Amira Medunjanin zaljubila se u sevdah u ranom djetinjstvu, o čemu kaže: 'Kad odrastate u Sarajevu, teško je ne otkriti sevdah.' Svoj nesvakidašnji talent, čaroban glas, odlučila je poklanjati svima, ali na svoj specifičan način začinivši ga rockom, folkom i jazzom te učinivši sve da publika uživa. Od svog debitantskog albuma 'Rosa', koji je glazbeni kritičar britanskog lista Sunday Times proglasio albumom godine, sve do današnjih dana, svojim nezaboravnim interpretacijama uvijek iznova impresionira slušateljstvo, kritiku i kolege. 'Uhvatili' smo je između silnih koncerata i putovanja te porazgovarali.

U Hrvatskoj ste jako voljeni. Čak i oni koji nisu ljubitelji sevdaha govore o vašim izvedbama u superlativima... S kojim dojmovima dolazite i odlazite iz Zagreba?

U Zagreb često dolazim. Skoro svaki mjesec u godini nekoliko dana provodim u Zagrebu. Nešto je povezano s obavezama, ali uglavnom sam tu zbog prijatelja. Pravo da vam kažem, već sam pronašla omiljena mjesta i uvijek svratim samo da kažem da sam stigla. Puno lijepih mjesta i divnih ljudi ima i baš se osjećam kao kod kuće. S obzirom na to da mi je cijeli život u koferima, Zagreb mi je uvijek bio mjesto u kojem se zaista mogu odmoriti i napuniti baterije.

I kada već govorimo o Zagrebu, moram reći da se iskreno radujem koncertu u Areni 8. lipnja. Odavno nisam imala solistički koncert ovdje i prava je prigoda da se ponovno družimo jer ove godine obilježavam 20 godina otkako sam ušla u svijet glazbe. A još veća radost je to što ću nastupati sa Simfonijskim orkestrom HRT-a pod ravnanjem maestra Jurice Petrača. U doba pandemije covida nastupali smo na Sunčanoj strani Prisavlja s ograničenjima koja su tada bila važeća. Ali odista je bilo nezaboravno. Sigurna sam da će to biti divna večer i da ćemo moći zagrebačkoj publici prezentirati program za koji se užurbano pripremamo. A bit će i iznenađenja, to sigurno moram napomenuti.

Što težite ponuditi publici na koncertima? Je li važnije postići sinergiju s ljudima ili prezentirati pjesme u nekim 'svježim' varijantama, onima koje značajnije odudaraju od studijskih snimki?

A vidite, to je baš dobro pitanje. Nisam sigurna da sam bilo kada izvela dva ista nastupa. Jednostavno, meni nije to moguće izvesti. Ljudi koji odvoje vrijeme i novac za koncert su prioritet. I obično kada krene koncert, ovisno o raspoloženju publike, znam promijeniti cijeli program koji smo pripremili za nastup. A mislim da je jedino to relevantno. I meni tako odgovara, jer i ja sam jedino sretna samo onda kada su ljudi zadovoljni nastupom. A sinergija s ljudima i jest jedino moguća na koncertu. Nema veze koliko ste dobro izveli cijeli nastup ako glazba koju ste izvodili nije dotaknula ljude i nisu otišli s koncerta s dojmovima zbog kojih su zapravo došli. A ako mi uspije i neko iznenađenje, e to je onda dodana vrijednost cijelog nastupa. Kako tijekom, tako i nakon nastupa, kada imam mogućnost upoznati ljude i osobno.

Što prvo pomislite kada izađete na pozornicu i stanete pred publiku, imate li neke rituale?

Stalno kažem da nisam neki profesionalac. Imam tremu pred svaki nastup. I svi znaju da mi je teško izvesti prvu pjesmu, ali kasnije sve ide kako treba. Što se tiče vašeg pitanja, volim imati nekoliko minuta mira i tišine pred nastup i to je sve što mi treba.

Uz vaš izričaj se obično vežu bol, tuga, ljubav, uglavnom nesretna... Koliko je u vašem pjevanju i osobnih emocija?

Sve je na razini osobnih emocija. Vidite, s tim pjesmama koje izvodimo sam suživjela i vjerujte mi da ih uvijek nanovo proživljavam kada ih izvodim. To su većinom pjesme koje sam prvi put čula prije mnogo godina, a važni događaji i trenuci u životu vežu me za svaku pjesmu koju izvodim, tako da sam u potpunosti posvećena svim tim pjesmama i tako će biti i u budućnosti.

Na vašim koncertima publika se smije i plače. Što je ljekovitije - smijeh ili plač?

Rekla bih da je oboje ljekovito. Mislim, lako je meni govoriti o tome, jer sam to odavno usvojila. A ljudi koji dođu na koncerte znaju da ponekad pričam neke priče i anegdote. Meni je to sasvim normalno na koncertima, jer svaki nastup više mi je kao druženje s dragim ljudima i prije svega mi je lijepo kada mogu izravno komunicirati i razmijeniti koju riječ dok smo na pozornici. A smijeh nas naravno liječi, međutim i suze su za oslobađanje duše i daju nam olakšanje kada nam je ono najviše potrebno. Ne treba bježati od toga. Ipak smo samo ljudi od krvi i mesa. I ovo malo duše, kao što pisac reče.

U kojoj je mjeri tradicionalna glazba važna za identitet jednog naroda?

Mislim da smo svi mi obvezni njegovati i održavati tradiciju. Ne radi se samo o glazbi. Puno je toga promijenilo 21. stoljeće. Sve se brže živi i čovjek odista nema vremena za većinu bitnih stvari, jer gola egzistencija je prioritet. Ali da bismo ostali i opstali, moramo više vremena posvetiti sebi i našem načinu življenja. Bilo je puno mudrih i kreativnih ljudi u prošlosti koji su nam ostavili neprocjenjivo nematerijalno blago. I razumljivo je da se takvo blago mora prenositi na nove generacije. To je po meni dužnost svakog od nas. A glazba nas ipak najjače povezuje i sigurna sam da je izvor novih kreativnih ideja, a one umnogome pomažu u svakodnevnom životu običnog čovjeka i mislim da je to dobro za društvo u cijelosti.

Postoje li u današnjem turbulentnom životu još igdje atmosfera i emocije kakve izražava sevdah? Odnosno je li sevdah još samo nostalgično podsjećanje na lijepe, davno iščezle osjećaje, ili ga ima i danas, unatoč ovoj buci i kaosu?

Buka i kaos su općeprisutni. To je istina. Ali može se čovjek distancirati od toga. Samo je pitanje motivacije. A ljubav je tu, nije otišla. Samo moramo malo usporiti i pogledati svijet oko nas. Bitno je probuditi te osjećaje u nama, jer svi mi pokušavamo biti sretnija bića i zadovoljni životom koji nam je dan.

Obišli ste zemaljsku kuglu. U kojim se zemljama najviše osjeti sevdah?

Vjerujem da je to još uvijek na ovim prostorima. Mada, tijekom svojih gostovanja primijetila sam da se sevdah sluša u mnogim zemljama i odista se može osjetiti u zraku. A moje je najveće iznenađenje bilo na Tajvanu. Prvi put sam nastupala i imali smo malu turneju. Svi teatri bili su puni i iskreno sam se iznenadila koliko poznaju tradicijsku glazbu s ovih prostora. Mislim da mi je to najveće iznenađenje. A ostala sam u kontaktu s ljudima koji su kasnije dolazili na ove prostore. Ne može ljepše od toga.

Vidite li sebe u nekoj drugoj vrsti glazbe? Možemo li očekivati prelazak poput Dylanova, kad je s folka prešao na rock?

U prethodnim 20 godina surađivala sam s mnogim umjetnicima iz različitih glazbenih žanrova. Snimala sam albume s Jordijem Savallom i Trondheim Solistene, između ostalih izuzetnih glazbenika. Nisam nikada bježala od stjecanja novog iskustva. A vidjet ćemo što vrijeme nosi. Imam puno novih ideja i voljela bih u ovoj godini zaokružiti jednu priču. Hajde da idemo korak po korak.

Mnogima je poznata vaša fascinacija Nickom Caveom. Što vas najviše oduševljava kod njega?

Ma dobro, na svjetskoj glazbenoj sceni ima puno vrhunskih autora. A poezija mi je odista važna. Rekla bih da su moji omiljeni Caveovi albumi 'No More Shall We Part' i dvostruki 'Abattoir Blues/ The Lyre of Orpheus'. Mada bih mogla nabrojati ih još, ali eto, kao cjeline ova dva su mi omiljena.

Što vas osim obitelji i glazbe najviše usrećuje?

Mislim da su to prijateljstva koje sam stekla tijekom svih ovih godina. Znate, upoznate ljude na koncertima i nakon koncerata, pa se onda povežete s njima preko društvenih mreža i to prijateljstvo ostaje dugo, dugo godina.

Kakvu glazbu volite slušati osim one koju izvodite, kakva vas glazba najviše pokreće?

Ne znam što bih vam rekla. Sve ovisi o raspoloženju i vremenu. Nešto me u posljednje vrijeme vraća u osamdesete. Sada trenutno slušam prva dva albuma benda Pogues.

Uglavnom vas vidimo u crnom. Koliko vam je moda važna?

Očigledno ne pratim modu jer sam stalno u crnom. I ne znam šta bih vam rekla. Sve se mijenja nevjerojatnom brzinom, tako da nisam u stanju pratiti sve to.

O čemu maštate i čemu se nadate?

Zdravlje je najvažnije, a za sve ostalo će se naći vremena i prostora. A mislim, kao i svi vjerojatno, i nadam se da nam dolazi mirnije doba. I da se posvetimo onome što nas motivira da radimo i što nas čini boljim ljudima.