'Knjiga Načelo hospitaliteta i problem europskog kozmopolitizma bavi se dugim europskim filozofskim, književnim, teološkim, pravnim i političkim nasljeđem povezanim s temom (ne)prihvaćanja stranaca. Od kada su Grci osmislili politiku i političko, različite forme političkog poretka susreću se s drugošću, sa strancima, s onima koji ne pripadaju krugu izabranih. Od polisa, preko rimske republike i carstva, srednjevjekovne Europe, moderne suverene države do nacionalne države i nadnacionalne zajednice poput EU bavimo se istim pitanjima – tko je onaj Drugi i kako se odnositi prema njemu. Svo to vrijeme drugi su tu. Dolaze i kad ih trebamo i kada ih ne želimo. Ne postoji način da spriječite migracije, premda je gradnja neprobojnih zidova i vojska na granicama stalna želja svih obožavatelja čiste krvi. Bilo je niz takvih pokušaja u povijesti, ali oni samo uzrokuju nesagledivu patnju potrebitih. Ljudi uvijek nađu način kako otići s mjesta na kojem se osjećaju ugroženo. Kada ste suočeni sa smrću i progonom, s glađu i propašću, nemate što izgubiti. Rađe ćete umrijeti u pokušaju, nego ostati na mjestu. Knjiga, dakle, pokazuje da pitanja s kojima se danas bavimo nisu nova. Možemo puno naučiti od autora iz prošlih vremena. Naravno, ako znamo čitati. To je, rekla bih, najvažnija poruka knjige', poručila je Lana Pavić.

Na hrvatskom jeziku gotovo da nema radova ovakve tematike, posebno ne ovako sustavno i detaljno razložene. Lana je ispričala zašto je o europski kozmopolitizam danas važan.

'Kozmopolitizam je moderna ideologija koja počiva na drevnim grčkim i rimskim temeljima. Riječ je o svjetonazoru u skladu s kojim ljudi imaju moralnu odgovornost prema svim ljudima na svijetu, ne samo onima koji pripadaju njihovom kulturnom, religijskom ili etničkom krugu. U različitim oblicima slična se ideja javljala i u drugim civilizacijama. Zbog čega onda govorim o europskom kozmopolitizmu? Prefiks 'europski' dala sam mu kako bih pokazala da pojam kojim se na grčkom označavalo građanina svijeta, a potom i ideologija koja je iz njega izrasla pripada specifičnoj političkoj misli na kojoj je izgrađena Europa. Početni impuls kozmopolitizmu dali su kinici i stoici. Njime su se potom intenzivno bavili teolozi druge skolastike, a onda i prosvjetitelji koji su ga proslavili. Nažalost, mnogi od njih nisu jednoobrazno gledali na svijet. Slavili su ideju čovječanstva, ali nisu uvijek jednako cijenili ljude različitih kultura i rasa. Kozmopolitizam je često bio eufemizam za europska osvajanja i podčinjavanje drugih zbog čega je danas važno biti kritičan prema ključnim autorima ranijih epoha, uključujući Kanta koji se nalazi na naslovnici knjige. On je izrazito važan za etabliranje ljudskih prava, premda treba reći da je patio od brojnih predrasuda. U posljednje vrijeme popularno se odricati velikih europskih filozofa, ali ja ne bih išla tako daleko. Od klasika možemo štošta naučiti. Treba odbaciti ono o čemu nisu znali dovoljno, a graditi na onome u čemu su bili ispred svoga vremena', smatra.

Knjiga se osim prošlošću bavi i suvremenim izazovima migracija kojima se bavila najprije u doktorskoj disertaciji koju je obranila prije dvije godine na Fakultetu političkih znanosti.

'Oduvijek me zanimala tema migracija. Migracije su mehanizam preživljavanja ljudskog roda te jedna od najvažnijih tema današnjice. I sama sam veliki dio života (bila) migrantica. Iz Splita sam migrirala u Zagreb, potom sam duže ili kraće boravila u brojnim europskim državama od Slovenije, Italije i Mađarske do Velike Britanije. No, za migracije kao temu znanstvenog istraživanja zainteresirala sam se tek na poslijediplomskom studiju političke teorije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Pročitala sam knjigu 'The Right of Others' koju je napisala jedna od najvažnijih suvremenih političkih teoretičarki Seyla Benhabib. On je Židovka odrasla u Turskoj koja je znanstvenu karijeru ostvarila u SADu. Na osobnoj i stručnoj razini itekako zna o čemu govori. Nakon što sam otkrila njezin rad otvorila mi se čitava niša unutar političke teorije i filozofije. Do tada sam se bavila teorijama demokracije, suvremenim liberalizmom, ostavštinom Johna Rawlsa. No nakon Benhabib nije bilo povratka na staro', priznaje.

Prije znanstvenog baljenja migracijama prethodilo je iskustvo aktivizma za prava migranata.

'Oni koji me dobro poznaju znaju da sam oduvijek bila glas manje sretnih od sebe. Još u osnovnoj školi stalno sam se bunila protiv nepravde i vječno kucala ravnatelju na vrata. Nakon nekog vremena počeo je s veseljem prihvaćati moje dolaske i sugestije. Rekao mi je – jednog dana bit ćeš odvjetnica za ljudska prava. Dosta kasnije o aktivizmu sam učila pohađajući 'Mirovne studije' pri zagrebačkom CMSu. U posljednje vrijeme djelujem kroz kolektiv 'Žene ženama'. Okupila nas je Cyrille Cartier koja je zaslužna za brojne programe udruge 'Živi atelje'. Željele smo biti podrška ženama koje u Hrvatskoj traže azil ili su ga dobile, ali se tek moraju prilagoditi ovdašnjem životu. Premda u javnosti stalno slušamo kako su migranti u pravilu mladi muškarci koji se samo žele dokopati socijalne pomoći europskih država, istina je bitno drugačija. Dovoljno je otići do hotela Porin u Zagrebu gdje su smješteni tražitelji azila da bi se vidjelo koliko je tamo žena i djece', poručila je. Stoga kroz različite radionice i druženja brinu o ženama i njihovoj djeci koja nose najveći teret migracija.

Kolektiv je 2020. godine prepoznat i u široj javnosti pa smo dobile nagradu 'Nada Dimić'. 'Radom u kolektivu naše sudbine postale su neraskidivo povezane pa sam tako knjigu posvetila svojoj obitelji, ali i djeci moje prijateljice Nade iz Sirije koja danas živi u Zagrebu', kaže Lana. Uz samo pohađanje doktorskog studija iza nje je petogodišnji proces na doktorskom radu. Kada se odlučila za temu hospitaliteta i kozmopolitizma godinu dana nije mogla pronaći mentora. Kada je već mislila odustati upoznala je docenticu Zrinku Božić s Filozofskog fakulteta.

'Svidjelo mi se kako razmišlja o fenomenu Drugoga i kojim autorima se bavi. Do tada mi je u pripremi pomagao prof. dr. sc. Dragutin Lalović. Kako je već tada bio u mirovini nije mogao biti mentor, ali je njegov doprinos nemjerljiv. Bilo mi je jako važno da uz sebe imam ozbiljne znanstvenike. Naime, kao djevojčica gledala sam oca Sinišu kako piše disertaciju. Moj tata je bio doktor mikrobiologije kojemu su za završetak disertacije bile nužne knjige iz Amerike. One su koštale kao njegova godišnja plaća. Iste knjige, bitno jeftinije, postojale su na ruskom, ali otac nije govorio ruski. To mu, međutim, nije bila nikakva prepreka. Kupio je u antikvarijatu rusku gramatiku i nekoliko rječnika pa je sam preveo sve što mu je trebalo. Zbog svega što je svojoj djeci pokazao na primjeru ni meni ni bratu Dariju nikada nije bilo teško učiti niti doktorirati. Trebalo je pročitati stotine knjiga i akademskih članaka, ali bez toga ozbiljno bavljenje nekom temom ni ne ide', priznaje. Za pisanje disertacije bilo je nužno pratiti događanja na Bliskom Istoku i Sjeveru Afrike.

Kada je eskalirala situacija u Sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku radila je kao voditeljica dvosatnog dnevno-političkog magazina na Zagrebačkoj televiziji.

'U to vrijeme tamo se okupila zanimljiva ekipa novinara. Iz te grupe i danas su aktivni Ivan Žada, Nina Kljenak, Ivan Hrstić. Pratili smo domaću i vanjsku politiku. Moj novinarski rad poklopio se sa znanstvenim. Pisala sam tada o sirijskim izbjeglicama, o ljudima koji neprimijećeni prolaze Hrvatskom. Trebalo je proći nekoliko godina da ljudi shvate što se događa u europskom susjedstvu, a potom i na našem teritoriju. Nažalost, građani su postali svjesni ratnih događanja tek u kasno ljeto 2015. za vrijeme tzv. velikog migrantskog vala kada je medije preplavila sintagma 'migrantska kriza'. Time se svjesno ili nesvjesno željelo pokazati da su za krizu krivi migranti, premda ljudi koji bježe od progona i rata nisu ti u koje treba upirati prstom. Krizu može stvoriti jedino pogrešna migracijska politika ili nepostojanje migracijskih politika, kao i sustavno ignoriranje ratnih sukoba koji su se događali i još uvijek se događaju pred našim vratima', tvrdi.

Pored dugogodišnjeg televizijskog iskustva Lana Pavić ima i iskustvo edukacije i konferencija na stranim znanstvenim institucijama poput Oxforda i London School of Economics and Political Science.

'Televizija je moja velika ljubav i svoj posao radim vrlo predano. Intervjuiram priznate arhitekte, umjetnike, osobe uspješne u poslovnom svijetu. Silno volim ljude pa se veselim svakom intervjuu jer me takvi susreti nadahnjuju i hrane. Raduje me svačiji uspjeh ako je pošten, posebno onih koji naizgled nisu imali šanse. Ne znam hoću li se time baviti cijeli život, ali mislim da je moj posao moguće pomiriti s radom na fakultetu. Voljela bih predavati, posebno zato jer se kod nas premalo ljudi bavi temama koje proučavam. Što se tiče svjetskih institucija, kada sam prvi put došla u Oxford imala sam veliku tremu jer nisam znala što me čeka. Mislila sam da mi iz male Hrvatske ne možemo konkurirati znanstvenim „svemircima“ s najboljih svjetskih fakulteta. No ispalo je da ako si predan svojoj temi i ako stvarno vrijedno radiš na njoj ulaziš u uski krug ljudi koji mogu ravnopravno razgovarati o gorućim problemima. Na svijetu žive milijarde ljudi, ali začudilo bi vas da je jako malo onih koji se bave postmodernom kritikom Kantova razumijevanja javnog prava kroz prizmu usporedbe hermeneutičkog i dekonstrukcijskog viđenja hospitaliteta', kazala je.