Teško da ikoga rođenog na teritoriju Hrvatske prije 1980. sinoćnji raspored prvog programa HTV-a nije na neki način vratio u ljetne večeri djetinjstva i mladosti. Meni je skroz bilo tako. Čista regresija. Gotovo da sam na jeziku mogla okusiti kruh s paštetom i paradajz salatu koje bi mi stara tih davnih godina uvalila čim bih se vratila s plaže te potom odjurila pred televizor gledati 'Velo misto' i 'Jadranske susrete'.

Otada je prošlo tridesetak godina, a na HTV-u je uglavnom sve isto. Prvo 'Dnevnik' u kojem je najvažnija i prva vijest Sinjska alka, onda malo političke propagande, pa Meštar u brijačnici i Hajduk te na kraju 'Jadranski sus…', pardon, 'Jadranske igre'. Valjda su 'susreti' protjerani u mračnu ropotarnicu povijesti da nas ne bi suviše podsjećali na jednako takvu prošlost. Pa ćemo uz natjecanje u skidanju pršuta s bandere, koje je po svemu drugome skoro navlas jednako onome od prije trideset godina, zaboraviti na bivše mrakove i veselo utonuti u blaženstvo koje nas okružuje u današnjici

No dobro, ne valja biti potpuno nepošten. 'Jadranske igre' uglavnom su jednako zabavne kao što su nekada bili i 'Jadranski susreti'. Malo su oplemenjene šarenim plutajućim mandrilima po kojima ekipe iz raznih priobalnih mjesta izvode huncutarije, pa sve malo više nego prije podsjeća na one De Gaulleove 'Igre bez granica' i njihov cirkusantsko-veseli ton, ali inače je to sve ista stvar. I dalje su glavni heroji odeblji stričeki koji se u pojedinim ekipama navale unatrag pri potezanju konopa, i dalje svi skaču u more i penju se po jarbolima, i dalje skoro svaki gledatelj u barem jednoj ekipi nekoga poznaje jer mu je rod, pomoz-bog ili mu je iznajmio apartman prošloga ljeta na crno i sve u svemu – zabava je u većini igara zajamčena.

No HTV ne bi bio HTV da uza sve to jamstvo ne izvodi ono što se u nestručnoj terminologiji naziva 'popravljanjem stroja koji nije pokvaren' Možda mene sjećanje vara, ali čini mi se da prije tridesetak godina uz 'Jadranske susrete' nije putovala i reprezentacija televizijskih voditelja koji su bili tako glasni i sveprisutni da ti se na trenutke čini kao da ih je više od natjecatelja i publike u kombinaciji, a ono u što sam potpuno sigurna jest da prije tridesetak godina među tim voditeljima nije bilo Mirka Fodora jer ga mama i tata, kao maloljetnika, ne bi bili pustili da priča gluposti u mikrofon. Ipak, premda inače prema Fodoru gajim simpatije koje su mjerljive jedino sa simpatijama koje gajim prema želučanim virozama, on nije bio onaj moment 'Jadranskih igara' zbog kojih sam poželjela da su HTV-ovci ipak ostavili 'susrete' onakvima kakvi su bili i prije.

To sam poželjela zbog posebnih priloga o raznim specifičnostima pojedinih mjesta uz jadransku obalu, a koji su se prikazivali u pauzama između pojedinih igara. Snimljeni u najboljoj rutinerskoj i 'preko one stvari' maniri, ti su prilozi, za razliku od mnogih drugih stvari u 'Jadranskim igrama', potpuno isti već trideset godina, samo što nas u nekim bivšim konceptima njima nisu davili u zabavnom, nego u obrazovnom programu. Mislim, nemojte me krivo shvatiti. Meni je jasno da na HTV-u osjećaju dužnost i potrebu da svojem gledateljstvu ispričaju priču o paškoj čipki, paškom siru, biogradskom sportskom turizmu i ostaloj materijalnoj i nematerijalnoj baštini jadranskog priobalja, ali zar to zbilja uvijek mora biti izvedeno istim stilom, istim glasom, istom nepodnošljivo poučnom dosadom? I moramo li i uz 'Jadranske igre' trpjeti to naporno pilanje s 'upoznavanjem domovine da bismo je više voljeli', pri čemu se inzistira samo na tradicijama starim dvjesto milijardi godina, a sve što se odvilo u zadnjih pedeset potpuno zanemaruje? I zašto takvi prilozi jednostavno ne ostaju u 'Bojama turizma', onim bizarnim razglednicama s komadom u minjaku, u 'Hrvatskoj uživo' ili obrazovnom programu? Zašto 'Jadranske igre' ne mogu jednostavno biti igre, nego moraju biti i turističko-etnološka razglednica iz autorskog uma umornih televizijskih rutinera?

Dok su svi ostali dijelovi 'Jadranskih igara' ili dovoljno zabavni (igre, plutajući mandrili) ili dovoljno podnošljivi (vojska bučnih voditelja) da ih i nakon trideset godina gledamo u novome izdanju i s novim (premda bezrazložno promijenjenim) imenom, ti su prilozi odraz one tradicije koja na HTV-u preživljava sve sisteme, režime, programske sheme i uredničke politike. Jest da ih prije, koliko me sjećanje služi, nije bilo u sklopu te natjecateljske zezancije za ljetne nedjeljne večeri, ali oduvijek nas gnjave s njima u nekim drugim programskim sklopovima. I oduvijek su gledateljima služili samo za jednu stvar, za koju im, vjerujem, služe i danas – pauzu za zahod.