Pod vodstvom uspješnog plesača i višestrukog državnog prvaka u kombinaciji standardnih i latinoameričkih plesova Marija Ožbolta, Ana Zaninović dokazala je da je doma i na tom terenu. Inače, u svojoj bogatoj sportskoj karijeri osvojila je brojna svjetska i europska odličja u taekwondou. Sa sestrom blizankom Lucijom bila je na dvije Olimpijade, a najveći uspjeh joj je osvajanje naslova svjetske prvakinje 2011. godine. Svoje bogato znanje i iskustvo želi prenijeti na mlađe generacije pa radi kao trenerica u matičnom Taekwondo klubu Marjan. Ana je i mama dječaka Tome.

Rekli ste da vam se ulaskom u 'Ples sa zvijezdama' ostvario životni san. Je li vam sad srce na mjestu?

Tako je, to je bila moja skrivena želja. Uvijek sam voljela ples, ali mu se zaista ranije nikako nisam stigla posvetiti. Prvo plesno znanje nisam mogla steći ni kroz izlaske jer sam bila posvećena sportu. Nisam čak ni bila na maturalnom plesu, sve sam to morala preskočiti, tako da nisam imala nikakvo iskustvo. Znala sam da mogu više, a sad sam na neki način dobila priliku da u kratkom vremenu učim i pokažem što sam naučila, napredovala iz emisije u emisiju. Kao sportašicu motivira me to da vidim kako mogu pomaknuti svoje granice. Dakle krenula sam od nule!

Znači, nisu vas dugo morali nagovarati da nastupite u 'Plesu sa zvijezdama'?

To mi je bila najdraža emisija koju sam pratila još odmalena. Uvijek sam je s veseljem i znatiželjom iščekivala i to je bilo nešto za što sam odmah znala - ako me jednog dana pozovu, neću razmišljati ni sekunde.

Što vam je na vaš odlazak u show rekla sestra Lucija?

Ona naravno nije bila uopće iznenađena jer je itekako znala koliko obožavam ples i da sam uvijek prva na plesnom podiju, tako da joj je bilo drago, bila je presretna što mi se ostvarila velika životna želja. Ona, njezin muž, moja kuma i još neki prijatelji iz Splita bit će moji najglasniji navijači.

Koga od parova smatrate najvećom konkurencijom?

Uh, ne bih htjela govoriti o konkurenciji radi sebe. Trebam se fokusirati na svoj ples, ono koliko ću sebe uložiti u show i koliko ću se uspjeti dobro prezentirati. Mislim da će ova sezona biti jako dobra jer su svi parovi odlični u plesu. Dosta treniraju, vježbaju, dobri su na plesnom podiju. Mislim da će to biti baš zdrava konkurencija. Baš razmišljam tko bi to od nas parova mogao ispasti i uopće nemam ideju niti mogu zamisliti taj trenutak za koji znam da će morati doći.

Kako ćete usklađivati obaveze oko showa s onim sportskim i obiteljskim?

To mi je bio jedini problem kad su me zvali jer sam razmišljala kako će to izgledati jer sam iz Splita, a većina parova ipak je iz Zagreba, i kako ću sve uspjeti prilagoditi jer imam sina od pet godina. Pitala sam se kako ću biti toliko dugo razdvojena od njega, a opet ga ne mogu nikako dovesti tu jer on ide u vrtić, ima svoj ustaljeni ritam koji mu ne mogu prekidati, remetiti. Ali hvala Bogu, imam sestru blizanku! (smijeh) Ona je preuzela velik dio posla i kada je riječ o obavezama u sportskom klubu u kojem sam trenerica. Imam 130 djece koja su jedva dočekala da svoju trenericu vide u showu. U klubu je inače 800 djece i svi stoje iza mene, s velikim uzbuđenjem prate moje plesne podvige.

Što ste sve naučili od te djece, ali i svog mališana Tome?

Od djece mi veliki zaista puno možemo naučiti. Iskrenost, razigranost i veselost izgubimo kako odrastamo, a mislim da je velika šteta što smo to izgubili i to nam nedostaje u današnjem svijetu.

Na koga je povukao vaš dječak? Kako je prihvatio to što će vas sad manje vidjeti?

Više je na tatu kad je riječ o fizičkom izgledu, a karakterno je na mene. Kad sam ga pripremala na to da ću morati izbivati zbog showa, rekao mi je: 'Mama, odi i osvoji pehar.' (smijeh)

Uvijek vas možemo vidjeti vedru i nasmijanu. Kako izgledaju trenuci kad vama pukne film?

Dogode se i meni takvi trenuci, dolazim iz svijeta borilačkih sportova. (smijeh) Naljutim se kad mi nešto ne ide, osobito sad, točnije na probama kad ne mogu savladati neke plesne korake. Onda počnem vikati. Ima situacija kad se zaozbiljno naljutim, ali većinom je osmijeh na mom licu. I kad mi nešto nije po volji, pokušavam to sakriti osmjehom.

Bez obzira na vašu sportsku izdržljivost i kondiciju, koliko vam je naporno pratiti taj plesni tempo iz tjedna u tjedan?

Naporan je, bez obzira na to što sam sportašica. Ples je naporan ritam. Nije jednostavno, pogotovo kad imate tjedan za tjednom nove koreografije, plesne stilove, emisije. Dosta je stresno. Mislim da će samo najjači opstati. Nadam se da ću ostati do kraja. Pristupila sam tome natjecateljski, sportski. Volim pobjeđivati i voljela bih da i ovog puta bude tako.

Kad ste već spomenuli borilačke sportove, prije taekwondoa bio je vaterpolo. Kako to da ste ga odlučili napustiti i otići u drugi sport?

Tako je, sestra i ja smo bile reprezentativke vaterpola. Odrasle smo na Bačvicama, tako smo ljeti bile na bazenu jer su nam braća trenirala vaterpolo. Dobro smo plivale, bile vješte s balunom i trener ženskog vaterpolskog kluba zvao nas je da dođemo odigrati koju utakmicu tako da smo skupile i državne zlatne medalje u vaterpolu.