Četvrtak navečer i inače je politički nabrijan termin na prvom programu Hrvatske televizijeEm se u 'Dnevnicima' ispucava zadnja teška municija prije vikenda, em slijede unutarnje i vanjskopolitičke emisije, a ni 'Pola ure kulture' ne treba zanemariti, iako ko fol nema nikakve veze s politikom. Četvrtkom navečer najbolje je pred televizor sjesti u pancirki. Jer bez nje, čak i ako preživite intenzivnu političku artiljeriju u prijevodu i obradi informativnog programa HRT-a, nećete proći neozlijeđeno.

Sinoć bismo svi, međutim, još bolje prošli da smo pred televizor sjeli s pljuvačnicom koja bi nam strateški prekrila čitavo lice. Upravo nam je, naime, takve projektile putem ekrana odaslao premijer Zoran Milanović u svojem dvanaestominutnom intervjuu za središnji 'Dnevnik' HRT-a.

Htjela sam prvo napisati da vjerujem kako premijeru nije lako i da zbog teškog baktanja sa situacijom u kojoj se našao ne zna što bi rekao građanima, ali onda sam zaključila da ne zaslužuje takva opravdanja ni razumijevanje. U dvanaest minuta središnjeg 'Dnevnika', koje mu je HRT velikodušno poklonio i tijekom kojih mu je novinarka Katarina Periša Čakarun marno servirala pitanja kao teme za zadaćnicu 'Moj obračun sa svima' - bahato je izvrijeđao sve i sva, od političkih neistomišljenika i kritičara, preko sindikalista i ekonomskih stručnjaka, pa sve do inteligencije vlastitih sugrađana. Kao što jedan kolega reče, jedino nije izvrijeđao ornitološko društvo Virovitičko-podravske županije, a i to je upitno.

Da priča s intervjuom u 'Dnevniku' ne bu dobra, postalo je jasno već od prvog pitanja - onog o dogovoru Hrvatske i Slovenije o Ljubljanskoj banciO aktualnoj temi dana, koju mu je odmah podmetnula kao puška zapeta novinarka, Milanović je odmah imao tri-četiri oštre. Nije tu riječ ni o kakvom zamrzavanju, rekao je, nego o mirovanju, a razlika je OGROMNA. Pročitajte tih dvadeset rečenica, poručio nam je didaktički, ali sačuvaj bože da nam je pokušao objasnitiNije se u tu tešku avanturu upustila ni novinarka. Nije ga zatražila objašnjenje. Vjerojatno je navikla na dugu tradiciju hrtovske komunikacije s visokim Vladinim dužnosnicima u kojoj se uvaženu gospodu nikako ne smije dovesti u nepriliku.

Od tog trenutka nadalje politička grmljavina Zokija Milanesea samo je eskalirala. Sindikati su sebični, djelatnici u javnim službama bezveze kenjkaju na smanjenje bruto plaća od pišljivih tri posto, stručnjaci u politici ionako nemaju blage veze ni o čemu, kao što smo imali prilike vidjeti na primjeru Italije - a mi, u Hrvatskoj, prema njegovim riječima, ionako nemamo taj kalibar stručnjaka (vrlo ohrabrujuće kada ti premijer u središnjem 'Dnevniku' više-manje sav stručan kadar nazove pik zibnerima), njegovi ministri i on jedini su hladne glave koji mogu donositi teške odluke, svi to rade za dobrobit domovine, za ZASTAVU i, da skratim, samo sam čekala kada će, negdje pred kraj intervjua, spomenuti smutljivce i mutikaše. Bio je na najboljem putu. No umjesto toga, poručio je svima da šta sad - izađite na prijevremene izbore ak' ste frajeri

Nije, ukratko, NIŠTA rekao, NIŠTA objasnio, NI IZDALEKA naznačio kakav mu je plan, što točno namjerava sa sredstvima prikupljenim od 'rezova' i KAKO će nas te njegove hladnoglavo donesene teške odluke izvući iz dreka barem od usta na goreSamo je zauzeo stav drčnog tinejdžera kojemu ide na jetra što mu stara prigovara zbog loših ocjena. Bude on to sve sredio. Moramo mu vjerovati ne naslijepo, nego unatoč lošim rezultatima. Potpuno izvan stvarnosti, potpuno izvan dodira sa svakodnevicom ljudi koji su ga doveli na vlast i bez ikakvog senzibiliteta. Na kraju se ispričao zbog oštrijeg tona - što je i trebao jer iako mnogi od onih na koje je hračnuo itekako zaslužuju kritike, uvrede doista nisu nešto čime bi se jedan premijer smio razbacivati na javnoj televiziji ili bilo gdje drugdje. A mogla se ispričati i Katarina Periša Čakarun. Koja, kao i mnogi drugi HRT-ovi novinari, očito ne shvaća da ne mora biti toliko uviđavna prema premijeru da mu na pladnju servira pitanja kakva bi si i on sam odabrao kao izvrstan poligon za šamaranje protivnika.

Četvrtak navečer, rekoh, intenzivan je politički dan za prvi program HRT-a. Ima tu svačega - od bogatog 'Dnevnika' do 'Pola ure kulture'. No nakon Milanovićeva dvanaestominutnog bahaćenja za 'Dnevnik' više nisam imala živaca za cijelu tu političko-televizijsku reviju na ledu (pardon, na mirovanju). Prebacila sam na HRT2 i predala se eskapizmu s dokumentarcem u kojem škotski komičar Billy Connolly po cesti 66 traži izgubljenu Americanu. Dovoljno je daleko i dovoljno trivijalno da me ni po čemu nije moglo podsjetiti na to koliko sam upravo u 'Dnevniku' izvrijeđanaI s koliko je uviđavnosti moja, javna televizija to podržala.