Kao djevojčica maštala je o tome da postane veterinarka, no djetinjstvo obilježeno sportskim aktivnostima obilježilo je njezin poslovni put. S 18 godina počela je ra­diti u Sportskim novostima te je pratila juniorsku nogometnu, drugu i županijsku ligu, a danas je Ani­ta Kajtazi Roth nezaobilazna karika u Infor­mativnom programu Nove TV te izvještava gledatelje o sportskim događajima. Nije od onih sveprisutnih poznatih lica na raznim događanjima niti svakodnevno dijeli svoj život na društvenim mrežama. Samozatajna plavokosa novinarka i voditeljica uspješno spaja poslovne i obiteljske obaveze uživajući u obiteljskoj idili sa suprugom Sergejom (s kojim dijeli strast prema sportu i putovanjima) i djecom.

Jeste li oduvijek željeli postati sportska novinarka? Kako ste se uopće počeli baviti novinarstvom?

Oduvijek je jedino što me stvarno zanimalo bilo novinarstvo. Kako mi je sport bio zanimljiviji i draži od svega ostalog, mislim da se odabir posla podrazumijevao. Kao klinka sam čitala sve što bi napisali pokojni Tomislav Židak i Neven Bertičević, a sportski prijenosi i emisije nisu se propuštali.

Malo je sportskih novinarki na hrvatskim televizijama - čuvate li jedna drugoj leđa?

Nažalost, još je uvijek malo sportskih novinarki i to ne samo na televizijama, već općenito u svim medijima i naše se zanimanje za taj posao uvijek nekako propitkuje. Mi, da bismo bile sportske novinarke, moramo imati posebne razloge dok se za naše kolege to podrazumijeva. Uglavnom na snimanjima najčešće srećem kolegice s RTL-a i bude mi drago kad se potrefimo. Uvijek razmijenimo informacije, dogovorimo se oko nekog rasporeda pitanja, ako treba udružimo snage i naravno pretresemo i privatne teme. Uglavnom, uvijek smo si spremne pomoći.

Pratite li rad svojih kolega s konkurentskih televizija?

Kad stignem od ostalih obaveza, volim pogledati ono što radi konkurencija.

Koji je po vama najteži sport za izvještavanje?

Mislim da bi bilo nepravedno izdvojiti neki sport kao posebno težak - kad sve ide prema planu i kad nema nepredviđenih situacija, nema problema. Kada se one ipak dogode, onda ovisiš o znanju i informacijama koje moraš imati otprije da bi mogao izvući prilog ili javljanje uživo.

Imate li najdražeg sportaša ili sportašicu?

Svako od nas ga ima iako neće svi to priznati. Nije tajna da je moj najdraži sportaš, odnosno kasnije trener i izbornik, bio Zlatko Kranjčar. Čovjek je bio idol mog djetinjstva, a onda za nas klince koji smo tek došli u novinarstvo nevjerojatan suradnik. Bila sam početnik na Novoj TV i na svom prvom velikom natjecanju, SP-u Njemačkoj 2006., Cico je bio izbornik. Bez obzira na stanje na terenu, uvijek je spremno dolazio pred mikrofon. I tako je bilo svih godina, gdje god da je radio. Ne mogu ne spomenuti ni nevjerojatne Sinkoviće. Nevjerojatni kao sportaši i kao ljudi.

Što vas ljuti u branši, odnosno u novinarstvu?

Ljute me površnost i senzacionalizam. Neki nivo profesionalnosti treba postojati.

Imate li nekih neostvarenih ambicija u poslu?

Nemam.

Nekada su sportski komentatori bili zvijezde, a zašto danas nema neke nove Milke Babović ili novog Miće Dušanovića?

Danas su neka druga vremena. Nekad je televizija bila prozor u svijet. Zabavne emisije i sportski prijenosi bili su vrhunac. U današnje vrijeme koncentracija svega – od sportskih novinara i kanala na kojima se prijenosi mogu gledati – neusporedivo je veća i više se ne radi o jednom ili svega nekoliko prepoznatljivih imena.

Kako provodite svoje slobodno vrijeme? Bavite li se možda nekim sportom?

Znam da će zvučati kao floskula, ali slobodnog vremena imam jako malo. Možemo reći da ga provedem u razvoženju djece po aktivnostima. Ono malo što mi ostane potrošim na knjige. Iako se godinama spremam upisati na neko grupno vježbanje, to se još nije dogodilo. Vježbam sama kad stignem. Ako zapnem, zovem brata Marija, koji je kineziolog i instruktor krav mage, pa mi pošalje vježbe koje moram odraditi (smijeh). Broj koraka u posljednjih mjesec dana rapidno mi se povećao otkad je u obitelj stigao novi član, tromjesečni štenac Zuma.

Godinama odmor s obitelji provodite u kamperu. Gdje ste sve dosad bili i što možete istaknuti kao prednosti takve vrste putovanja?

Posljednjih 10 godina smo u kamperu, zapravo devet. Korona nas je malo usporila, ali evo, vraća se sve polako na staro. Temeljito smo prošli europske države, od Italije, Francuske i Španjolske, preko Njemačke, do Grčke. To je potpuna sloboda putovanja. Osim za godišnji odmor i duža putovanja, kamper je zakon za vikend putovanja. U petak bismo se utrpali u njega i krenuli a da nismo točno znali kamo idemo. Znali bismo krenuti u Sloveniju ili Austriju, na putu shvatiti da će tamo biti loše vrijeme i onda okrenuti u Italiju. Sam se organiziraš, a postoje stotine ruta za kampere, tako da vidiš stvari na koje nikad sam ne bi naišao. Zamislite što se sve vidi na putu kamperom od Hrvatske do Kalabrije ili Sicilije.

Jeste li vi svoju ljubav prema sportu prenijeli na djecu? Čime se bave vaši sinovi?

Dečki vole pogledati utakmice, nogomet, rukomet, košarku, pogotovo mlađi sin Lev, ali nisu neki fanatici. Za sada idu na plivanje, mlađi bi htio i na tenis i na atletiku, zapravo na sve... ali imaju još vremena za razmišljanje. Imaju i dosta drugih aktivnosti, svaki svira neki instrument, a ako se u nekom trenu požele ozbiljno baviti sportom, bit ću uz njih, ali nema smisla ništa forsirati.

Za vas kolege kažu da ste među najbolje odjevenima. Koje su vaše šoping meke i na što ste posebno slabi kad je o modi riječ?

Moji kolege svašta kažu (smijeh). Taj me dio oko oblačenja uvijek zbuni. Ne pratim strogo trendove, volim vidjeti što je in, ali ne moram nužno to i ja nositi. Volim kombinirati po svom, oblačim se onako kako mi dođe taj dan. Nema tu specijalne tajne. Volim boje, da ne kažem šarenilo i, priznajem, slaba sam na tenisice...

Kakvu glazbu slušate, knjige čitate, što rado pogledate na televiziji?

Radio je uvijek upaljen, gdje god da sam. Nemam specijalne izvođače, ali nisam fan ovih današnjih svjetskih trendova. Volim U2, Stinga, Annie Lennox, Boba Dylana, drage su mi francuske i talijanske šansone, to valjda dođe s godinama (smijeh). Volim čitati, nakon skoro 20 godina upisala sam se i u knjižnicu, ali na kraju ipak završim tako da kupim knjige (smijeh). U posljednje vrijeme dosta toga sam pročitala, od razvikanih (da ne kažem trendi) pisaca kao što su Sally Rooney, Elene Ferrante i Mo Yan, čiji me se roman 'Žabe' baš dojmio. Otprije nekoliko godina u sjećanju mi je ostala Lucia Berlin i njezin 'Priručnik za spremačice'. Na televiziji pogledam sportske prijenose, informativne emisije i pokušavam tu i tamo uhvatiti neki dobar film ili seriju, ali kronično mi nedostaje još nekoliko sati u danu za sve...