Dean Kotiga oduševljava gledateljstvo svojim točnim odgovorima te duhovitim i pomalo sarkastičnim dosjetkama u kvizu još od prve sezone 2013. godine. Jednako tako mnoge veseli svojim objavama na društvenim mrežama, na kojima je prilično aktivan. Magistar komparativne književnosti iz Motovuna i diplomirani povjesničar zarazio se kvizovima još u djetinjstvu. S 18 godina briljirao je i na sebe skrenuo pozornost porazivši dvostruko starije natjecatelje u 'Kviskoteci'. Bio je autor pitanja za HRT-ove kvizove 'Tko želi biti milijunaš', u kojemu se i natjecao, te 'Jedan protiv sto' i 'Sve u sedam'.

Jeste li već u školi bili identificirani kao darovit? Kakav ste đak bili?

Vrckav i nemiran. Ako pak ciljate na ocjene, osnovnu sam prošao s odličnim, prva dva razreda gimnazije s vrlo dobrim te posljednja dva s dobrim, što će reći kako u tih 12 godina uglavnom ništa nisam učio za školu, samo je sve teže i teže bilo izvlačiti se na logiku i opće znanje. Da se razumijemo i da se ne bi pogrešno shvatilo, načitao sam se u tih 12 godina sigurno više nego bilo tko iz bilo kojeg razreda tih škola, samo što su to bile ili dnevne novine ili genijalni mjesečnici (Drvo znanja, Meridijani, National Geographic, Geo) ili raznorazni beletrističko-publicistički naslovi, uglavnom sve samo ne ono za školu, izuzev nekih rijetkih predmeta tipa povijest. Da su profesori bili bolji, kao što je to bio profesor Dobrić iz povijesti, vjerojatno bih se više interesirao i za druge školske predmete. Glede 'darovitosti', to je malo teška i nespretna riječ, ali činjenica jest da su sigurno jednom, a možda i dvaput tijekom osnovne škole htjeli da preskočim razred, što su moji roditelji – vrlo mudro, rekao bih – odbili.

Kada i kako vam se javio interes za kvizove? Što je to tako zarazno u kvizovima da oni postanu način života?

Navodno sam interes za kvizove razvio još tijekom najranijih dana jer roditelji uvijek prepričavaju kako sam upravo zahvaljujući kvizu, odnosno igri 'Brojke i slova' naučio slovkati i čitati kao dvogodišnjak, iako se naravno ničeg od svega toga ne sjećam. Tek je kasnije došlo svjesno guštanje u brojnim tv-kvizovima kao što su 'Izazov', 'Upitnik' i 'Milijunaš', što i nije bilo teško jer su sve to odreda sjajno i zamišljeni i izvedeni projekti. Taj interes za kvizove samo je posljedica općenitog interesa prema znanju kao takvom, a zarazno je jer ne prestaje oduševljavati: iako je svaki kviz u svojoj srži više-manje zapravo isti – pri čemu postoje: a) pitanje i b) odgovor – svaki put donosi potpuno drugo iskustvo. U tom smislu itekako nalikuje na šahovski meč ili nogometnu utakmicu.

Premda se čini da nema područja u kojem ste slabi, za koja polja smatrate da vam ne leže najbolje, a u kojima smatrate da ste osobito jaki?

Nešto sam više na svom terenu kad je u pitanju kultura općenito, od književnosti i filma do likovnih umjetnosti i glazbe, dok se najčešće sramotim zbog nekih osnova biologije ili nekih superpoznatih sportskih događaja o kojima sve zna 95 posto Hrvata, ali ne i ja jer sam – eto – u tom trenutku gulio krumpir pripremajući pire ili tako nešto.

Koja je tajna vašeg uspjeha? Karma, dobar trening ili tehnike?

Pilates.

Jeste li kad zloupotrijebili svoj talent?

Zasad mislim da ne. Općenito nisam nešto od zloupotrebljavanja, a iskreno nisam točno ni siguran kako bi se nekakva ljubav prema znanju mogla zloupotrijebiti. Slobodno predložite nešto, pa razmislim.

Koliko dnevno provodite vremena informirajući se i koji su najbolji izvori korisnih informacija?

Ovo je dosta zeznuto pitanje jer istovremeno imam osjećaj da je odgovor 'ništa' i 'cijeli dan'. S jedne strane ne radim ništa ili gotovo ništa konkretno kako bih se ciljano informirao, a s druge doslovno cijeli dan – gdje god bio i što god radio – kopam i istražujem nešto, bilo povijest, bilo etimologiju, bilo poveznice itd. Što se tiče izvora informacija, danas je to s Wikipedijom neusporedivo lakše nego nekad, iako se i dalje najbolje i najdublje znanje stječe iz knjiga, pa uvijek govorim: čitati, čitati, čitati. Ali izvori su zaista svugdje oko nas, samo ih treba zamijetiti – od ambalaže nekog soka preko naziva nekog proizvoda do bilo kakvog teksta ili slike. To nije uvijek lako jer smo cijelo vrijeme bombardirani tekstom onog ili ovog tipa, pa sam tako i sam stoput čuo 'micelarna otopina' prije nego sam se ustvari zapitao što uopće to znači, pa guglao taj pridjev i došao do 'micele' itd. Isto tako sam baš jučer čitao nekakav strip u kojem lik prolazi ispred zida na kojem stoji grafit 'F.O.A.D.' i odmah se zapitao što to točno znači pa otrčao na Google. U zadnjoj epizodi 'Gilmoreicea' koju sam gledao netko je usporedio Rory s Groverom Norquistom, a kako nisam imao pojma tko je to, opet sam otrčao na Google. Vjerojatno bi mi bilo pametnije da malo više trčim po nasipu nego po Googleu, ali što je, tu je.

Što mora imati dobar kvizaš?

Ponajprije strpljenje i motivaciju, iako logika i memorija isto tako nisu naodmet.

Kvizaška scena u Hrvatskoj donedavno je bila začahurena u geto pasioniranih zaljubljenika, no posljednjih godina eskalirala je popularnost ponajviše kvizova u pubovima.

Jest, posljednjih godina kvizaška scena uzela je maha, prvo u vidu kvizova u pubovima, a onda i u vidu individualnih pisanih kvizova te čak višednevnih kvizaških događanja na kojima se sve to objedinjuje, pa tako sad imamo čak četiri grada – kalendarskim redom Karlovac (rana zima), Požega (rano proljeće), Varaždin (kasno proljeće) te Zadar (rana jesen) – koji vrlo uspješno organiziraju višednevna kvizaška natjecanja na kojima se igra doslovno sve: od individualnih kvizova i kviza parova, preko tematskih specijalki (primjerice, sport ili glazba), do klasičnog ekipnog pub kviza. U tom smislu vrijedi spomenuti to da će Zadar početkom listopada biti domaćin sad već trećeg Memorijala Mirka Miočića i svi ste pozvani!

Postaje li kontakt uživo ponovno epicentar ideja, kao reakcija na hipertekstualiziranost i površnost globalne komunikacije koju je omogućio internet?

Kontakt uživo neizbježno dovodi do nekakve sinergije koja inače jednostavno nije moguća pa je u tom smislu uvijek dobrodošao u kvizaškom svijetu. Upravo zato najveći broj ljudi najviše voli klasične ekipne kvizove u pubovima, u kojima se nerijetko nekom gotovo magijom uspije doći do točnog odgovora, čak i ako nijedan pojedini član ne zna išta konkretno o tome. Prvi igrač nabaci jednu ideju, drugi je obogati, treći spoji te dvije ideje i izrodi podideju, a četvrti rezolutno kaže kako to sigurno nema veze s traženim odgovorom, ali ga to asocira na nešto deseto, što peti igrač potvrdi kao legitiman pokušaj odgovora – koji ispadne točan.

Gdje se igraju najbolji kvizovi, tko ima najjače znalce i gdje su Hrvati u tom smislu u odnosu na ostatak svijeta?

Najbolji kvizovi se, logično, igraju tamo gdje je najdulja njihova tradicija, što znači u Velikoj Britaniji. Belgija i Norveška su tek malo iza Britanije i njihove su kvizaške scene također strašno razvijene, a moram, zaista objektivno, pohvaliti i hrvatsku scenu jer se i ona u ovom kratkom roku profilirala u deset, ako ne i pet najvibrantnijih i najkvalitetnijih kvizaških scena na svijetu.

Ljute li se katkad kvizaši kad im ne ide? Shvaćate li sve kao igru?

Ima nas koji to sve shvaćamo kao igru, ali isto tako ima i onih kojima je to malo više od igre. Rijetko se tko baš ljuti u klasičnom smislu te riječi, ali naravno da nekad zna frustrirati kad se ne možeš sjetiti nečeg što itekako znaš, s čime ja imam problema na gotovo svakom kvizu, kad se primjerice ne mogu sjetiti kako se zove neki bend kojeg sam čuo uživo. Podjednako je frustrirajuće kada kao igrač zbog nepažnje ponudiš točniji, odnosno precizniji odgovor od onog koji se traži, primjerice kada na pitanje: 'U kojoj su državi održane posljednje Ljetne olimpijske igre' zbog brzine odgovoriš: 'Rio de Janeiro.'

Već dugo, od 'Upitnika', nismo imali nešto naše. Zašto više nema hrvatskih kvizova i mislite li da postoji neka šansa da se obnovi neki dobar recept kao što je 'Kviskoteka'?

Domaćih kvizova nema ponajprije zato što je svima, ali doslovno svima neusporedivo lakše preuzeti neku uigranu licencu nego prolaziti milijun muka da bi se nešto domaće zamislilo - napisalo - prihvatilo - realiziralo, pogotovo ako je to što je licencno provjereno dobro, pri čemu nisam siguran zašto je to što nemamo domaćih kvizova nužno nešto loše. Ako postoji niz dobrih svjetskih automobila, ne vidim zašto bi bilo problematično to što ljudi kupuju Volvo ili Volkswagen, sve dok oni funkcioniraju. U tom smislu je svjetska, ponajprije britanska produkcija kvizova strahovito jaka i kreativna, i ako je kviz 'The Chase' iznimno gledan u Britaniji, pa prenesen u Hrvatsku kao 'Potjera', te je opet iznimno gledan, ne znam zašto se opterećivati time. Kada bude vrijeme za novi 'Upitnik' ili 'Kviskoteku', doći će to samo od sebe, bez brige.

Osim kvizova, kuhanja i filmova, u čemu još uživate?

Duga je lista, ali koncerti i putovanja svakako bi bili na samom vrhu, kao i druženja, kartanja, igranja, smijanja i još više nasmijavanja, glupiranja.

Kakvu glazbu slušate, što ste zadnje pročitali od knjiga?

Slušam zaista sve i svašta, pa su se tako samo u posljednjih desetak dana na tapeti našli novi albumi Slipknota, Young Thuga, Lane Del Rey, Bon Ivera, Pharmakona i Blanck Massa itd., što znači zaista šaroliko, iako mi je srce nanometar bliže klasičnoj glazbi i elektronici nego ostalim žanrovima. Knjiga isto tako uvijek vrtim nekolicinu i isto tako volim šarati – od publicistike sam zadnje pročitao geopolitičku 'Osvetu geografije' Roberta Kaplana, autobiografiju Miroslava Lilića te 'Split za početnike' Baretića/Ivaniševića, a od beletristike 'Babettinu gozbu' Karen Blixen, zbirku poezije 'Door into the Dark' Seamusa Heaneyja, 'Sabrinu' Nicka Drnasa te nekoliko drama Augusta Wilsona. Uvijek tu paralelno ide i kakva knjiga o slikarstvu ili arhitekturi, astronomiji te nezaobilazni Vanity Fair. Uglavnom, za svaku od mojih mnogih ličnosti – ponešto.

Koliko dnevno provodite na društvenim mrežama?

Iako imam i Facebook i Instagram i Twitter, trudim se što manje, mada nekad zapnem na Twitteru više nego što bih trebao jer ima stvarno zanimljivih profila sa stvarno zanimljivim zapažanjima. U tom smislu u svoju obranu mogu barem reći to da na tim mrežama više vremena trošim kao pasivni čitač nego kao aktivni autor, iako sam prije nekoliko mjeseci, na putu po Španjolskoj, slučajno otkrio Instagram storyje koji su mi se instantno svidjeli kao medij. Imao sam Instagram i puno prije toga, ali niti sam ga koristio niti sam ga, da budem iskren, pretjerano shvaćao. Čak sam se i šalio na vlastiti račun 'žaleći' se na to što kolega, lovac Krešo, ima više sljedbenika od mene, s čime se onda i Barbara Kolar našalila u 'Zvijezde pjevaju', da bi se zatim zahvaljujući tim storyjima broj sljedbenika u svega dva, tri mjeseca povećao s kakve dvije, tri tisuće na kakvih 12-13 tisuća, što valjda znači da su ti storyji fora i drugima. U tom smislu srdačno pozdravljam i Krešu i Barbaru.

Po čemu ste tipičan Istrijan?

Po puno toga - sklonosti šali na tuđi i vlastiti račun, ljubavi prema hrani i piću, liberalnosti i općenito nekakvom humanizmu…

Smeta li vam popularnost koju televizija nosi, to što vas ljudi prepoznaju u različitim prilikama?

Ne smeta prepoznavanje kao takvo jer je u doslovno sto posto slučajeva izrazito pozitivno intonirano, ali zna biti naporno kad ljudi ne znaju ni granice dobrog ukusa ni svog i tuđeg prostora, kao kad mi tijekom nekog neformalnog pića s prijateljima netko s tri stola dalje počinje dobacivati pitanja o Svjetskom nogometnom prvenstvu 1986. jer misli da je to fora. Vjerujte, stvarno nije.