Ilan Kabiljo je nakon odlaska s glazbene scene otišao i iz Hrvatske, kako je to ranije opisao, 'trbuhom za kruhom, malo bauštelirati'. Taj glazbeni genijalac je među ostalim producirao album Divasicama, Ivani Banfić pjesmu 'Daj povedi me', s kojom je nastupila 1991. na Jugoviziji, a zadnji album objavio je prije 24 godine. Neke stvari na tadašnjoj glazbenoj sceni zamjerile su mu se pa se povukao i 1993. otišao u Los Angeles, gdje se usavršavao na UCLA-u (smjer Music Production i Business of Music). Kasnije je pronašao sreću u Beču sa suprugom Anom i djecom, no skladatelja, producenta, pjevača i 'krivca' za nastanak grupe ET ljubav prema glazbi vratila je u stvaralački pogon.

Godinama se nagađalo gdje ste i što radite. Mnoge je iznenadio i oduševio vaš povratak na scenu. Što je bio okidač da se to dogodi?

Okidač je bio poziv da nastupam na Megadance partyju u Areni Zagreb ove veljače. Zaista sam se iznenadio kad sam vidio atmosferu na koncertu i bio sam oduševljen što publika nije zaboravila ni mene ni moje pjesme, jer realno već dug niz godina nisam prisutan ni na glazbenoj sceni ni u javnom životu.

Skladbu koju ste najprije izbacili stvorili ste s Borisom Đurđevićem. Zašto ste baš njega izabrali i jeste li zadovoljni prvim reakcijama na pjesmu?

Skladbu 'Jet-set djevojka' snimio sam još u srednjoj školi. Ne znam zašto, ali onda nisam bio zadovoljan finalnom verzijom, pa je ostala u ladici. Na Megadance partyju sam se sreo s Borisom Đurđevićem i zaključili smo da bi bilo dobro da napravimo nešto zajedno jer slično razmišljamo. Sjetio sam se pjesme 'Jet-set djevojka' i, evo, rezultat je tu. Drago mi je što je pjesma privukla toliko pažnje.

Što dalje? Hoćemo li vas gledati na pozornicama, planirate li nastaviti stvarati nove pjesme, album?

Zanima me što danas znači album? Mislim da je bolje objaviti pjesmu za pjesmom, ako ih nisi uspio snimio desetak, pa da onda izađe album. Danas više nema CD-a, kaseta, ploča, sve je digitalno, pa je ustvari najbolje izdavati pjesmu za pjesmom. Tako danas vidim stanje u glazbi. Veliki je trud i angažman snimiti jedan album glazbe i zaista trebaš biti svakodnevno posvećen tome.

S kakvim emocijama gledate na devedesete, vrijeme koje ste neosporno obilježili?

To je bilo najljepše razdoblje mog života, tu mislim na razdoblje od 1995. godine nadalje. Nije bilo društvenih mreža pa smo se više družili, izlazili. Bili smo mlada ekipa sa svojim željama i ciljevima. To su bila neka nestala, analogna vremena. Žao mi je da tako nije ostalo. Previše se za moj pojam sve razvija u virtualnom smislu. Svi stalno gledamo u ekrane, jedna udarna vijest zamijeni drugu. Tehnologija te jednostavno vuče da stalno budeš prisutan svugdje i u svemu, što je popularno. Imam osjećaj da danas mladi ljudi ne stignu uživati jer jedna pjesma zamijeni drugu, a sav njihov društveni život je u mobitelu.

To glazbeno razdoblje hrvatske produkcije često se naziva trash i šund period. A upravo zbog Dvornika, Electro Teama i vas to je razdoblje nazvano i klupskim, glazbenim i društvenim fenomenom. Kako to komentirate?

Bilo je tu dobre i lošije glazbe, kao i uvijek uostalom. Publika je voljela plesne ritmove koje smo radili 90-ih godina. Ljudima je bilo dosta rata i depresivnih vremena i svi su htjeli ludi ritam, zabavu i ples. To je moje mišljenje. Ljudi su se znali otkačiti i uživati u diskotekama, na rave i house partyjima.

Može li dance ponovno drmati Hrvatskom?

Realno, dance znači ples, a to znači da i mlađe generacije danas rade raznu plesnu glazbu. Ima tu masu izvođača, pjevačkih i reperskih, koji realno također rade dance glazbu. Tako to čujem. Ima tu dosta glazbe koja mi se sviđa.

Vaše pjesme na hrvatskoj glazbenoj sceni istaknule su se originalnim zvukom. Kako biste opisali stanje na hrvatskoj glazbenoj sceni na početku vaše karijere, a kako danas?

Danas izlazi puno više glazbe jer je sve realno jednostavnije snimiti. Samim time ima možda manje jako kvalitetne glazbe i skladbi. Svaki slušatelj ima mogućnost velikog izbora. Meni je glupo okarakterizirati glazbu kao dobru ili lošu. Ako ti se nešto ne sviđa, promijeni stanicu na radiju… ili promijeni kazetu. (smijeh)

Put vas je, rekli ste ranije, odveo u građevinske sfere. Kako je izgledao vaš život nakon što ste se aktivno maknuli sa scene?

Dobio sam djecu i bio uglavnom fokusiran na familiju. Bavio sam stvarima nevezanim uz glazbu. Nisam se nikad doživljavao kao nekog važnog i velikog glazbenika. Na tom mjestu je moj tata Alfi. On je napisao glazbu za puno generacija i skladbe koje će ostati zauvijek u povijesti hrvatske glazbe. Moja je glazba drugačija, uz nju se može dobro zaplesati i drago mi je da se stvori neka pozitivna vibra kad se čuju moje pjesme.

Možete li se sjetiti trenutka u djetinjstvu ili mladosti u kojem ste odlučili da ćete se baviti glazbom?

Taj trenutak je bio kad je tata posudio jedan od prvih sintesajzera u Zagrebu. Imao sam možda oko šest godina tada. Synth se zvao ARP i to mi je bilo kao da sam vidio i čuo svemirski brod.

Kako glasi najbolji savjet koji ste dobili od tate?

Gledaj samo danas, živi sada, u trenutku. Pri tome je mislio da gledaš na današnji dan, da ga što bolje provedeš i ne potratiš, a ne da previše gledaš na sutra i u budućnost.

Što slušate kad se vozite u autu i postoji li neka vrsta glazbe koja nikako ne dolazi u obzir?

Dosta slušam, nećete vjerovati, glazbu za jogu i meditaciju, pogotovo kad vozim. Zatim slušam smooth jazz glazbu. Također plesnu i house glazbu i rap. Narodnjaci ne dolaze u obzir.

Čime se bavi vaša supruga Ana i jesu li djeca povukla vaše, glazbene gene?

Ana se bavi slikarstvom. Starija kći je strašno muzikalna i odlično svira klavir. Mlađa kći je rođena slikarica ili arhitektica.