Priznajem, oduvijek sam bila velika obožavateljica izravnoga prijenosa dodjele Oscara i otkad je satelitske/kabelske televizije u Hrvata, tu jednu nedjelju pred kraj zime ostajem budna cijelu noć i pratim sve vezano uz dodjelu najveće filmske nagrade. Nagledala sam se tako svačega: i gluposti i dirljivih trenutaka, uspješnih i neuspješnih pokušaja duhovitosti, raznih prigodnih glazbenih, plesnih i akrobatskih točaka, lijepih i ružnih haljina, predugih, prekratkih, preglupih i pretaštih govora, a i o voditeljima ceremonije mogla bih reći koju iskusnu. Sjećam se i raznih pokušaja domaćih prijenosa, među kojima kao najuspješnije izdvajam one na HTV-u, s Petrom Kreljom, Nenadom Korkutom i novinarima iz filmske redakcije, a za kojima i danas patim. Uvjerena sam da su mi štokoju dosadnu dodjelu učinili zanimljivijom, a i nisam se morala raspitivati kod svojega kabelskog operatera kako uopće pratiti dodjelu Oscara sada, kada domaći televizionari više ne misle da je to zbog ičega važno.

Iz perspektive takve obožavateljice dodjele Oscara kao televizijske priredbe, moram sa žaljenjem konstatirati da taj događaj iz godine u godinu postaje sve gori. Nikada nije bio osobito inventivan. Oduvijek je bio jezivo prijetvoran. No donedavno je u cijeloj priči bilo još barem tračka duha, volje, entuzijazma i natruha ljubavi prema filmu, a ako ništa drugo, čovjek se barem mogao nagledati lijepih žena u lijepim haljinama. Sada toga više uopće nema. Ni u tragovima. Samo izraubana, za pruženu vrijednost preskupa svečana akademija u kojoj je jedini trenutak iskrenosti nastupio kada ju je sam voditelj Billy Crystal nazvao onim trenutkom u svjetskoj gospodarskoj krizi u kojem se milijunaši okupljaju da bi jedni drugima dijelili zlatne kipiće

Osamdeset četvrtu dodjelu Oscara vjerojatno nećemo pamtiti ni po čemu, ali još možda do kraja ovoga tjedna vjerni će je gledatelji pamtiti po sljedećem:

1. Billy Crystal u epizodi 'BUĐENJE MRTVIH'
U redu, jasno mi je da je Akademija nakon prošlogodišnjeg fijaska s Jamesom Francom i Anne Hathaway pribjegla samokažnjavanju, ali zar je baš morala uskrsnuti davno upokojenog Billyja Crystala, koji nakon sedamsto plastičnih operacija izgleda kao vlastita baka i potpuno je humorno ishlapio? Botoksirane face iz publike samo su mu se pristojno smješkale, ali mislim da nijednom nisam začula grohotan smijeh, a o bilo kakvoj provokativnosti nije bilo ni govora. Znam da je previše očekivati još jednoga Rickyja Gervaisa jer su hollywoodske mimozice uza sve masne honorarčine i dalje superosjetljive na to da se bilo tko ismijava njihovim javnim i umjetničkim personama, ali od Crystala bi smješniji bio i Jerry Springer. Ma, kvragu, smješniji bi bio i Josipović!

2. Angelinina NOGA, Michelleina DINDRLICA, George Clooney U PRATNJI OSCARA i ostali modni detalji
Dodjela Oscara nije samo filmski, nego i modni događaj pa se svaki put u prijenosu gotovo prilična količina pozornosti pridaje i onome što uzvanici navlače na sebe. Ove su godine neke od zapaženijih modnih izričaja ostvarile Michelle Williams u kreaciji radnoga naslova 'ja sam švicarska mljekarica u preskupoj dindrlici', Angelina Jolie u crnoj haljini s izbačenim rahitis-batkom i George Clooney, koji je na dodjelu doveo žensku odjevenu u Oscara. Isto tako, reporteri s crvenog tepiha bili su toliko naporni s raspitivanjem za potpuno nezanimljive haljine da pitanje: 'Čiju ste kreaciju odjenuli' već vidim kao jednu od najnovijih metoda psihološkog mučenja u Gvantanamu.

3. Sascha Baron Cohen i performans s pepelom
Karakterni komičar (što god to značilo) Sacha Baron Cohen nakon Alija G-ja, Borata i Brune sada je u misiji promoviranja svojega najnovijeghumornog lika, izvjesnog bradatog diktatora. Već je i prije same dodjele dao naslutiti da će izvesti neku huncutariju, ali nitko doista nije mogao naslutiti da će na crveni tepih doći s urnom, zasuti ABC-ova voditelja Ryana Seacresta prahom koji je nazvao 'pepelom Kima Jonga Ila' i potom biti ispraćen s dodjele Oscara u društvu momaka sa slušalicama u ušima. Bio je to ujedno i najzanimljiviji trenutak večeri, a Seacrest, koji se nakon toga nije prestajao žaliti da mu je Cohen uništio smoking, zacijelo će ga na kakvoj aukciji prodati za zanimljivu sumicu.

4. Artist, Artist, Artist, pa onda opet malo Artist
Premda nas Akademija uvjerava da nitko živ ni mrtav prije same dodjele nema pojma tko će dobiti Oscara, u više se navrata pokazalo da to i bez nekog prevelikog špijuniranja može naslutiti svaka budaletina. Momci iz Hollywooda užasno su predvidljivi i konzervativni, a ove je godine čak i sama oskarovska TV priredba bila osmišljena tako da se u svakoj drugoj sekundi bacao naglasak na nostalgiju, stare filmove, stara kina i ah, kako li je bilo divno prije nego što su nam pirati uništili milijunaški život na račun eskapističkih budala pred kinoblagajnama. Gledalištem u Kodakovoj dvorani tumarale su one tete s kutijama oko vrata, Billy Crystal bacao je debilne šale na račun toga kako ljudi sada gledaju filmove na mobitelima i iPadima, a Cirque Du Soleil izveo akrobatsku točku koja je trebala prikazati što je nekada značilo ići u kino. Ispalo je, doduše, da su nekada u kinima frajeri u odijelima letjeli zrakom i nabacivali se kokicama, ali to je valjda neka vražja simbolika vezana uz maštu, pa neka ih. Uglavnom, nakon tolikog kukumekanja nad dobrim, starim, zlatnim i prezlatnim vremenima filma, samo totalni debil nije mogao zaključiti da će The Artist pobrati sve Oscare koje ne pobere Martin Scorsese s Hugom...

5. Kreativni in memoriam
Kolaž s osmrtnicama sastavni je dio svake dodjele Oscara, a i svake se godine dogodi da nekoga zaborave, izostave, krivo potpišu, pripišu mu neke čudne zasluge i tako to. Ove je godine prvi takav gaf bio opisivanje Whitney Houston kao (citiram u izvorniku): actress/singer, što im se ne može oprostiti čak ni ako počnu tvrditi da su joj zanimanja naveli abecednim redom, a drugi - uvrštavanje Stevea Jobsa, između ostaloga, suvlasnika Pixara, među odumrle filmske djelatnike. Ne znam točno kakve je to silne uloge, scenarije i ostale doprinose filmskoj umjetnosti ostvario Jobs, ali očito se - kao i u slučaju ubacivanja Justina Biebera u jednu scenu iz 'Ponoći u Parizu' - vodilo računa o 'posebnim demografskim skupinama'. Bezuspješno. Jer, ruku na srce, tehnoloških magova koji su omogućili razvoj specijalnih efekata na filmu ima i mnogo većih od Jobsa, čiji je najveći doprinos filmu to što danas više ne možeš pogledati ni otkačeni film iz neovisne produkcije, a da u njemu netko ne otvara laptop s jabukom na poklopcu. A koliko je to pridonijelo filmskoj umjetnosti... ne znam baš.

Sve u svemu, dosadna dodjela. Žao mi je što nismo mogli gledati uz domaće komentatore, ali ako želim biti potpuno objektivna, i nije neka prevelika šteta za šire pučanstvo. I snimka koju ćemo imati priliku gledati ovih dana - sasvim je dovoljna. I previše.