Već na spomen njegovog imena osjeća se praznina koja je nastala njegovim preranim odlaskom, a sjećanja na njegova djela i koncerte, pune nevjerojatne snage, još žive. Dokumentarni film Tonija Volarića koji će se prikazati na HRT-u u nedjelju, 11. listopada na Prvom programu Hrvatske televizije, podsjetit će nas na razigranog i uvijek nasmijanog hrvatskog kralja funka, čije se pjesme i danas često čuju na radio postajama
Nedavno je prošlo 12 godina otkako nas je napustio kralj funka. Novi naraštaji rastu, pa će mnogima upravo ova filmska priča donijeti odgovore na pitanje zašto roditelji o Dinu Dvorniku govore sa sjetom i nerijetko suzom u oku. Bio je poseban, drukčiji, glazbenik ispred svog vremena, nepredvidljiv, jedan od najboljih ritmičara koje je Hrvatska ikada imala, Dino je upornošću i radom, iako u počecima možda i neshvaćen, izborio sebi mjesto u povijesti hrvatske glazbe, stoji u priopćenju.
U filmu, za koji govore Gibonni, Neno Belan, Dean Dvornik, Danijela i Ella Dvornik, Željko Banić Bane, sada već pok. Rajko Dujmić i mnogi drugi, saznajemo kako su nastali neki od najvećih hitova, kako je Dino na početku karijere nastupao u polupraznom Saloonu, trudio se i utirao put pjesmama s danas već pomalo legendarnog prvog albuma, kako je nakon nekoliko mjeseci godinama punio klubove širom zemlje, pobjeđivao na Splitskom festivalu i usudio se miješati glazbene žanrove uvijek ponovno oduševljavajući publiku.
Treći film serijala 'A Porina dobiva…' dokumentira put velikog Dina od djetinjstva u maloj trošnoj splitskoj kućici sa samo dvije prostorije, do života s ocem, nezaboravnim glumcem Borisom i majkom u poznatoj zgradi nazvanoj 'Kineski zid', pa do konsternacije koja je zaledila Hrvatsku na vijest 7. rujna 2008. da ga više nema. Bez imalo patetike danas zvuče riječi njegove kćeri Elle koja u filmu priznaje da i nema osjećaj da je ikada odlazio s ovoga svijeta.
Tako se, usprkos stvarnosti, osjeća najveći dio svih koji su ga voljeli, slušali i uz njega plesali veseleći se životu. O tome kako je Dino shvaćao glazbu možda najbolje, u filmu, govori poznati splitski skladatelj i producent Nenad Vilović: 'Pustio bih ga da sam programira dok bih radio u drugoj prostoriji. Vidim ga kroz staklo da skače, cijeli je bio sretan i viče mi: 'Napravio sam hit', a ja čujem samo bubanj. Pitam ga: 'Kakav ti je to hit, a čujem samo bubanj. Imaš li kakvu melodiju za to?', a on mi kaže: 'Ma kakva melodija, svaka bi pasala na ovaj ritam.' Pitam ga ima li kakvu harmoniju, a on će: 'Ma kakva harmonija, sve idu na ovaj ritam, ovo je hit.' Onda sam ga pitao za tekst i rekao je: 'Idem odmah nazvati Gibu, pustit ću mu taj ritam i on će to napisati za pet minuta.'
Ekipu su uz redatelja i scenaristu Tonija Volarića činili: producent Davor Drezga, snimatelji Vjeran Hrpka i Domagoj Lozina, ton majstor Silvio Mojaš, montažer je Augustin Tino Bilandžić, majstorica šminke Sanja Krstulović, a asistentice su bile Željka Benčić i Iva Cikojević.