Iako se danas na DomiTV prikazuje zadnja od četiri epizode serije 'Hatfieldovi i McCoyevi', sigurno nećete pogriješiti ako navečer oko osam sati prebacite na Domu. Riječ je o izvrsnoj seriji, producentsko-redateljsko-glumačkom, pa čak i skladateljskom čedu Kevina Costnera, pri čemu želim napomenuti da je to što je Costner toliko umočio svoje prste u ovu seriju meni osobno bilo sve samo ne preporuka jer inače lika organski ne podnosim. No to me nije ni najmanje omelo da skroz 'padnem' na Hatfieldove i McCoyeve' već pri prvom gledanju prije kojih godinu dana u Americi.

Unatoč tome što sam već gledala seriju, drago mi je što ju je DomaTV otkupila za domaće gledateljstvo. Em je i šire pučanstvo dobilo priliku pogledati taj sjajan uradak, em sam i ja napokon uspjela pohvatati neke dijelove fabule, koji su se pri gledanju bez titlova izgubili u redneckovskom mumljanju glavnih i sporednih likova. Glavnu radnju, međutim, nije teško pohvatati čak i bez prijevoda - riječ je o legendarnom sukobu dvije američke obitelji (imena su u naslovu serije) koji je gotovo izazvao rat između Zapadne Virdžinije i Kentuckyja. Kod nas (logično) nije toliko poznat, ali Ameri se frazom Hatfields & McCoys već dugo koriste kao sinonimom za besmislenu i primitivnu međuobiteljsku zavadu. Priča počinje time što se pripadnik jedne obitelji (Anse Hatfield, glumi ga Kevin Costner) vraća iz građanskog rata, dezertiravši iz konfederacijske (južnjačke) vojske. Glava drugoga klana (Randall McCoy, glumi ga Bill Paxton) iz rata se pak vraća sav nabrušen i jadan jer je odsjedio pun kufer vremena u zarobljeničkom logoru i u cijeloj toj poslijeratnoj, razdražljivoj i primitivnim strastima potkurenoj atmosferi - nastaje generalni pičvajz. Sve počinje time što jedan McCoy optužuje jednog Hatfielda da je spolno općio sa psom, optuženi ga Hatfield krkne i eto nevolje. U sljedećih tko zna koliko godina međusobno se kolju na klaftre, ponekad zbog toga tko je služio koju stranu u ratu, ponekad zbog stoke, pojila i zemlje, a ponekad zbog neželjenih ljubavnih veza između pripadnika dvaju klanova. Nevjerojatni idiotizam, ali našem - i zapravo bilo kojem puku na svijetu vrlo vjerojatno dobro poznat.

Serija je usto sjajno snimljena, atmosfera stare, zatucane, brdske Amerike izvrsno podebljana blagim sepia filtrima i snimanjem na lokacijama koje izgledaju kao da su zapravo negdje u šumama istočne Rumunjske i sve u svemu - čista petica. Ako vam sada žao što niste od početka pratili 'Hatfieldove i McCoyeve', vjerojatno nemate razloga za zabrinutost. Kad-tad opet će se pojaviti na programu DomeTV jer je neumorno repriziranje uz povremene bljeskove ovakvih dragulja njihov zaštitni znak.

Drugi dragulj koji zadnjih pet-šest tjedana krasi vikend-program DomeTV jest američka adaptacija britanske TV-serije 'Besramnici'. Izvorno mančestersku priču američki je Showtime vrlo uspješno transplatirao preko bare, velikim dijelom zahvaljujući činjenici što su u projekt uključili tvorca izvorne serije, Paula Abbotta, ali i izvrsnoj ekipi s one strane Atlantika. 'Besramnici' su silno šarmantni, iako su na trenutke odvratni. Ustvari, uglavnom je oduran - ali i fora - Frank Gallagher (fenomenalan William H. Macy), otac šestoro djece koji s obitelji živi u definitivno krivom dijelu Chicaga, najviše zahvaljujući svojoj cijeloživotnoj romansi s alkoholom. Frank je, kažu, nekoć čak bio zaposlen - radio je u tvornici za preradu pilećeg mesa, no onda ga je jednoga dana pogodila leteća, bezglava kokoš i od tada je u invalidskoj penziji. Vlastima je, dakako, sumnjiv i nekoliko su ga puta dali pratiti ne bi li utvrdili da je varalica, ali Frank je u tom pogledu mudar: zna da će invalidninu izgubiti jedino ako ga uhvate da nešto radi, a jedino čime se taj svat bavi jest opijanje u jedinoj birtiji koja ga ne odbija posluživati. Za to se vrijeme njegova 'samohrana djeca' više-manje brinu o sebi, kućanstvu i jedni o drugima, skupljajući novac za režije i druge potrepštine na sve mile načine. Stvarna glava obitelji najstarija je kći Fiona (sjajna Emmy Rossum), a zavidnu količinu snalažljivosti pokazuju i superpametan sin Lip (Jeremy Allen White) te seksualno zbunjeni Ian (Cameron Monaghan).

Obično kad nam iz američkih televizijskih radionica na ekrane slete priče o disfunkcionalnim obiteljima, priče koje gledamo obično se odvijaju među manikiranim suburbanim travnjacima ili u šarmantno uređenim njujorško-čikaško-losanđeleskim stanovima srednje i više srednje klase. Disfunkcija se obično odnosi na lošu komunikaciju između dobrodržećih starijih članova i njihove odrasle, ali još uvijek pomalo infantilne djece, a financijski problemi, ako i postoje, obično se svode na 'propala mi je investicija u hedge fond' ili 'potrošio sam svih 100 tisuća dolara predujma za roman' (OK, malo pretjerujem). U 'Besramnicima' je obiteljska disfunkcija stvarna i njezin je uzrok vrlo napadno vidljiv - to je Frank, pijana budaletina kojoj se razdragano smijemo, ali ga je teško voljeti jer ne pokazuje ni zrnce odgovornosti ni za što, pa ni za vlastitu djecu, ali zato uvijek ima vremena za kenjkanje o tome da ga je sustav iznevjerio. Njegova pak djeca - iako do ramena ukopana u sitan kriminal i nedolično ponašanje - u svemu tome pokazuju i dirljivu razinu funkcionalnosti jer nekako uspijevaju spojiti kraj s krajem, držati jedno drugome štangu i, u krajnjoj liniji, obitelj na okupu.

Gledajte zato 'Besramnike', nadajmo se da će ih DomaTV još dugo prikazivati, a Showtime još dugo snimati. U moru beskrajnih repriza, gdje više ni Bog Isus ne zna kojim se redom u program štancaju epizode i sezone, primjerice, 'Prijatelja' (jeste li, usput budi rečeno, znali da bi prvo rođeno dijete iz te serije - Rossov sin Ben - sada imao 18 godina?), dobro dođe nešto novijeg, svježeg i drugačijeg sadržaja.