Funk su Dean Dvornik i brat Dino otkrili kao dječaci, na terasi u Starom gradu, gdje su s ocem Borisom snimali 'Malo misto'. Do tada su, ranije je otkrio svestrani glazbenik, svi u obitelji mislili da ih muzika uopće ne zanima, ali kad su čuli 'In the Summertime' grupe Mungo Jerry, bila je to ljubav na prvi zvuk. Zajedno su braća ostavila neizbrisiv trag u funk glazbi ovih prostora djelujući u grupi Kineski zid (prvoj funk grupi u Europi), a Dean je nastavio nizati uspjehe i kao solo pjevač. Stvara i nadalje. Radi i za druge, a prošle godine objavljen mu je digitalni album 'Let's move on' te kompilacija 'The best off'.

Vaš novi singl 'Linčina' opisuje muškarca koji sanja o ženi koja će mu ugađati. Je l' to želja samo Dalmatinaca ili svih muškaraca?

To je želja većine muškaraca, ali u drugačijim omjerima. Neki su skromni po tom pitanju, a neki bi malo više. Lik iz pjesme, Dalmatinac, izgleda da nije dobio ama baš ništa od toga, stoga može samo sanjariti.

Pjesma ima vaš prepoznatljiv funky rukopis. Kad ste zapravo osjetili da je to vrsta glazbe u kojoj se želite realizirati?

Od ranog djetinjstva volio sam glazbu kojoj je temelj ritam što vas pomiče, a da toga niste svjesni. Kad sam čuo funk, zalijepio sam se i ostao. Iako sam ponekad znao izaći iz tog okvira, uvijek mu se vraćam.

Funkom je bio zaražen i Dino, čiji je prerani odlazak itekako ostavio prazninu na glazbenoj sceni. Jeste li kad pomislili na osnivanje neke zaklade za mlade glazbenike koji bi krenuli njegovim koracima?

Dino i ja smo braća, stoga je bila velika vjerojatnost da ćemo obojica 'gotiviti' istu vrstu glazbe. Samo sam donio nekoliko funk ploča u stan, a bile su to LP ploče Gap Banda, Ricka Jamesa, Crusadersa, Kool and the Ganga, Earth Wind and Fire i otud je sve krenulo.

Je li izbor žanra pao na funk zato što sebe smatrate prvo bas gitaristom?

Prvo sam čuo funk pa onda počeo svirati bas gitaru. Prvu bas gitaru kupio sam u Pragu kad smo igrali na bejzbolskom turniru, mislim da je to bilo 1978. Bila je to bas gitara Jolana i koštala je oko današnjih 400 kuna. Nakon te, ajmo reći, gitare s dna ljestvice po kvaliteti, za sljedeću, koja je tad bila top bas gitara Fender jazz, baš sam se dobro potrudio i 'navigavao' sam osam mjeseci da bih je kupio u Montrealu, a koštala me s carinom oko 1000 dolara 1981. godine. Nisam htio tražiti novac od oca jer on nije bio bogataš, a kako sam tada bio punoljetan, smatrao sam da je jedino ispravno da ga sam zaradim.

Što vam prvo padne na pamet kad se spomene grupa Kineski zid?

Vrati mi se osjećaj koji se neće više ponoviti. Taj uzvišeni proces stvaranja glazbe, očekivanje, pa onda sreća kad uzmete ploču u ruke i stavite je na gramofon. Užitak nakon objavljivanja prve ploče je neponovljiv.

Vratimo se malo na 'Linčinu', u spotu se vidi kadar s Ivicom Vidovićem iz kultnog filma 'Servantes u Malom mistu'. Vaš otac Boris Dvornik i on bili su ne samo kolege, već i veliki prijatelji. Sigurna sam da imate dosta anegdota s obzirom na to da ste bili stalno okruženi javnim i poznatim osobama.

Moj otac i Ivica Vidović bili su vršnjaci i prijatelji od djetinjstva, stoga sam i ja znao Ivicu od ranog djetinjstva. Ostao mi je u sjećanju kao velika ljudska dobrota. Kad bi došao na predstavu u Split, a bilo je to 1985. ili 1986. i tad sam radio u propagandi HNK Split, uvijek mi je ostavljao ključeve svog fiće i znao sam ga provozati tu i tamo. Nikad neću zaboraviti naš posjet Domu za nezbrinutu djecu Mileva Tomić - kad smo ušli u sobu, bebe u kolijevkama počele su podizati glavice tražeći da ih pomilujemo. Kad je on to vidio, briznuo je u plač, to nas je obojicu strašno pogodilo.

Već kao djeca stali ste ispred kamera i glumili uz slavnog oca, no ipak ste se okrenuli glazbi, što i nije čudno jer dolazite iz glazbene obitelji, a i vaš otac znao je svirati nekoliko instrumenata. Koliko su vas roditelji podržavali u onome što ste odabrali kao svoj životni poziv?

Dina i mene roditelji su uvijek podržavali u glazbi, nije im bilo lako satima slušati zvuk bas gitare, to je bila tortura koju su stoički podnosili, a da ne spominjem probe koje su trajale mjesecima kad smo snimali ploču 'Kineski zid'. Tad smo imali i puhače, a kredit ide i susjedima, pa i stanarima u susjednim zgradama. Nadam se da su poslije bili ponosni na nas.

Prošla godina bila je itekako teška za sve glazbenike i umjetnike uopće. Vratili ste se u Ameriku, u koju ste bili otišli još 90-ih, i nije vas bilo sramota reći da zarađujete vozeći kamion. Kako ispunjavate vrijeme vozeći duge relacije, je li to vrijeme u kojem možete stvarati glazbu?

U Ameriku sam otišao 1987., a vratio se 1993. Slučajno se dogodilo da sam ponovo dobio zelenu kartu 2019., malo prije pojavljivanja koronavirusa. Moja adresa je u gradu Addisonu u Illinoisu, nedaleko od Chicaga. Ne da me nije sramota zbog toga što sam vozač, već sam na to i ponosan i sad kad se vratim, čeka me novi kamion u firmi Midwest freight express mojih prijatelja Bošnjaka, braće Livadić. Dok vozim, ne slušam glazbu, prepustim se mislima, a kad je gužva, i oprezu. Glazbu stvaram u slobodno vrijeme jer i tamo imam studio sličan ovom u Splitu.

Zanimljivo je to da se bavite i režijom i snimanjem, a na kanalu na YouTubeu mogu se pogledati i vaši dokumentarci o životu u Americi i Kanadi. U biti, sad ste i glazbenik, glumac i redatelj.

Ne smatram sebe režiserom ni snimateljem, danas imate na tisuće takvih kao ja koji znaju koristiti prednosti moderne tehnologije. Biti vrhunski profesionalac, za to je potrebno puno više, a ja samo radim najbolje što mogu u skladu sa svojim mogućnostima.

Prošle godine objavili ste digitalni album 'Let's move on'. Što mislite, koliko digitalno doba mijenja ili utječe na glazbu?

O tome bih mogao govoriti dva dana, stoga bolje da preskočimo tu temu ili da je svedemo na jednu rečenicu - digitala je promijenila glazbu isto kao što je mikrovalna pećnica dodala brzinu u pripremi jela i u redu je to, ali nešto se izgubilo. Glazbu ne pratim ni blizu koliko sam je pratio prije, nema se tu puno toga novoga otkriti. Sve je slično kao jaje jajetu, nažalost, a tu i tamo dogodi se nešto što me zainteresira.