Prljavo kazalište osnovano je 1977. godine u zagrebačkoj Dubravi, a dvije godine nakon toga izdalo je, prema mnogim kritičarima, najbolji album prvijenac u povijesti domaćeg rocka. Bili su prvi bend koji je svirao u zagrebačkoj Areni, Trg Bana Jelačića napunili su više puta, s filharmonijom ušli u Lisinski, doveli rock'n'roll u HNK, odsvirali brojne koncerte, turneje, pjesme. Jasenko Houra se još uvijek penje na binu bez imalo umora i svakoj svirci iznova se veseli kao da mu je prva. Tako je i s probama, a redovito ih održavaju.

Trebate li toliko vježbati i poslije toliko godina?

Od osnivanja benda svaki dan imamo probe i ništa nas u tome ne može spriječiti. Vježbanje nije tlaka i muka, to je naprosto svakodnevni trening. Znam da to može neki put biti kontraproduktivno, ali kad to osjetiš, taj dan ne radiš probu. Mislim da je logično da to ne moraš raditi dok traje turneja jer si stalno na bini i sve se zna, ali to je mali odmak između amaterizma i profesionalizma. Ta repeticija je nužna jer pomoću probe kao da si svaki dan na bini.

Kad rezimirate 'prvih' 40 godina karijere, ima li nešto što biste danas napravili drugačije?

Sve bih bolje napravio iz ove perspektive, ali u trenucima u kojima sam tada bio davao sam sve od sebe da napravim najbolje. Najlakše je post festum razmišljati o svojim greškama. U zadanim okolnostima mislim da smo se dobro nosili sa svime. Bilo je turbulentnih vremena, a bih li drukčije postupio u razlazu Bogovića i benda, uvijek si stavljam to pitanje na dušu, ali takav je život. Svakome dođe taj 'suma summarum' trenutak, kad se pitaš bi li drukčije postupio, što si mogao napraviti bolje, ali zapravo nisi mogao drukčije.

O završetku karijere očito nikad niste razmišljali, kao što su se neki bendovi ugasili pa se opet sastali. Kako vidite svoj kraj?

Mislim da će onog dana kad o tome počnem razmišljati to i biti kraj. Ako me to počne pikati, onda je to kraj. To je isto kao što se u ljubavnoj vezi kad je najbolje pitaš je li to - to. Realno je i logično da se svatko preispituje s vremena na vrijeme, ali kad se stalno ponavlja sumnja, onda imaš debelog razloga da se zamisliš. Uvijek su postojale neke turbulencije u bendu, ali smo ih rješavali i nastavljali gaziti naprijed. Mislim da će, ako to ikada završi, biti kao i kad sam počeo svirati. Bio sam na moru i pitali su me što ću raditi nakon ljeta, a ja sam rekao: 'Osnovat ću bend.' Uzeo sam gitaru nakon ljeta i počeo svirati. Naprosto će se taj krug morati zatvoriti jednog dana.

Godine čine svoje - koliko možete izdržati u ovom ritmu?

Muzika nas pokreće, ali ipak godine čine svoje. Na našim nastupima to se ne osjeti, ali poslije je potreban dobar odmor da bismo na narednom ponovo bili na istom nivou. Recimo, bilo je dovoljno da mi se na zadnjoj turneji, na bini ili propuhu, upalio živac u ramenu. Mislim, to se može dogoditi i nekome sa 16 ili 18 godina, ali si kad si mlad otporniji, a meni ipak sad treba više za oporavak od nečeg takvog. Ozljede su sastavni dio života. Dok mogu - mogu, jer ne znam gdje je granica biologije.

Kad ste spomenuli rame i ozljede, iza vas su razni padovi na koncertima koji se mogu vidjeti na Youtubeu.

Bilo je svega! Znao sam ja s dobro natučenim rebrima odsvirati i po desetak koncerata, ali nitko o tome od nas puno ne govori jer to unosi nemir. Nastojiš se oporaviti unutar svoje sobe. Tome me sport naučio. Moraš biti fit za binu.

Kažu da je glazbenike nepristojno zvati prijepodne, a ove malo ozbiljnije prije jedanaest sati. Kakva je situacija s vama?

Ne spavam po cijele noći, a na turnejama čak znam spavati tek nekoliko sati. Da vam budem iskren, ako pitate za moj ritam, ustajem oko šest sati, onda prošećem psa i bacam frizbi po parku da ga izjurim do sedam i onda sve teče kako si zadam taj dan. To je moj bioritam, ali mi turneje to znaju poremetiti.

Prljavo kazalište je kao obitelj. Prošlo je puno članova, ali unutar benda je skladna atmosfera, a i s nekadašnjim članovima grupe uglavnom ste u dobrim odnosima. Kad zaiskri među vama, tko je taj koji gasi vatru?

Uz svirku na koncertima i probama puno je priče i zafrkancije. Znate, ne možete reći pred ženom nešto što ćete reći nekome iz benda. Naravno da zaiskri među nama. Kad su ljudi stalno zajedno i provode puno vremena skupa, dođe do napetosti. Ali mi se čitamo i osjetimo kad netko od nas nije dobre volje. Bodalec me ne mora ni pogledati, ja ga 'odšacam' okom i znam je li odsutan ili super volje. Dugo smo zajedno i to je normalna stvar. Nema ni savršenih brakova u kojima nema trzavica. Bilo bi smiješno kad bih vam sad idealizirao sretnu obitelj. Ali Prljavo kazalište definitivno ne može funkcionirati bez te naše kemije. Bolje ti je da ne znaš svirati gitaru nego ne igrati belu. (smijeh) S druge strane, dok mi sad razgovaramo u kvartovskom kafiću, uvijek je moguće da naiđe netko od bivših članova i počne priča, smijeh s njima.

Družite li se kao nekada s kolegama sa scene?

Da vam budem iskren, godine rade na tome da čovjek traži više samoće jer nisi za sve spreman niti više vidiš svoje mjesto u svakoj situaciji. Znate da ja ne dolazim na razne 'dogodovštine' i javna okupljanja jer se ne mislim ni s kim natjecati. Dosta kolega susrećemo svirajući. Na koncertima se čvenknemo s Grašom, Oliverom, Gibonnijem i onda stalno imaš privid da ste u kontaktu više nego što jeste. Vidim se nešto više s mlađima koji tek počinju i koji mi donesu demo trake da čuju moje mišljenje.

Što im najčešće savjetujete?

Uvijek im kažem da ne mislim ništa. Jedino ako im treba moja gitara, kažem: 'Uzmi je.' Ali nemaš što govoriti i savjetovati ljudima jer bih možda bio subjektivan. Teško je to, pogotovo zato što su mi svi dragi. Osim toga, znam što su meni govorili kad sam počinjao pa se bojim da ne bih upao u tu zamku.

Možete li izdvojiti neki koncert na kojem ste bili kao najbolji?

Mislim da mi je jedan od najboljih predzadnji koncert Led Zeppelina, prije nego je preminuo John Bonham. Gledao sam jako puno toga dobroga, ne znam što mi je bilo bolje! Uz njih je i Bruce Springsteen, kojeg sam gledao na turneji 'River' krajem sedamdesetih i koji me oduševio. Rolling Stonese sam 1976. vidio kao klinac i ostao fasciniran. Odličan je bio i koncert Gang of Four. Što se tiče rock'n'rolla, bio sam na svim većim i najbitnijim koncertima.

Imate jedan od najstabilnijih brakova na sceni. Kako ste ga uspjeli sačuvati?

Odrastao sam u kući u kojoj se roditelji nisu nikad svađali. Naravno da onda tu igra i moje idealiziranje svega toga jer doista nikad nisam čuo da su se moji mama i tata svađali ili da je bilo tenzija. Da vam budem iskren, ne svađam se ni ja sa suprugom. To naprosto nema smisla. Znamo kakva je kome uloga u tome da obitelj funkcionira, da djeca stasaju i da budemo sretni. Mislim da će njihov život iz te preslike biti sličan našem. Naravno, to se nikad ne zna i puno puta se zapitaš: 'Jesam li dobar suprug, jesam li dobar otac?' Danas je vrijeme takvo da je bilo kome teško očuvati brak, obitelj. Vrijeme je takvo, svi idu za poslom, novcem, egzistencijom. Nikome nije lako.

Jesu li djeca u glazbi?

Bojao sam se na neki način da ih guram u nešto i da im moja sjena ne bude prejaka. Zato su išli svojim putem. Srednja kći ide u znanost, nauku koja je vokacija moje obitelji, a ja sam tu ispao crna ovca. Hoću reći, poštujem njihove odluke i mogu im pomagati koliko god treba. Kako god ispalo, uvijek će se moći vratiti kući na gulaš, kao što sam ja mogao svojim roditeljima. (smijeh). Bitno je da sami odrede svoje prioritete, ono što ih zanima, što vole i da se izbore u tome. Nema smisla da tata tu puno intervenira.

Slušaju li Prljavce? Kakva im je vaša glazba?

Ne znam jer više s njima slušam njihovu glazbu. Moram znati sve njihovo, što su njihovi afiniteti, bilo da je riječ o glazbi ili modi. No uvijek im pokušavam objasniti što je bilo prije toga. Znači, objasnim im da to nije nastalo u trenutku u kojem su se oni rodili, nego puno prije toga.