'Ja sam njegova sestra već dulje vrijeme, mene već djeca na ulici pitaju jesam li Niksijeva sestra. To je ta generacija koja me nije gledala kako skačem, nego gleda njega u hrvatskoj reprezentaciji. Dogodila se smjena generacija, to je normalni tijek, a Niksiju je, dok je odrastao, bilo jako važno da ima svoj identitet, da izgradi svoje ime. Niksi je, eto, u tome uspio', ispričala je Blanka Vlašić za HNS.

Nekada se Nikola divio svojoj starijoj sestri i njezinim svjetskim uspjesima, a danas je on njezin veliki ponos.

'Ne gledam sve utakmice, jer se samo nerviram (smijeh.) Tata ima sve moguće programe, satelite, a ja skoro uopće ne gledam televiziju, nađem tu i tamo neki prijenos preko interneta pa pogledam. Pratim, naravno, sve utakmice reprezentacije, a bila sam na jednoj njegovoj utakmici u Moskvi. Meni je to poprilično stresno, jer ne mogu utjecati ni na što, a ja sam navikla da imam stvari pod kontrolom. Svaki navijač se tako osjeća, kamoli ne onaj kojemu na terenu igra član obitelji. Ajme, kako mi je bilo u Kopenhagenu… Tri života sam izgubila, ha, ha, ha.. To su posebne emocije. Bilo mi je žao što nisam doživjela Rusiju 2018., bez obzira na to što Niksija tamo nije bilo, ali Kopenhagen mi je, na neki način, bila kompenzacija. Nadala sam se, doduše, da ćemo pobijediti, već smo planirali gdje ćemo ići na sljedeću utakmicu. Bit će prilike, ne brinem se, Niksi pripada novom valu mladih igrača u reprezentaciji, Hrvatska će i dalje igrati i pobjeđivati na velikim natjecanjima. U svakom slučaju, radujem se ulozi dugogodišnjeg Niksijevog navijača, ističe.

Otkrila je što kaže tata Joško i tko ga je od njih više slušao nekad i danas. Kaže da po tom pitanju postoje razlike jer je ona s tatom bila stalno.

'A sad, tko je više slušao… Mislim da smo oboje imali faze slušanja i neslušanja, ali tata je toliki autoritet znanja i, gdje god bismo mi zalutali s nekim našim mišljenjima, uvijek bismo se vraćali na njegovo. Tata je nama oboma veliki stup, prvenstveno psihološka podrška, uz njegovo znanje i stručnost koji su nepobitni. Ja sam znala da će tata, ako ga nazovem usred noći jer mi treba razgovor, pričati sa mnom sat vremena. On je čovjek koji, kad nešto radi, radi sto posto. Sretni smo što nam je on tata i što smo sportska obitelj koja se međusobno razumije, jer smo svi u sličnom sportskom ritmu. Za Niksija je to još bitnije, jer je došao poslije mene, u razdoblju kad smo se mi već izgradili kao obitelj, naglasila je Blanka.

Kao mala je, kaže, uvijek govorila tati da joj je san skakati pred punim Poljudom, ali tad nije bila svjesna je li to ostvarivo.

'Međutim, dogodilo se na Kupu kontinenata 2010. godine i to na vrhuncu moje karijere. I sad se naježim prisjećajući se trenutka kad sam izlazila na stadion s curama i doživjela 'standing ovations' splitske publike. Cijela sam bila naježena, to je bilo posebno natjecanje, odlično sam se osjećala i skakala, a publika… Što reći. Čovjek na čovjeku. Čovječe! Poljud je uvijek pun zbog nogometa, ali da je Poljud pun zbog atletike… To je meni bilo nešto posebno. Zato bih voljela da Poljud u budućnosti opet ugosti atletsko natjecanje, šteta bi bila da se tako izuzetan stadion ne iskoristi i na taj način', poručila je.

Nakon jedanaest godina i Nikola Vlašić će u reprezentativnom dresu osjetiti ono što je Blanka doživjela kao članica hrvatske atletske vrste.

'Nema za sportaša veće časti, nego braniti boje svoje zemlje, nositi dres reprezentacije. Sjećam se da sam se poslije tog natjecanja ogrnula hrvatskom zastavom i trčala počasni krug… To su emocije koje je teško opisati riječima, taj osjećaj da ne skačeš za sebe, nego za svakog čovjeka na stadionu, i one ispred televizora… Uvijek sam osjećala odgovornost prema ljudima koji navijaju i zato želim Nikoli što više takvih trenutaka jer ti su trenuci šlag na torti karijere svakog istinskog sportaša', rekla je Blanka koja je nedavno primljena je u Kuću slavnih atletskog mitinga u Bruxellesu.