Bio je jedan od najznačajnijih glumaca bivše Jugoslavije, stoga ne čudi da su sa zanimanjem mnogi dočekali novi intervju Radka Poliča Raca, kojeg je dao za srpski Mondo. Mnogi ga se i danas sjećaju kao kapetana Ditriha iz 'Balkan ekspresa', a zanimljivo je da je prošle godine izdao i svoju autobiografiju. Iako bi želio, kaže, više raditi, zdravlje mu to i ne dopušta.

'Ja sam 24 sata na kisiku, a to još i ne bi bio problem nego to što se moram svakih šest sati inhalirati kako bi unio lijek kako bi mi pluća uopće radila. Što se srca tiče, sad je to ok. Imam osam stentova pa sam po tome rekorder u Sloveniji. A što se pluća tiče, ja sam bio stravičan pušač. Znao sam popušiti po 4-5 kutija dnevno. Pa ja samo jednu kutiju popušim ujutro dok popijem kavu. Tako da pored srca i pluća nakupilo se tu još nekih stvari i tako sam ja u zadnjih sedam godina čak četiri puta umro. Jedva su me spasili', rekao je Radko Polič Rac, otkrivši kako mu je najteže bilo prije dvije godine.

U to vrijeme živio je u stanu u prizemlju, a kada je, prisjeća se, jedno jutro ustao, ostao je bez zraka. Zadnjim atomima snage otvorio je prozor, zgrabio telefon i pokušao nazvati hitnu. No, to mu nije uspjelo jer je, kaže, 'umro'.

'Neka moja susjeda iznad mene me je nekako čula pa se spustila iz stana i našla me kako visim iznad prozora. Ona je onda nazvala hitnu pa su me ubacili nazad u stan i pokušali reanimirati. Pošto to nisu uspjeli, odvezli su me na Hitnu gdje su me vratili u život.'

Od tog trenutka, kaže, ima strašne zdravstvene probleme. Najteže od svega mu pada što se mora inhalirati svakih šest sati, zbog čega je vezan za kuću.

Polič se potom dotakao i svoje smrti i odgovorio na upit novinara 'ima li svjetla na kraju tunela'. 'Ma sve je to laž. Jedino što se sjećam da je uvijek bilo kada sam umirao da sam pomislio - ao majko, odoh ja. I drama. Kada su me vratili u život bilo je kao da sam se ponovno rodio. Ništa ti nije jasno. Pola sata dolaziš sebi i to je kao novo rođenje', rekao je pa dodao:

'Svaki sljedeći put kad umireš, sve se ponavljalo isto. Nema veze što si već jednom umro, što imaš neko prijašnje iskustvo. Posljednji put su me spašavali baš dugo. Umro sam negdje između 5 i 6 ujutro i onda su me spašavali cijeli dan. Bilo je jako teško. Mislili su da ću imati oštećenja na mozgu. Drugi ili treći dan su sa mnom razgovarali kao sa djetetom., iako sam im rekao da znam tko sam i gdje sam.'

Na pitanje je li istina da čovjeku, u trenutku kad umire, pred pred očima cijeli život, rekao je kako 'umreš u sekundi pa se to ne događa'. 'Meni se baš ugasilo sve. Odjednom nestaje zvuk. Kao da ga blendaš. Blendaš zvuk, blendaš svjetlo, sve polako nestaje i mrak. U toj sekundi ti prođe - gotovo je, adio, ćao.'

Kada je trebao otići na još jednu operaciju, budući da su postojale velike šanse da umre na operacijskom stolu, odlučio je pozvati svoju braću i sinove i otkriti im svoje posljednje želje, među kojima mu je bila i da ako umre da mu Oliver Dragojević otpjeva 'Dunjo moja'.

Potom se dotaknuo devedesetih i rata. 'Ljut sam i ogorčen zbog ratova i dan-danas, ali ne zato što smo se rastali, nego samo zbog tog kretenskog načina na koji smo to napravili. Rastali smo se sa noževima i puškama, ubijali su se susjedi. To je katastrofa.'

Radko Polič nije mogao preskočiti ni svađu i fizički obračun s Velimirom Batom Živojinovićem i to zbog Slobodana Miloševića. Kako se prisjetio, bilo je to na nekom noćnom snimanju prije rata, kada mu je Bata rekao da 'dolazi Mesija' i spomenuo Slobodana Miloševića. Tada mu je rekao: 'Vidjet ćete vi u Sloveniju kada mi uzmemo vlast u svoje ruke.' Onda su se fizički sukobili.

'I potukli smo se. Bilo je gadno, jedva su nas razdvojili. Tako smo se Bata i ja rastali. Eto, posvađali smo se zbog tog degena i debila, zbog tog malog Hitlera. Inače, ja sam Miloševiću dva puta pisao otvoreno pismo. Smatram da je on krivac za sve ove grozote koje su nam se poslije događale.'