Zna se kako i koliko su projekti Dalibora Matanića podigli kvalitetu estetike i narativa domaće kinematografije. Nabrajanje što mu je sve u tom smislu pošlo za rukom oteglo bi se unedogled, a to je tema za sveobuhvatan kritičarski esej, ne za kraći uvod u intervju. Jedan od naših ponajboljih filmaša iznjedrio je film 'Zora' s Tihanom Lazović i Krešimirom Mikićem u glavnim ulogama, a koji zbog svoje radnje potiče na razmišljanje, ali i divljenje. Što pak čeka publiku u završnom dijelu nazvanom 'Suton', bit će poznato za godinu-dvije, ako ne i dulje.

Kažete: 'Za mene je režija stvaranje velikog pješčanika u kojem se igra mnogo djece'. U vašem pješčaniku nastala je i 'Zora'. Kako je bilo stvarati u razdoblju lockdowna zbog korone, potresa, neizvjesnosti?

Snimanje 'Zore', koja ulazi u unutarnji svijet karaktera i istražuje njihove strahove, nesigurnosti i emocije, bilo je posebna avantura, a veći dio sniman je u Italiji, uz jedan u Hrvatskoj. Čekati s kamerom na nekoj planini da izađe sunce posebna je privilegija, isto kao i suživjeti se s nevidljivim životinjskim svijetom koji okružuje set. Imali smo sreću jer smo snimili film prije lockdowna, tako da nismo još bili opterećeni svim mjerama zaštite na snimanju, no divljina u kojoj smo radili odgovarala bi najstrožim covid-mjerama. 'Zora' je veliki pješčanik u kojem su glumci pokazali neke svoje više nivoe potrebne za uranjanje u intuitivan svijet.

Jeste li zadovoljni dosadašnjim kritikama i koliko uopće držite do njih?

Sjajne su internacionalne i regionalne kritike za film. Držim samo do ljubavi prema filmskoj umjetnosti i divno je vidjeti kako najčešće stranci spretno u svojim kritikama povezuju analizu viđenog i generalnu ljubav prema umjetničkom izražavanju. Ovaj je film naročito izazovan za kritiku, ne otkriva kodove isprva, ne daje instant odgovore i ne ide nimalo niz dlaku...

Što vam je bitno vezano uz 'Zoru', osim dobre gledanosti?

Bitno mi je da publika uroni s nama u podsvijest naših likova i njihovu borbu ne bi li se kompletirali kao osobe. Samo takva potpuna osoba može se othrvati filozofiji mase i nekim mogućim budućim, a iz povijesti dobro poznatim ekstremizmima samo u novoj formi.

Prvi film u trilogiji posvetili ste baki, 'Zora' je posvećena tati, a treći film, 'Suton', bit će vaša priča. Možete li nam otkriti bar natruhe, osim toga da će biti opak i krvoločan, kako ste najavili?

Finale bi moglo biti 'zvjerskije' od prva dva filma, ali opet je ljubav ta koja pokreće i na kraju zatvara priču. Želja mi da je, kad se jednom u kompletu pogleda 'Trilogija sunca', jasna nada koju poručuje: da je bar u umjetnosti moguće zaustaviti ponavljanje povijesti i nemilosrdno igranje ljudima, izbjeći mržnju i sukobe i otvoriti put ljubavi da pobijedi. Upravo zbog ove optimistične poruke, namjera je u 'Sutonu' susresti elementarno zlo ne bi li ga se pobijedilo.

Surađivali ste do sada s brojnim glumačkim imenima. Tko vam je bio najizazovniji što se tiče odnosa između poštovanja i uspostave autoriteta?

Uvijek je zabavno na početku suradnje, uz blagu dozu opreza i odmjeravanja s velikim imenima kao što su npr. pokojni Ivo Gregurević ili Branka Katić, a već iduće sekunde kliknete i počinju se rađati prijateljstva. Svi veliki glumci su vrlo jednostavne osobe i tu, bar za mene, nema problema.

Kada prestajete 'biti u filmu'?

Pitanje je prestajete li ikad? Postoji neki period nakon godinu, dvije, kad se kao napokon 'očistite', no unutarnji, nesvjesni kodovi mislim da zauvijek ostaju u nama. Kao neki nevidljivi podsjetnici na naš maksimum koji smo dali u tom trenutku.

Koje razdoblje u filmskoj povijesti najviše volite?

Iznimno volim američki film 70-ih zbog sumnje koja se pojavila u idealiziranom američkom sustavu. Počelo se sumnjati u državu, junaci su postali antijunaci i rodio se niz sjajnih filmova kao što su 'Taksist', 'Prisluškivanje', 'Egzorcist' itd.

U lipnju ste završili snimanje kriminalističke serije 'Šutnja', priču o trgovini bijelim robljem i dječjoj prostituciji. Što vas je motiviralo da počnete snimati seriju baš takve tematike?

Kad se dogodi takvo zlo kao što se događalo u Osijeku, ne smije se šutjeti, no kod nas se to itekako prešućivalo. Drago Hedl pisao je novinske članke pa je nakon nekog vremena nastala letargija, zatim je napisao hvaljene knjige o tom slučaju – pa je opet nastala letargija. Nadam se da treći put, nakon što izađe serija, više neće biti letargije. Nikoga nije bilo briga za te zlostavljane curice, to mi je bila najveća motivacija.

Ta nehumana priča, nažalost, aktualna je i u drugim krajevima svijeta. Hoće li serija moći promijeniti nešto?

Kako smo imali globalnu priču sa serijom 'Novine', tako se očekuje da će 'Šutnja' imati veliki globalni put s pričom koja kroz Kijev u Ukrajini i Osijek u Hrvatskoj progovara o lancu zla što obuhvaća cijeli svijet. Uvijek je pitanje koliko fikcija može promijeniti realnost, ali primijetili smo laganu paniku kod neke lokalne ekipe kad je ta tema ponovno otvorena. Neka panike, neka je nelagodno bilo kome tko je bio sposoban raditi takvo zlo.

U što vjerujete i što vas vodi kroz život?

Vjerujem u humano i vjerujem u dobro koliko god se često činilo da se suvremeni svijet zna okrenuti od toga. Čini mi se da pozitivna energija na kraju dana spašava ovaj planet od uništenja. Ovdje smo da stvorimo ugodno mjesto za život, ne da ga razaramo stalnim podjelama i trzavicama. Čini mi se da nas ni ovaj lockdown ni korona nisu naučili da nije sve u dizajnu i samoprezentaciji, već da su unutarnji mir i ljepota presudne stvari za korak dalje.

Osim što biste htjeli predavati film, režiju i glumu, za što ste rekli da vam je želja, kakvi su vam profesionalni planovi u budućnosti? Postoji li još nešto za čime čeznete?

Svaki umjetnički izričaj koji spaja više umjetnosti u sebi primamljiv mi je. Želja mi je što više raditi na internacionalnom planu, raditi projekte koji svojim čistoćom i humanošću svugdje funkcioniraju.

Možete li opisati kako ste se osjećali kad vam se rodilo prvo dijete, drugo, treće...?

Niti jedan film, predstava, nagrada nisu jedan posto onog osjećaja potpunosti kao kad vam se rodi dijete. Tu se stvarno osjećate privilegirani i posvećeni. Djeca su najbolji ubojica ega svima nama i predivno je gledati kako sebe počinjemo (napokon) gurati u drugi plan i predajemo se nekom u potpunosti.

Kakav ste tata?

Sve prisutniji i sve funkcionalniji. Jako me znalo pogađati to što nisam s njima, a sad se već lagano učim organizaciji. Ako niste s njima samo dva dana, oni kao da odrastu dvije godine i to je osjećaj koji vas rastura. Mislim da sad sve ide na bolje.

Vidite li neke svoje osobine kod djece?

Apsolutno. Ne znam je li to dobro, ali stvarno nekad funkcioniraju kao mala ogledala nas samih. Koliko god mi htjeli da su oni napredniji od nas, stalno nas podsjećaju na to kakvi jesmo sad - tako da je to lud suživot onog što bismo htjeli i onog kako zbilja funkcioniramo.

Za brak ste izjavili da je to 'viša razina i osjećate se povlaštenim jer je živite'. Koliko je u današnje ludo vrijeme teško održati brak, vezu?

Danas je teško biti čovjek. Teško je biti muž. Teško je biti prijatelj. Sve je teško. Ili nam samo tako serviraju. Vjerojatno je istina puno jednostavnija. Mislim da treba biti puno ponizniji, skromniji i samo voljeti. Čim je ljubav u kući, dobre stvari odmah dolaze.