste čitave padine, koje onda potaknute bujicama klize i stvaraju se veliki odroni koji se obrušavaju ne samo na Sljemensku cestu, već i planinarske staze koje su također u lošem stanju. U Šestinama me dočekalo olakšanje i toplina sunca. No narednih dana neće biti tako jer će temperature biti ispod ništice. Na kraju današnjeg pedaliranja uživao sam i vozeći se kroz grad preko Pantovčaka prema Britanskom trgu. Dio koji je zapravo dosadan, no ovoga puta je bilo super. Čak mi je i promatranje velebnih vila i kuća bilo zanimljivo. Valjda i zbog blagdanskog ozračja.