Nasuprot onima koji stalno cendraju, prigovarajući zbog bilo čega, Davor Gobac je među onima koji su uvijek dobro. Zbog vječne dječačke zaigranosti i fantastičnog smisla za humor voli ga čak i publika koja i nije pretjerano zagrižena za rock glazbu. Dok se smještamo u definitivno jedan od najzanimljivijih prostora za vježbanje, priča nam kako mu je dosadilo davati intervjue jer ima osjećaj da stalno 'jedno te isto teše', kako mu fali bubnjar Tigran Kalebota koji je iznenada preminuo prije godinu dana i kako već dugo nije crtao. Uz bezbroj zajedničkih tema, filozofiranja, red dosjetki i anegdota, razgovor s njim proletio je u trenu.

Psihomodo pop mijenja se i stari kao dobar viski, a lako je to vidljivo kad se osvrnemo na sve faze kojima ste nerijetko diktirali trendove na domaćoj sceni, i tako već 36 godina. Jeste li kao klinac mogli sanjati o tome da ćete toliko dugo biti na pozornici?

Uvijek sam se furao da to želim raditi. Nisam nikad razmišljao dokad će to trajati, imao sam nekakav osjećaj da ćemo postati bend koji ima dugu karijeru. Ali da će to biti skoro 40 godina, nisam o tome tak daleko razmišljal. Ali eto, ostvarilo nam se.

Od 'Godine zmaja' naovamo promijenili ste se kao bend, ljudi i svašta nešto oko vas. Što je ostalo neupitno isto?

Mislim da je neupitno ostalo isto, a možda je čak i bolja - ta naša energija kad sviramo koncerte. Upravo za to mi se čini da je ono najvrednije što bi trebalo postojati kod rock'n'roll benda. Možeš snimati ovakve i onakve albume, možeš se dokazati kao autor, ali kad bend stane na stage - ako ne šiba energiju, ako tu nema uzbuđenja, onda to nije rock'n'roll.

Novi, 11. album nedavno je objavljen, kritike su mahom pozitivne. Je li ispunio vaša očekivanja?

Je, baš sam jako zadovoljan jer mislim da je album baš zreo i da je u maniri Psihomodo popa, a prošetali smo se kroz razne stilove rock'n'rolla. Ima čak i nekakvog duha Boa Diddleyja, pa čak i rockabillyja. Imamo i bonuse - cover Parafa i božićni singl.

Koliko prihvaćenost i popularnost albuma može utjecati na veći broj koncerata?

Utječe jer onda te ljudi žele vidjeti. Ali moraš biti dobar. Znalo se dogoditi da bendovi odrade jedan krug, a onda im više ne ide. Zapravo, mislim da je iskrenost dosta bitna, a uz to i dobra energija i zabava. Mi smo uvijek bili bend za zabavu između punka i rocka, negdje na pola puta.

Što vam prolazi kroz glavu danas, kada svirate pjesme s početka karijere?

Uvijek je drukčije. Koliko god su to iste pjesme i isti bend, nijedan nastup nije kao onaj prošli.

Danas trenirate i imate potpuno drugačiji pristup životu. Je li vam sada lakše skakati po pozornici?

Ne razmišljam o tome je li to lakše ili teže, to se jednostavno događa. Svatko tko se bavi ovim poslom i ima toliko godina mora trenirati. Nemreš na binu doći debeo i nikakav i biti rock’n’roll zvijezda.

Može li roker i uopće glazbenik otići u mirovinu?

Mislim da može, ali to ne bi imalo smisla. I što znači mirovina? Ona može biti prisilna ako ti se dogodi nešto pa da više ne možeš nastupati i onda nažalost moraš odustati, ali dok se god može svirati, svira se. Ne znam puno glazbenika koji su otišli u mirovnu. Možda nijednog! (smijeh) Mi ćemo svirati dok god bumo postojali.

Kakvi su vam rituali prije koncerta?

Nemamo neke posebne rituale. Odemo svakako pojesti nešto, a onda se malo odmorimo, pogotovo ako se dugo vozimo u kombiju. Onda dođemo na mjesto na kojem sviramo, zafrkavamo se, opuštamo i idemo svirati.

Postoji li formula po kojoj slažete set listu pjesama koje ćete izvesti na koncertu?

Imamo nekakav redoslijed koji je prirodan, koji se nametnuo, a onda ga tu i tamo pretumbavamo. Sad smo ga malo prekrojili jer smo objavili album pa smo morali staviti nove pjesme na repertoar. I mogu vam reći da publika baš dobro reagira na njih, kao da su stare.

Što kao bend ne biste nikad učinili?

Kao bend nikad ne bismo nastupali na nekakvom festivalu zabavne glazbe. (smijeh)

Kad smo kod zabavnjaka, imali ste suradnju s izvođačem zabavne glazbe Tončijem Huljićem. Mnoge je to iznenadilo.

Nisam nikad mislio da ćemo surađivati, a Tonči je radio za mjuzikl 'Pacijenti', što nema veze s onim što inače radi. Dobili smo tako stvar 'Psihopat' i moram reći da su mi se odmah svidjeli i tekst i glazba. Mi smo od toga napravili dobar punk. To je jedan pomaknuti Psihomodo pop.

Kako je pokojni Darko Glavan rekao, 'radite urbanu naivu'. Brojne su izložbe iza vas i uredili ste atelje u svom domu u Zaprešiću. Pripremate li što novo po tom pitanju? Stignete li uopće i koliko slikati?

Slike mi non-stop putuju po izložbama. To su te moje slike koje sam radio u razdoblju od dvadeset godina i ljudi me zovu pa svake godine napravim nekoliko izložbi. Tako je bilo i ove godine. To nisu prodajne izložbe jer da sam prodavao, više ne bih imao te slike. (smijeh)

Neke obiteljski život natjera da se zapuste, a vas očito nije jer ste u boljoj formi nego ranije - što je potaklo promjene?

Malo sam se smirio, više ne ružim noću. Skulirao sam si život. Meni je to dosadilo. Zbilja smo dosta dugo veselo živjeli. Nije rock'n'roll drogiranje i lokanje. Rock'n'roll je stvaranje glazbe i sviranje. Živim nekakav normalan život, zapravo uživam u svirkama i u samom poslu jer meni posao nije nikakav problem, meni je to veselje. Našel sam si neki mod življenja za pedesete koji mi paše. Imam svega dosta i niš' mi više ne treba, ja sam lud sam od sebe.

Koliko u sinu Viliju vidite sebe?

Siguran sam da sliči na mene. (smijeh) Mislim da isto voli glazbu kao i ja, rock'n'roll bendove, svira u Donkey Hotu i vidim da mu je to dosta bitno u životu. A ja sam se nešto malo u karijeri bavio glumom, tako da sam probao i taj kruh. On sad završava Akademiju dramskih umjetnosti pa će mu to biti zanimanje.

Kako to da ste pristali na 'The Voice'? Nakon 'Rata bendova' niste bili ni u jednom žiriju.

Već nekoliko godina nisam bio u takvim emisijama i onda je bilo pregovaranja bih li, ne bih li i moram reći da sam teško pristao, ali da mi je drago da jesam jer je to baš dobro iskustvo. Moram reći da su uz mene mentori Massimo, Vanna i Dečak i da su kolege sasvim okej.

Kada je u pitanju odabir kandidata koji nastavljaju s natjecanjem, imate li slične kriterije kao i ostali članovi žirija?

Svi mi imamo dugogodišnje iskustvo u tom poslu. Sjediš okrenut leđima i okrećeš se na glas. Ne vidiš ga, ne znaš ništa o kandidatu, samo da pjeva. Kuži se kad je netko zbilja dobar, a to će se vidjeti i u emisiji kad se svi okrenemo. Možda netko pretendira jednom, netko više drugom trendu, iako ja ne gledam kroz trend, nego baš slušam ima li taj netko dobar glas i energiju. Mislim da imamo dosta slične kriterije jer smo svi skužili kad je netko bio dobar.

Koliko je uopće teško u ovo moderno, digitalno doba, postati nova glazbena senzacija?

Može se, samo je pitanje kaj moraš svirati da bi to postao. (smijeh) Možeš biti autor pa furati neki svoj film i tu raditi nekaj. Mrzim kad netko kaže umjetnost, rock'n'roll nije umjetnost. Moraš imati neki svoj put, svoj stil, a opet ima i izvođača koje nosi struja pa rade sve one najkomercijalnije, momentalno popularne trendove, nadajući se da će tako zaraditi lovu. Mi nismo nikad pratili trendove, a mislim da nam se, kao i Rolling Stonesima, zna osjetiti duh vremena.

Koji vam posljednji domaći ili svjetski singl trenutno ne izlazi iz glave? Uz čiji se album opuštate?

'Digitalno nebo', non-stop ga sviramo. (smijeh) Nema nešto novo kaj me posebno opčinilo. Zadnje kaj slušam, a što sam našao na Youtubeu, tribute je Rona Wooda koji je napravio za Chucka Berryja. To mi je zabavno slušati, te stare pjesme i to kako ih je Ronnie ponovo snimio.