Uliks Fehmiu kao tinejdžer je želio postati glazbenik. S mlađim bratom Hedonom čak je osnovao srednjoškolski bend, no gluma je na kraju ipak prevagnula. Prije odlaska u Ameriku 1993. godine ostvario je uloge u filmovima 'Početni udarac' redatelja Darka Bajića, 'Iza zida' u režiji Vladimira Manojlovića, 'Prokleta je Amerika', 'Crni bombarder', 'Bulevar Revolucije' te 'Vizantijski plavo', a proslavila ga je uloga u predstavi 'Zapali me' iz 1992. godine.

Po dolasku u Ameriku Uliks i supruga Snežana otvorili su pekaru, a već nekoliko godina u Beogradu imaju i producentsku kuću (koproducenti su filma Rajka Grlića 'Svemu dođe kraj'). Na velika platna se vratio u romantičnoj komediji 'I’m with Lucy', a neki se sjećaju i njegova pojavljivanja u kultnoj seriji 'Zakon i red' (Law & Order: Criminal Intent).

U svom novom ostvarenju, romantičnoj komediji 'Nakon ljeta', Fehmiu je iznimno dojmljiv u ulozi Saše, baš kao i njegovi filmski kolege Anja Matković i Goran Navojec.

Za film 'Nakon ljeta' rekli ste da 'ljepota ambijenta u kojem ste snimali prolazi kroz svaki piksel svakog njegova kadra'. Po čemu ćete pamtiti snimanje na Prviću? Kakve emocije nosite?

Po kadrovima Miloša Jaćimovića, koji je snimio film. Po nestvarnim zalascima sunca. Po kristalno čistom moru. Po šetnjama od Šepurina do Prvić Luke. Po svakoj prvoj jutarnjoj kavi u kafiću kod Zrinke i Škare. Po mačkama koje su stalno hodale po setu, osim kad su krave bile na njemu. Po najljepšem pogledu na more s terase ureda u kojem je bila smještena filmska ekipa. Po duetu Navojec-Tanović, pogotovo kad su u pitanju pjesme Đorđa Balaševića. Po karaokama koje je ekipa iz Hrvatske, Bosne, Srbije, Slovenije pjevala kad bismo se jednom tjedno skupili navečer nakon snimanja i pred slobodan dan. Po Danisu i njegovoj gitari, koji je istinski džuboks jugoslavenske muzike, a i šire.

Kako je raditi s Danisom Tanovićem? Ovo nije vaša prva suradnja.

Divno, kao i uvijek. Danis na set dolazi spreman, točno zna što hoće. Bio je jako uzbuđen tijekom cijelog snimanja, a ljepota našeg malog dalmatinskog otoka ga je beskrajno inspirirala. To dobro raspoloženje se širilo i pozitivno utjecalo na sve članove ekipe. On kaže da je najsretniji kad radi i to je stvarno tako.

Kako ste doživjeli reakcije publike na premijerama?

Bio sam prisutan na premijerama u Sarajevu, Splitu, Šibeniku, Zagrebu i svugdje je publika divno reagirala, naprosto je ozarena i sretna nakon filma. Jer on ima nježnu emociju, malo je tužan, malo smiješan, blago nostalgičan, a nije sentimentalan, jer život ide dalje. Ali premijera koja je bila stvarno posebna i uzbudljivija od svih drugih bila je ona na samom Prviću. Održana je na trgu ispred crkve, jedva je nađeno 200 stolica, a film je na kraju po mojoj procjeni gledalo oko 600-700 ljudi, od kojih 400-500 na nogama. Mnogi su ga gledali i sa svojih barki. Bilo je tu djece i starijih ljudi jer nije bilo karata i pristup je bio otvoren svima. Gledali su film u potpunoj tišini, a opet se smijali na točnim mjestima i navijali na gradonačelnika Iću u fantastičnoj kreaciji Gorana Navojca, a koji u filmu svojim otočanima želi uvesti kanalizaciju kako im 'dica ne bi svitlila od šporkoga mora'. Svaka Ićina rečenica bila je popraćena glasnim podržavanjem tijekom cijelog filma, a cijela ekipa bila je pozdravljena fantastičnim aplauzom na kraju, tako da je gradonačelnik Vodica, koji je bio prisutan, nakon premijere obećao da će uvesti kanalizaciju. Naravno, bilo je jasno da se donekle šali, ali mi smo ponadali da možda i ne. Kad bi on to stvarno napravio, to bi svima nama koji smo radili na ovom filmu bila najveća moguća plaća.

'Svaki glumac mora braniti svoj lik'

Tumačite čovjeka koji je dosta godina života proveo u Americi, a na otoku je kupio kuću koju renovira. Zavolite li sve likove koje glumite?

Naravno, svaki glumac mora braniti svoj lik. Mora ga voljeti još prije nego što krene sam proces snimanja ili proba. A inače sam proveo pola života renovirajući neke stanove, kuće i zgrade. U Americi, u Srbiji, u Hrvatskoj… i potpuno je nevjerojatno koliko se ljudi koji se bave tim poslom malo razlikuju bez obzira odakle su. Uvijek radovi kasne, uvijek vodovodne cijevi pucaju i uvijek je neka viša sila u pitanju, nikada ljudski faktor. Baš kao s Nediljkom u našem filmu. Moja mama je iz Novog Vinodolskog i svako ljeto provodili smo u Novom od srpnja do rujna, a nastavilo se to i nakon našeg odlaska u Ameriku. Tako da mi renoviranje kuće na koje lik koji tumačim dođe iz NYC-a uopće nije bilo strano.

Kako biste objasnili sintagmu - legla mu je uloga?

Kad gledate film ili predstavu i u glumačkoj kreaciji ne vidite 'šavove'. Kad ne vidite gdje počinje karakter, a gdje prestaje glumac. Kad se ta linija između zbilje i fikcije više ne vidi ili makar na tren zaboravimo da ona postoji. Kad je podjela točna i kad se glumac približi istini.

Je li privilegija glumca to što si svojim ulogama 'produžava život'?

To nije privilegija. To je sposobnost umjetničkog čina da ostane relevantan i bitan dugo nakon trenutka u kojem je nastao uslijed naše potrebe da razumijemo ovu misteriju koja se zove ljudsko iskustvo, koja se zove život. Isto je to kao veliki roman, drama, slika ili skulptura, nastali prije nekoliko tisuća godina, ali nas i danas ostavljaju bez daha ili nas tjeraju na razmišljanje. Tako će biti i s onim filmovima, a onda i glumcima koji odole zubu vremena. A ostalo će otići u zaborav.

Veza između pravljenja kruha i glume

Mogu li glumci mijenjati svijet?

Ne, ne mogu mijenjati svijet, ali mogu i moraju postavljati pitanja. Umjetnost mora u svojoj bȋti biti opozicijska i težiti za boljim i humanijim ljudskim iskustvom.

Štiti li vas umjetnost od surove svakodnevice?

Apsolutno vjerujem da nam umjetnost pomaže, štiti i uljepšava život u ovom našem svijetu, ma kakav on da jest.

U Americi ste stvorili brend koji hvale vodeći američki gastronomski eksperti. Vaš kruh se prodaje u najsuvremenijim specijalnim trgovinama hrane od New Yorka do Bostona. Kupci su vam restorani s Michelinovim zvjezdicama, a uključuju i objekte poput Four Seasons i Mandarin Oriental. Kako su vam se ruke našle u tijestu?

Duga je to priča, a mali dio zapisan je u našoj knjizi, koju je Penguin Random House objavio prije dvije godine. Ono što mogu reći je to da sam u godinama glumačke tišine vjerovao da postoji veza između pravljenja kruha i glume. I danas to vjerujem - ma koliko puta ispekao kruh ili stao na scenu, nikad neće biti isto i nikad ne možete biti sigurni da će biti dobro.

Postoji li nešto osim glume i kruha što vas posljednjih godina zaokuplja?

Boks. Treniram u najstarijem boksačkom gymu u Americi, koji se nalazi u Brooklynu, i ti me treninzi beskrajno plaše i raduju u isti mah. Idem tri puta tjedno i poslije tih treninga osjećam se ponovo živim.

Kako doživljavate američke izbore i kako zapravo vidite Ameriku nakon njih?

O ovome bismo mogli imati potpuno poseban razgovor, ali za to nije ni vrijeme ni mjesto. Ovaj svijet sve brže i snažnije ide udesno, a svi znamo u kakve nas nesreće desni nacionalizam zna odvesti. Nadam se da se to neće dogoditi. Makar ne još ovaj put.