Mirna Zidarić u sportskoj redakciji nije završila slučajno. Cijeli život se bavim raznim sportovima - skijanjem, karateom, košarkom. Nakon Milke Babović jedina se od žena tako dugo zadržala u sportskoj redakciji pa se zna našaliti da je ondje 'starosjedilac'. Zbog svoje simpatičnosti i neposrednosti, bilo da razgovara s nekim od sportaša ili najavljuje sportske vijesti, postala je jedno od omiljenijih televizijskih lica. Iza nje je iskustvo u manekenskim vodama u kojima je bavila tijekom cijelog studija što joj je, kaže bio odličan džeparac tada, a danas je brojni pratitelji prate na društvenim mrežama gdje nerijetko s njima podijeli dijelić svog pritavnog života u kojem uživa sa suprugom Zoranom i sinovima Bornom i Marinom.  

Što vas je privuklo sportskom novinarstvu i što vas je uopće odredilo kao novinara?

Ljubav prema sportu kojim sam se bavila od malena, ali  i volontiranje na Univerzijadi 1987. u Zagrebu ključni su momenti koji su odredili moju profesiju. Tada sam prvi put osjetila svijet vrhunskog sporta uživo na jednom mjestu. To je u meni je rasplamsalo želju da budem dio multikulturalnog okruženja koji čine različiti ljudi iz svih krajeva svijeta koji se trudom, radom i zalaganjem uspjevaju izboriti za  svoj položaj u društvu, a da pri tome ne odlučuje nikakva ideološka pripadnost, podanost ili rođaštvo.

S obzirom da nisam bila sportski talent za vrhunska ostvarenja ipak sam se uhvatila knjige koja me dovela do diplome na Pravnom fakultetu, ali je ljubav prema sportu i prijezir prema monotoniji uredskog posla prevladala što me na kraju odvelo u svijet novinarstva.

Imala sam privilegiju i sreću učiti od  prekaljenih profesionalaca. Kroz ovaj sam posao svjedočila nekim od povijesnih uspjeha, ali i razočaranja hrvatskog i svjetskog sporta i svako novo iskustvo usadilo je nove spoznaje koje i dalje neumorno upijam. Osjećam se sretnom kada iz dana u dan osobno i profesionalno napredujem.

Može li netko tko se nije bavio nekim sportom biti dobar sportski novinar?

Nema pravila koje bi to definiralo, ali smatram da je iskustvo sa sportskih borilišta s psihološkog aspekta prednost u odnosu na one koji takvo što nisu iskusili. Nije dovoljno samo baratati s beskonačno mnogo podataka i teoretizirati, jer svako natjecanje ima dušu i to kao bivši sportaš jednostavno osjetiš. Ako si aktivno skijao u životu lakše ti je razumjeti sve teškoće s kojima se skijaši susreću u borbi s uvjetima na stazi, sa štopericom ili pak ako si igrao stotine utakmica nije ti problem uočiti što se s raznih aspekata zbiva na terenu. Naravno da se protokom vremena tehničke stvari mijenjaju, ali lakše je s tog iskustvenog aspekta razaznati i tumačiti psihološke pokazatelje koji u konačnici uvijek odigraju presudnu ulogu. Iz navedenih razloga sve redakcije angažiraju bivše sportaše koji njihov sadržaj čine kvalitetnijim.

Treba li za novinarski poziv talent ili se sve može naučiti?

Mislim da je to zanat kojeg se uči. Velika je razlika između primjerice pisanog novinarstva ili televizijskog formata kada neku vijest moraš slikovno i tekstualno formulirati u samo 50-ak sekundi. Kako se svijet oko nas mijenja tako i tehnologija našeg posla napreduje, no temeljne zakonitosti pravodobnog, objektivnog i vjerodostojnog informiranja temelji su ove profesije koje nekima u borbi za čitanost ili gledanost promiču. Iznimno me zabrinjava primijetiti kako mnoge kolege nisu svjesne odgovornosti koju imaju radeći ovaj posao. Kroz njega kreiraju javno mnijenje, odgajaju generacije i iznimno je važno koje se vrijednosti promiču.

Što biste iz dugogodišnjeg bavljenja novinarstvom voljeli ponoviti, a što zaboraviti?

Uvijek bi voljela ponoviti put na Olimpijske igre jer ta su iskustva neponovljiva i neprocjenjiva. A već sam ionako zaboravila nebitne ljude i pojave koji su se usputno pokušavali uplitati u pojedinim fazama mog profesionalnog razvoja.

Jeste li se ikada poželjeli baviti nekom drugom 'granom' novinarstva i u čemu se još eventualno možete zamisliti, osim u sportu?

U jednoj sam fazi imala veće ambicije, ali tada očito nije bio pravi trenutak da se realiziraju. Valja biti strpljiv. Trenutačno mi se čini iznimno zanimljivo birati serije i filmove jer ih pasionirano gledam, ali izbor koji bi radila ne bi bio mainstream pa je bolje da se držim egzaktnih rezultata.

Kad bi se radila rang lista najboljih, kako bi vaša izgledala? Primjerice, koji je najbolji hrvatski sportski novinar?

Haha! To je kao da pitate majku koje joj je dijete najdraže ili pak nekog mališana voli li više mamu ili tatu. Doživotni respekt osjećat ću prema Milki Babović koja je u vrijeme mog odrastanja svojim znanjem i profesionalnošću postavila temelje naše redakcije i usadila mi želju da se bavim ovim poslom jer gledajući je kako radi sve se činilo iznimno lakim. Boži Sušecu bit ću zahvalna jer me 1994. usmjerio na HTV, a Mići Dušanoviću nikada neću moći dovoljno puta reći hvala za sve dobronamjerne savjete. Primaran među njima, a kojeg sad ja uporno pokušavam prenijeti mlađim kolegama, bio je da svakoga tjedna valja pročitati barem jednu knjigu kako bi se, ako ništa drugo obogatio vokabular. Željku Veli, s kojim sam radila prve profesionalne korake u redakciji, ovako javno ulažem 'Huljićevu' prosvjednu notu jer je svojom odlukom da na nekoliko godina prestane komentirati nogomet uskratio hrvatskoj publici zadovoljstvo slušanja vrhunskog komentatora. Među onima koji su odrastali, a da ga nisu imali priliku godinama čuti su i moji sinovi, a to im nije smio napraviti.  Šalim se naravno, ali samo zato jer njegov stil komentiranja meni osobno najdraži.

Koje sportove privatno volite pogledati?

Volim gledati sve vrste nadmetanja, a praznik sporta za mene su Olimpijske igre. Tada gledam baš sve i uživam svim srcem u svojoj naivnosti da najbolji uvijek pobjeđuju. Tih dana smo možda najbliže toj utopiji. Svi moji malobrojni, ali odabrani prijatelji znaju i da s jednakom strašću gledam Eurosong ili dodjelu Oscara pa  do ranih jutarnji sati komentiramo nepravdu ili izražavamo (ne)zadovoljstvo predviđanjima.

Koje vas osobine najbolje opisuju?

Najkraće rečeno stroga, ali pravedna, svjesna tko sam, što sam i koliko vrijedim bez da mi bilo tko, ma koliko se trudio tu vjeru može poljuljati. Put do tog stanja uma bio je dug, ali jednom kada postanete svjesni svih svojih kvaliteta i mana ne treba vam 10, 50, 100 tisuća pratitelja na društvenim mrežama s izrazima divljenja za frizuru, kaput, prst i nokat da bi osvijestili svoje kvalitete. 

Što smatate svojim najvećim postignućem, na što ste najviše ponosni?

Neopisiv ponos osjećam svaki put kada pogledam kako smo dobar posao napravili suprug  i ja u odgoju naše dvojice sinova. Isplatili su se svi strahovi, zebnje, šokovi i neprospavane noći jer smo uspjeli na pravi put izvesti dva divna ljudska bića koja svakodnevno i višestruko vraćaju sve uloženo.

Uz vaše ime idu i mnogobrojni komplimenti na račun vašeg izgleda, koliko vam to laska?

S obzirom da su trenutačno svi na društvenim mrežama 'divni' i 'prekrasni' malo mi je infantilno o ovoj temi i u ovim godinama pričati. Drago mi je ako se nekome sviđa moj vizualni izričaj, ali to je u konačnici stvar osobne higijene. Time nisam nimalo opterećena, a posebno ne na način da bi se za pomoć obraćala estetskim kirurzima što je u posljednje vrijem postalo 'must have'.  Žao mi je što mediji forsiraju beskrajnu ispraznost umjetne ljepote koja graniči s ozbiljnim psihijatrijskim dijagnozama i zapravo je poziv upomoć, no kada jednog dana vrijeme pokaže sve negativne aspekte takvih postupaka za mnoge će biti kasno. 

U čemu je tajna ženine ljepote?

Bez mnogo self help literature mogu zaključiti da je to ipak zadovoljstvo koje dopire iz dubine duše što se potom preslikava na vanjštinu koja površnim promatračima odaje prvi dojam, no on često može biti varljiv. Krucijanlno je kako se osjećate navečer kada skinete sve umetke za kosu, trepavice, nokte,' tetovirane' obrve i sami sa sobom ostanete pred ogledalom.  Neće odmoći ako vam u takvom izdanju netko priđe s leđa i nježno vas prigrli uz sebe (ako je pri tome skinuo naočale, mutnog pogleda zagrljaj će biti čvršći. 

Kakvi ste bili kao dijete, kako je izgledalo vaše djetinjstvo?

Bila sam bezbrižna, zaigrana i  radoznala djevojčica okružena beskrajnom roditeljskom ljubavi. Homogena i složna obitelj iznimno je bitna za odrastanje svakog djeteta, pa je tako i meni jedna upravo takva stvorila sigurno utočište iz kojeg sam hrabro grabila u svijet odraslih.

Što su vaši sinovi naslijedili od vas, a što od vašeg supruga, arhitekta Zorana Zidarića?

S obzirom da imam embargo na njihovo spominjanje u javnosti jedino što mogu reći da je znanstveno dokazano kako se inteligencija nasljeđuje od kromosoma X, odnosno od majke iako su oni duboko uvjereni da je otac taj od kojeg su naslijedili svoje najbolje osobine. Meni se pak najviše sviđa naslijeđeni sarkazam kojim svakodnevne brige i probleme izvrćemo na smijeh.

Imate lijepo posložen život, no u kojem području biste voljeli promjene ili poboljšanja?

Život nema smisla ako svakoga dana u svakom pogledu ne napredujemo ili barem tome ne težimo. Mnoge su se stvari mogle i drugačije posložiti, ali iskreno jedino žalim  što nisam rodila barem još dvoje djece, a među njima i jednu djevojčicu. Ali to ćemo nadam se nadoknaditi s unucima.