Na početku razgovora ispričala nam je kako se u Kini ovih dana događa velika promjena. Nakon dužeg razdoblja na razini cijele zemlje dnevno imaju stotinjak novih slučajeva zaraze (uključujući ljude koji slete na aerodrom i odmah se izoliraju u bolnice), nema smrtnih slučajeva, ali su zaustavljena sva putovanja i preporuka je da svatko ostane tamo gdje se nalazi.

'Idemo ususret kineskoj novoj godini, a to je vrijeme u kojem Kinezi najviše putuju, odlaze u posjet obiteljima u svoja rodna mjesta. Mnogima su to jedini slobodni dani tijekom cijele godine. U tih nekoliko dana u 2019. bilo je oko tri milijarde putovanja i nije teško zamisliti koja je to opasnost za širenje virusa u zemlji od 1,4 milijarde stanovnika. U našoj provinciji od 60 milijuna stanovnika od početka pandemije i zatvaranja grada 24. siječnja do danas (21. siječnja) sveukupno je zabilježeno 530 slučajeva zaraze i tri su osobe umrle od korone. Gledajući te brojke, pitaš se - pa gdje je panika? 530 slučaja na 60 milijuna ljudi i tri smrti u roku od godinu dana? Ali Kinezi, kojima je sigurnost na prvom mjestu, ne misle tako', govori nam Vitomira Lončar. Dodaje kako smatra da se nalazi na najsigurnijem mjestu na svijetu.

Kinezi su jednostavno - oprezni

'U gradu se život normalno odvija, ali nema van! Što se kulture tiče, otkazana je opera 'Turandot', previše je ljudi na pozornici bez mogućnosti distance i maski, ali se solistički koncerti i dalje održavaju', otkriva. Kinezi su jednostavno – oprezni. 'Svakodnevno dobivamo pet-šest obavijesti sveučilišta, fakulteta, grada, provincije o tome kako se treba ponašati i što raditi kako bismo ostali sigurni. Zdravlje zajednice i sigurnost su na prvom mjestu', poručuje. Ondje su se maske nosile i prije korone, no zbog toga nikad nije bilo prosvjeda ni bilo kakvih negodovanja.

'Kinezi vjeruju da njihova vlada najbolje zna kako ih zaštititi. Vide razliku u tome kako se živi ovdje i kako u Europi ili u Americi i ne treba im nitko ništa objašnjavati. Sve službe i djelatnosti rade, ekonomija raste, život je, osim što trenutačno nema putovanja, isti kakav je bio prije', pojašnjava.

Pitali smo je što bi istaknula kao važnu posljedicu pandemije koronavirusa na život u Kini.

Predrasude su jednake i tu i tamo

'To je vrlo zanimljivo pitanje. U Kinu je, otkako se nakon zatvaranja prošle zime otvorila u kolovozu, jako teško ući. Svi koji smo se vratili prošli smo kroz dugotrajne karantene, testiranja i kontrole. Zbog svih tih komplikacija vratilo se jako malo stranaca. U našem ih gradu praktički više nema. Kad Ivica i ja uđemo u autobus, oko nas odmah nastane – čistka! Bježe od nas! Boje se, stranci smo, možda smo im donijeli virus. Nije baš ugodno. E sad, kad smo prošle zime došli u Hrvatsku, situacija je bila obrnuta! Imala sam veliku diskusiju s prijateljicom koja je bila jako uzrujana zbog toga što smo (Hrvatska) u siječnju 2020. pustili grupicu Kineza u zemlju! I još su išli na Plitvice! Zašto im nismo zabranili ulaz? Sigurno su nam donijeli virus! Bila sam začuđena takvim stavom. Pa nisu svi Kinezi zaraženi!' upozorava Lončar.

Krajem veljače prošle godine u Zagrebu je imala manji zahvat i trebala je izvaditi konce u roku od dva tjedna, po povratku u Kinu. Karte su im otkazane dva dana prije puta pa se u vrijeme vađenja konaca našla na Cresu i evo što je doživjela.

'Odem u Dom zdravlja da mi ih izvade i na ulazu (u praznu ambulantu) kažem sestri da nemam liječničku knjižicu jer sam se slučajno našla u Hrvatskoj, a knjižica je ostala u Kini… Kad je to čula liječnica iz druge sobe, počela je vikati: 'Ne ulazite mi u ambulantu!' Dok sam shvatila da je to zbog Kine, probala sam objasniti da sam izašla iz Kine prije mjesec i pol i sasvim sigurno nisam zaražena. Međutim žena je vikala i vikala, izbacila nas iz ambulante i na kraju smo vozili 50 kilometara do Malog Lošinja, na kojem su mi bez ikakvog problema izvadili konce. Dakle iz zdravstvene ustanove izbacila nas je liječnica samo zbog činjenice da sam spomenula Kinu. Ah, naravno da je i prije nego što smo se vratili u naše Ustrine cijeli otok znao da smo izbačeni iz ambulante… Ali to je druga priča. (smijeh) Panika zbog nekoga tko je došao iz Kine bila mi je neshvatljiva prošle zime. A sada gledam isto to s druge strane. Što reći osim da su predrasude jednake i tu i tamo. Nema razlike jesi li na istoku ili na zapadu', tvrdi.

Za to da se u Kini zaustavi virus bili su presudni disciplina, briga za zajednicu i vjera da vlada radi najbolje što može za sigurnost svojih građana. Dotakli smo se i tamošnjih druženja koja se uvelike razlikuje od ovdašnjih, za koja ni zabrane ne pomažu.

Potpuno drugačiji mentalitet i pristup životu

'Do neki dan živjelo se kao i prije, išlo se na hot pot, roštilj… a sada se život prilično zaustavio. U nedjelju smo Ivica i ja išli na ručak u centar u kojem je uvijek nevjerojatna gužva, ali ovaj put bilo je začuđujuće malo ljudi. Nema zabrane, samo upozorenje da treba biti oprezan, ali Kinezi ipak radije ostanu doma. Sigurno je sigurno! Potpuno je to drugačiji mentalitet, pristup životu. To su jednostavno – kulturne razlike', iskrena je. Većinu slobodnog vremena, kaže, bavi se kineskim jezikom.

'Ide, ide, rekao bi moj učitelj, doći će polako (慢慢来). Učim i ne razmišljam o rezultatu. Napredujem. Spremam ispit, peti stupanj (od šest). Kad budem spremna, izlazim. Nema pritiska. Uživam u pisanju zadaća i učenju. Treniram mozak da prebrzo ne ostari. (smijeh) Kako je govorio pokojni profesor Vlado Habunek, koji je do posljednjeg dana svakodnevno napamet učio po deset aleksandrinaca: svaki dan moraš nešto novo naučiti', prisjetila se i otkrila kako Kinezi reagiraju na pojavu kritika da je virus potekao baš iz Kine.

Kina ne želi da joj se vrati lockdown od prošle zime

'Kažu – kakve veze imamo s tim? Bili smo u goroj situaciji nego oni sad, imali su dovoljno vremena da se pripreme. Ili da barem naknadno reagiraju, pa nisu. Kako to da smo mi prije godinu dana bili u katastrofi, a sad živimo normalno, a oni, koji su gledali našu katastrofu, sad imaju katastrofu? Nema logike… Nije im jasno. A i meni neke stvari nisu jasne. Kad sam se pripremala za ovaj razgovor, išla sam pogledati što se piše o Kini u našim medijima. I čitam 'senzacionalne' vijesti da Kina radi sve što je u njezinoj moći da zaustavi vanjske promatrače. Piše da su morali vaditi i čekati vize. Da? Svi građani koji dolaze iz zemalja s kojima Kina ima vizni sistem moraju izvaditi vize i čekati ih. U čemu je problem? Putuješ li u bilo koju državu s kojom tvoja ima vizni sistem – ista je situacija. Onda piše da svi stručnjaci koji dođu u Kinu moraju u karantenu. Da? Naravno da svi moraju u karantenu. SVI. Doslovno. Stručnjak ili nestručnjak. Kina naime ne želi da joj se vrati lockdown od prošle zime i čuvaju svoje teško stečene rezultate', istaknula je.

Pitamo je misli li se vratiti u Hrvatsku jednoga dana. 'Izvan nas i Kine ne može se ništa dogoditi da bismo se vratili. Jednoga ćemo dana, ako Bog da, u svojim predivnim Ustrinama obrađivati svoj krumpir i salatu te gledati najljepši zalazak sunca na svijetu. Ali to će sve biti – jednoga dana', priznaje.

Nismo mogli ne pitati je za njezinu besprijekornu liniju, koju je istesala do savršenstva i koju svi hvale. Ona i suprug Ivica, kaže, vježbaju četiri puta tjedno, imaju svoju malu, ali dobro opremljenu kućnu teretanu i priznaje da više ne mogu zamisliti život bez vježbanja.

'Ivica sve više i više eksperimentira s kuhanjem, kupuje nepoznato kinesko povrće, kombinira, kupio je novu pećnicu i sad mu nema kraja! Praznici nam traju do početka ožujka, a kako nema putovanja, na koja smo uvijek išli u ovo doba godine, kuhinja će biti mjesto za izražavanje kreativnosti! Inače, moram spomenuti da je Ivičina predstava 'Bio jednom jedan Kaos', koju je u kazalištu u Xi'anu režirao prema motivima slavnog kineskog filozofa Zhuangzija, uvrštena na listu najboljih predstava iz prošle godine (i za djecu i za odrasle) na razini cijele Kine. To je nevjerojatan uspjeh i jako smo sretni zato što je njegov rad dobio tako posebno priznanje. Kreativan u kazalištu, kreativan u kuhinji, nema razlike', govori kroz smijeh.

Vječno je pozitivna, čak i u najtežim životnim situacijama, a otkrila je i zašto.

'S dijelom 'paketa' dođeš na svijet, a onda, po putu, nešto i naučiš! S ovim životnim iskustvom znam da nakon lijepih razdoblja moraju doći i ona manje lijepa, i onda ponovno i ponovno i ponovno. Prije Kine imala sam najteže razdoblje u životu i nisam vidjela izlaz. A onda je došlo najljepše razdoblje života, o kojem nisam mogla ni sanjati! Tko je to mogao predvidjeti? Život je čudo', rekla nam je.

Gdje je bila publika – bili smo i mi

Dotakli smo se i kazališta Mala scena, oduvijek drugačijeg, posebnog zbog originalnosti, kvalitete, ali i pristupa, a koje je u vrijeme pandemije krenulo online. 'Kako smo početkom pandemije Ivica i ja iznenada iz Azije stigli u Hrvatsku, pretpostavili smo da će se život preseliti online. Odmah smo Bugi, koja je od tate preuzela umjetničko vodstvo još prošle jeseni, pomogli s pripremama i prvoga dana mjera već smo bili online. Vjerovali smo da će odaziv biti dobar i da će se publika, koja nas prati uživo, prebaciti na Mala scena online, ali su nas iznenadile reakcije. Nismo očekivali toliku količinu povratnih informacija, dječjih radova, pisama, komentara, videa... Nakon cijelog života provedenog u kazalištu znaš da ti je ići - tamo gdje je publika', govori nam.

Sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, prisjeća se, nisu imali svoju pozornicu. Sjeli bi u auto i išli po selima, od škole do škole, i igrali predstave. 'Za vrijeme rata išli smo od jednog do drugog prognaničkog kampa i igrali predstave ili dijelili pomoć, razgovarali, tješili, davali nadu. Kad je bila mirna integracija istočne Slavonije, išli smo u tek otvorena područja… Gdje je bila publika – bili smo i mi. Kada je na vidiku nova promjena, pitaš se - gdje mi je publika. Što treba publici u ovom trenutku? Što mogu napraviti da se nastavi njihov duhovni život, a samim time i život kazališta? Nađeš odgovore, krećeš u realizaciju, ideš ususret promjeni. Bili smo i ostali proaktivni, nikada reaktivni', naglašava.

Možemo biti mirni u svojoj kineskoj mirovini

Drugi krug se zatvorio ovih dana u Petrinji. 'Krajem 1995. godine došli smo u tada još razrušenu Petrinju s našim Kazalištem u autobusu i na glavnom trgu odigrali premijeru predstave 'Baršunasti zečić'. Ne jednu, nego šest izvedbi, jer je mnogo djece htjelo vidjeti to čudo u autobusu. Prije desetak dana Buga je otišla u tu istu, danas potresom razrušenu Petrinju i igrala svoj (i Ivičin) 'Oblak' za djecu, a koja su jedva dočekala da se na trenutak odmaknu od svoje stvarnosti. Što reći? Gotova je tranzicija. Možemo biti mirni u svojoj kineskoj mirovini i veseliti se nastavku života našeg malog/velikog kazališta koje nastavlja svoj jedinstveni život. Nekim drugim smjerom, s Bugom i nekim drugim ljudima, estetikama i pristupima, ali na temeljima onoga što smo sanjali u proljeće 1986., kada smo čvrsto odlučili napraviti svoje kazalište.'

Pitamo je kakva je po njoj uloga umjetnosti kada dođu ovakva vremena. 'I ova je pandemija pokazala da umjetnost u krizi traži i nađe nove putove, načine, a to rezultira i novim formama za koje prije nismo ni znali da su moguće. Sjećate se i vi, devedesetih godina prošloga stoljeća posvuda smo nastupali u nemogućim uvjetima i rađala se nova glazbena scena koja je danas – mainstream. Život nikada nije na čekanju. Nije ni umjetnost. Jer život je – umjetnost', naglasila je i dala svoje mišljenje o tome hoće li situacija s pandemijom okrenuti ljude pravim vrijednostima poput kazališta, knjiga, umjetnosti uopće.

Živimo u fantastičnom vremenu brzih promjena

'Ljudi su se od početka okrenuli umjetničkim sadržajima, a 'zvijezda programa' ove krize svakako je knjiga. Čitanje je doživjelo pravi procvat. Mislim da ćemo jako brzo zaboraviti sve ovo što je na odlasku i da ćemo s novim iskustvima ići dalje. Kao i uvijek. Ponovno će se producirati i igrati predstave, ići ćemo na koncerte, izložbe, snimat će se… Bit će ovo samo kratka epizoda koja nas je zaustavila i dala nam još jednu lekciju u umjetnosti preživljavanja. Naša generacija (umjetnički) je preživjela rat. Preživjet će se i virus. Do nekog novog izazova. Kao i uvijek, neki će preživjeti, neki neće, a to će ovisiti o kreativnost preživljavanja i prihvaćanja krize. Nije ni to uvijek loše. Prosječnost otpadne, ostane ono što je 'iznad vode'', smatra. Kriza, objašnjava, također daje predah.

'Zaustaviš se i razmisliš o životu, o poslu, doprinosu zajednici. Ova je kriza ubrzala procese koji su već prije bili vidljivi, kao što je, na primjer, selidba u virtualni prostor. Gledam da ste baš vi 6. ožujka objavili moja razmišljanja o online nastavi. Ispod mog posta bilo je više negativnih nego pozitivnih komentara, a za samo desetak dana ili malo više sve je već bilo – online! Živimo u fantastičnom vremenu brzih promjena, u kojem se odluke moraju trenutačno donositi. Svako se odgađanje skupo plaća. Život jednostavno ide dalje i nosi novu promjenu. Ako od promjene nešto naučimo, odlično, nije bila preskupa cijena koju smo platili. A ako ništa ne naučimo, sami smo si krivi za to. Škola života - i svaki dan nova lekcija', zaključuje.