Donijevši zlatni kipić svojoj Bosni i Hercegovini, Danis Tanović napravio je velik korak za filmsku industriju te zemlje. Od tada je prošlo preko dva desetljeća, a redateljski genijalac iznjedrio je mnoge vrhunske filmove u kojima je pokazao raskoš svog redateljskog umijeća da vjerodostojno ispriča priče i dobije naklonost publike. Za svoj novi film, od premijere na Sarajevskom filmskom festivalu, ubire odlične kritike, među ostalim i u prestižnom američkom časopisu Variety.

'Nakon ljeta' je uvršten u službeni natjecateljski program Filmskog festivala u Varšavi, a prije toga bit će prikazan u programu Panorama Međunarodnog filmskog festivala u Vancouveru. Domaći gledatelji moći će ga pogledati u kinima od 3. listopada.

Scenarij za film 'Nakon ljeta' napisala je glavna glumica Anja Matković (s Nikolom Kuprešaninom), a ona je imala ulogu i u vašem prethodnom filmu 'Deset u pola'. Kako je došlo do ponovne suradnje?

Negdje u vrijeme snimanja 'Deset u pola' Anja mi je rekla da ima ideju za film koji se događa na moru, na što sam rekao da odavno želim snimiti film u Dalmaciji i da mi pošalje scenarij kad ga završi ako joj bude trebao redatelj. Nisam mogao ni zamisliti da će se sve tako brzo dogoditi. Anja je s Nikolom napisala scenarij, Lani i Borisu se priča jako svidjela i pristali su producirati film, vrlo brzo su dobili novac od HAVC-a i snimili smo ga.

Na setu s kćerima

Rekli ste da vas uvijek privuče priča. Što vas je privuklo u ovoj priči o mladoj ženi koja dolazi na udaljeni otok kako bi riješila pitanje obiteljskog nasljedstva?

Mješavina dobrog dalmatinskog humora i drame, neočekivani prevrati, duhoviti dijalozi, likovi za koje se vežete nakon nekoliko stranica, atmosfera otoka koja me podsjeća na stare talijanske filmove - koje volim najviše na svijetu.

Uz vas su film stvarale vaše kćeri – asistentica kamere Dania i skladateljica Livina (koja je sudjelovala u postprodukciji). Kako je bilo surađivati s njima?

Meni lijepo i lako, a njima… ne znam - vjerojatno teško. Dania je mlađa kćerka i činilo mi se da je dobro za nju da bude dio profesionalne ekipe jer studira produkciju i režiju u Berlinu. Rekla mi je da je zanima i kamera, pa je Miki velikodušno ponudio da mu bude asistent kamere. Bila je jako profesionalna i posvećena, što mi je bilo jako drago jer mislim da čovjek samo tako može uspjeti u ovom poslu. Livini sam predložio da bude zadužena za glazbu jer je upravo završila studij muzičke produkcije i jer mi se svidio njen prvi album koji me atmosferom podsjetio na priču našeg filma. Zahtjevan sam i znam što želim. Ali kako iverje ne pada daleko od klade, imali smo nekoliko užarenih dvoboja jer i Livina zna što želi, a to se često ne poklapa s mojim idejama. Imala je svoje ideje i ispalo je da su njene bolje od mojih, tako da je na kraju muzika sto posto njena ideja.

Divna iskustva koja obogaćuju

Čuli smo više puta od filmaša da je potrebno tri do pet godina za snimanje filma - koliko vam je trebalo za 'Nakon ljeta' i zašto taj proces traje toliko dugo?

Nema pravila u snimanju filmova. Neke sam snimio za nekoliko mjeseci, za neke mi je trebalo osam godina. Sve u filmu je dugotrajan proces. Pisanje, traženje financija, kasting, postprodukcija. Mislim da je jedino samo snimanje uvijek kratko, možda i prekratko, pogotovo danas, kada više ne snimamo filmskom trakom.

Ovo je prvi film koji ste u cijelosti snimali u Hrvatskoj - na otoku Prviću. Kakva su iskustva sa snimanja?

Divna. Potpisao bih to da sve filmove snimam u takvom okruženju. Ljudi s otoka jako su nam pomogli, bez njih ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Brzo smo se sprijateljili i cijela ekipa se stopila s mirnom otočnom atmosferom.

Je li teško biti redatelj? Koje su najbolje, ali i najteže strane tog posla? Što vas i danas najviše veseli?

Svaki poziv ima svoje prednosti i mane. Ponekad zbog posla dugo izbivam iz kuće i fali mi obitelj. Ali s druge strane, imao sam priliku zahvaljujući filmu živjeti u Francuskoj, Belgiji, Indiji, Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Irskoj, Sloveniji, Norveškoj, Švedskoj, Hrvatskoj… Sve su to bila divna iskustva koja obogaćuju čovjeka.

'Iz takta me uglavnom mogu izbaciti nespremni glumci'

Što vas može izbaciti iz takta ili naljutiti dok snimate?

Na mojim snimanjima uglavnom vlada vedra atmosfera jer ne mogu raditi na setu na kojem vlada nervoza. Ponekad se nešto dogodi da to poremeti, ali zaista jako rijetko. Iz takta me uglavnom mogu izbaciti nespremni glumci. Dogodi se rijetko, ali se dogodi. Ali onda otpustim te ljude ako mogu ili više nikada ne radim s njima.

Kako se osjećate nakon impresivne kolekcije nagrada koje ste osvojili? Razmišljate li katkada o tome kako bi vam izgledao život da niste dobili Oscara?

Ne razmišljam o tome. Nagrade se ponekad dogode i lijepo ih je dobiti, ali u našem poslu svaki put krećete od nule, imali nagrade ili ne. Pisanje scenarija, financiranje, kasting, snimanje… Tu vam nagrade ne mogu pomoći. Možda malo kod financiranja, ali ako imate lošu priču, nitko vas neće podržati, ima li Oscara ili ne. A danas vam više ni nagrade ne garantiraju da će ljudi ići u kina gledati vaš film.

Kad smo kod nagrada, prošlo je skoro 25 godina od filma 'Ničija zemlja'. Imate li osjećaj da se nešto značajno promijenilo u regionalnoj svijesti, politici?

Jako malo. Početkom tisućljeća izgledalo je da ćemo se riješiti svega onoga što nas je odvelo u rat, ali danas je diskurs ponovo sveden na nacionalizam i bojim se da ćemo još dugo svi patiti zbog toga.

Ima li nešto u karijeri što vam je još neostvarena želja?

Naravno. Postoje glumci s kojima želim raditi, priče koje želim ispričati. Kad nestane želja, nestane i umjetnika…

Rekli ste: 'Jedini način da se popneš više na ljestvici jest da si sam sebi najveći neprijatelj, da budeš jednostavno kritičan prema sebi.' Tko su ostali vaši najveći kritičari?

Moj uzak krug prijatelja - Ćiro Mandić, moj profesor scenarija kojem pošaljem svaki od njih, moji producenti Amra Bakšić i Čedomir Kolar, Dino Mustafić, za kojeg me veže četrdesetogodišnje prijateljstvo, Reginald Šimek, koji montira moje filmove i serije, da nabrojim samo neke.

Gdje ste upoznali suprugu?

U Bruxellesu, na mirovnoj konferenciji.

Čime vas je osvojila?

Elegancijom i dobrotom.

Kako se Francuskinja sa škotskim i belgijskim korijenima podudara s vašim bosanskim temperamentom?

Petoro djece, četiri mace, tri psa i 28 godina kasnije mislim da smo dokazali da je moguće da dvoje ljudi iz potpuno različitih kulturoloških backgrounda može provesti život u sreći. Bilo je burno, lijepo, ponekad teško, ali izgleda da nam je oboma ugodno jer smo još zajedno.

Prije nekoliko godina postali ste pilot. Imate li vremena za letenje?

Jako malo. U posljednje četiri godine snimio sam tri filma i tri serije, tako da, osim za obitelj i nekoliko prijatelja, nemam puno vremena.

Svirate klavir, gitaru, bas, bubnjeve i usnu harmoniku, učili ste svirati saksofon, pisali glazbu za svoje filmove. Jednog dana, rekli ste, možda osnujete i bend, a izjavili ste da vam je želja snimiti rock album.

Jednog dana možda … sada sigurno nemam vremena za to. Ali zašto ne? Glazba je bila moja prva ljubav. Moja mama je bila profesorica glazbe i ja sam zahvaljujući njenoj snažnoj volji završio glazbenu školu. Neko vrijeme sam čak razmišljao da se počnem profesionalno baviti glazbom, ali onda je nadvladala ljubav prema filmu.

Kakvu glazbu slušate? Stignete li otići na kakav koncert?

Na koncerte, nažalost, rijetko idem, a slušam najčešće glazbu osamdesetih, ponekad sedamdesetih i devedesetih, ali skoro nikad ovo što se danas proizvodi na kompjutorima jer je poprilično dosadno.

I za kraj, koji su vam sljedeći projekti?

U fazi sam pisanja, zatvoren kod kuće već skoro tri tjedna. Radim na četiri scenarija pa ćemo vidjeti koji će prvi izazvati interes.