'Nakon tri mjeseca ušla sam u snimanje filma 'Korporacije' u Ljubljani, koji se uskoro počinje prikazivati i u Hrvatskoj i s njom putovala, dojila, snimala. To se moglo samo na neviđenom da sad to moram ponoviti, rekla bih da nema šanse. To je bio takav strašan tempo i stres, a odmah nakon toga vratila sam se u svoje predstave, stoga mislim da porodiljni s razlogom treba biti porodiljni. Jedini problem je onaj financijski jer ne može si puno žena priuštiti da bude svih godinu dana na porodiljnom. Ja nisam, jer krenulo je sve oko kupnje stana, kredita i stvarno nisam mogla izgubiti plaću koja mi je bitna, a naknada je bila nedovoljna', ispričala je Jelena Perčin za Studio Jutarnjeg lista.

Suprug, crnogorski glumac Momčilo Otašević joj je velika podrška i pomoć oko svega.

'Žao mi je što nas ljudi često doživljavaju kao da se stalno naslikavamo i mijenjamo haljine i odijela. A mi krvavo šljakamo. Muža ne vidim, znamo se po par dana ne sresti u istom stanu. On ode u 6,7 sati, dođe navečer, a ja imam predstavu. On preuzme djecu, ja se kasno vratim s predstave, a on spava jer rano ujutro ide i to nam je svakodnevica. Čista tvornica, bez fiksnog radnog vremena, već se prilagođavam poslodavcima ovisno o terminu snimanja ili predstave. Puno je lakše kad imaš ustaljeno radno vrijeme, od 8 do 16, jer si možeš organizirati dan, a ovako je - tko preživi, pričat će', priznala je.

Devetogodišnja kćer Lota joj je spas. S mlađom sestricom Mašom, kojeg je glumica dobila u braku s crnogorskim glumcem, ima divan odnos.

'Lota super brine o Maši, ne samo u smislu igranja. Maša je obožava. Kad seka dođe na vrata, vrišti od sreće. Lota ima filing da je Maša još krhka, sposobna je sama joj oguliti voće, dati joj voćni obrok, obući je, presvući je, sve joj je to veselje', ponosna je.

Otkrila je daje počela pisati jednu seriju.

'Jako bih htjela napisati priču koja prati neke biografske crtice moje obitelji, za što treba naći vremena, imati barem dva do tri sata na dan, samo za pisanje. Htjela bih samo tu seriju napisati, nemam ambicija za to općenito. Bit će tu Dubrovnika, rata, jednog mentaliteta, života koji je nestao, ali imam osjećaj da mnogima nedostaje. Jedno drugo vrijeme, malo smo svi pregaženi današnjicom, tempom i presingom da se sve mora. Čovjek plaća veliki danak tome što nema vremena stati i pogledati oko sebe i općenito su vrijednosti sasvim drukčije, cijeli sustav je orijentiran na pojedinca, jako sebičan. U moje vrijeme odrastanja najvažnija je osobina bila solidarnost. Toga je sve manje', ističe glumica.