Iako nije završila Akademiju, svojom upornošću, predanošću i neprijepornim talentom Judita Franković uspjela se dokazati kao glumica te osvojiti publiku i nagrade. Vrata filma otvorio joj je Dalibor Matanić u 'Majci asfalta', a nakon toga redala je kako filmske, tako i kazališne uloge. Publika je osobito pamti po TV seriji 'Počivali u miru', a velike simpatije stekla je ulogom u filmu 'Sonja i bik'. Sada je pred njom novi izazov, premijera predstave 'Room N°7' koja će se održati u subotu 8. travnja u Zagrebačkom plesnom centru.

Predstava 'Room N°7' inspirirana je istinitom pričom - voajerizmom Amerikanca koji je 1966. godine kupio motel na čijim je stropovima izbušio rupe i promatrao svoje goste punih trideset godina. Otkud ideja za to?

Dance Company & M, tj. Andrea Solomun i Ema Janković, zadnjih nekoliko godina radi svoje predstave. Andreu sam upoznala kada sam u njezin studio krenula na satove baleta. Razgovori o potencijalnom projektu i suradnji krenuli su vrlo brzo nakon upoznavanja, ali polako, bez forsiranja. Razmjenjivale smo različite ideje, provlačili su se tu i neki klasični tekstovi, ali nekako ništa nije sjelo svima trima. A onda je jedan dan Andrea donijela priču koju navodite. Članak je izašao u New Yorkeru, a već tada izašla je i informacija da je Spielberg kupio prava za film. Nama se međutim najviše svidjela ideja motelske sobe kao zajedničkog prostora unutra kojega se mogu pričati različite priče. Učinila nam se jako produktivnom i punom potencijala, a kao okvir priče uzeta je tema voajerizma. Naravno, tema voajerizma stara je kao i sam čovjek - promatrati, gledati, vidjeti nešto što možda nije dozvoljeno. Danas je voajerizam poprimio dimenziju koja je zastrašujuća; postali smo nesenzibilni. Struktura predstave je takva da nam omogućava da je osvježavamo novim pričama. Cilj je da svako toliko pozovemo nekog izvođača i napravimo s njim/za njega neku novu priču koja bi bila, da se poslužim filmskim žargonom, special guest star. Za sada postoji devet originalnih priča koje smo nas tri idejno osmislile, a Dance Company &M je radio koreografiju. Ono što me još posebno veseli je i činjenica da smo u suradnji s piscima iz Hrvatske, ali i svijeta.

Cijeli projekt, stoji u najavi, krenuo je s puno entuzijazma, s puno sjajnih suradnika - glazbenika, kostimografa, scenografa. Kako idu posljednje pripreme za premijeru, kakva je atmosfera? Koliko se dugo radilo na njoj?

Mogle smo sjediti doma i pisati raznorazne dopise i molbe te čekati da nam netko da novac i zeleno svjetlo za projekt ili da same sa svojim financijama uđemo u to. U trenutku kada se pojavila ideja nismo htjele ovisiti o nečijoj dobroj volji ili lošem danu, pa zato kažem da je projekt krenuo s puno entuzijazma i potrebe za kreiranjem, a to su prepoznali i naši suradnici i priključili nam se sa svojom kreativnošću. Traju zadnja peglanja, kako mi to kažemo. Imamo sjajne izvođače i zapravo svi jedva čekamo da nam dođe publika. Rad na projektu traje otprilike dva i pol mjeseca. Započeo je tako da smo se nas tri složile oko ideje i osmislile koncept, a nakon toga u Zagrebačkom plesnom centru, koji nam je također izašao u susret i s kojim je i nastala predstava, napravile smo audiciju za ostale izvođače. Audicija je bila koncipirana kao jednodnevna radionica koja je uključivala plesačko i glumačko znanje, ali prije svega tražile smo kreativne izvođače. 

Jesu li vam i koliko iskustva i osobine likova koje ste tumačili pomogli u stvarnom životu?

Te se stvari nužno isprepliću. Neka svoja iskustva podijelim sa svojim likovima, a istražujući neke nove likove steknem i nova iskustva, novo razumijevanje.

Pročitala sam da od uloga volite izazove, da ste za potrebe slovenskog filma 'Utrip ljubezni' progovorili i slovenski i naučili svirati violinu, a za predstavu 'Judith French' svladali senzualni ples oko šipke i boks. Na što nikad ne biste mogli pristati zbog uloge?

Kada vjerujem u neki projekt, u onom što radim granica je jako rastezljiva, a u istraživanju za ulogu ne ograničavam se jer želim pronaći zanimljivost i istinitost u tim likovima. Privlači me eklektičnost uloga i karaktera. Tome na neki način težim i to me intrigira - kako svaki put napraviti odmak od prethodne uloge i same sebe, a da lik ima svoj integritet i da je uvjerljiv. Svaki me put posao iznova intrigira i frustrira. Nikada ne znam kako ću napraviti neki lik i svaki put počinjem ispočetka, kao da prvi put radim. Takva je polazišna točka istovremeno zastrašujuća i neodoljiva. U pripremi uloga sam intuitivni tip, ne moram nužno shvatiti lik, moram ga osjetiti. Ponekad mi je za neki lik dovoljno da znam što sluša, ponekad koju tajnu skriva, a ponekad samo frizura koju ima. Naravno, u izgradnji lika sve se računa: kostim, šminka, frizura, stan u kojemu živi. Svaka uloga mi je novi izazov i u sinergiji s drugima dobiva lice i karakter te postaje ono što u filmovima i predstavama možete vidjeti. Svaka je uloga – suradnja.

Za razliku od većine kolega, svoju glumu brusili ste izvan Akademije dramskih umjetnosti. Je li vam danas žao zbog toga?

Nije mi žao, nikada nisam toj stvari tako pristupala. Moja je odluka bila da ne idem na Akademiju jer sam za sebe vidjela drugačiji put. To nije u tom trenutku bio intuitivni izbor i za mene je ispao onaj pravi. Činjenica da ne idem na Akademiju tjerala me da puno radim te ulažem u svoje znanje i iskustvo.

Djelujete izuzetno mirno i stabilno. Kako reagirate kad vam netko digne tlak?

Imam visok prag tolerancije. On s godinama malo popušta, ali zasad ne previše, ali kada netko prekorači tu granicu, može biti gadno - ljudi me najčešće ne prepoznaju. (smijeh) Zato te ekstreme radije ostavljam za glumačka istraživanja.

Slovite kao jedna od najbolje odjevenih osoba na javnoj sceni. Koliko vam to godi, a koliko je teret i možda stvara određeni pritisak u smislu da svaki put morate paziti na to?

Ne bavim se time što je kome zanimljivo. I ne opterećujem se. Ponekad bi čovjek jednostavno proveo dan u krevetu, a ponekad moraš obaviti neke stvari. 

Što nikada ne biste odjenuli?

Zapravo je sjajno to da sam glumica jer moji likovi će možda imati priliku nositi stvari koje privatno ne bih obukla.

Kada je riječ o uspjesima, životnim postignućima, posebnim trenucima i osobama, na što ili na koga ste najviše ponosni?

Na prekrasne ljude koji me okružuju.

Već osam godina uživate u ljubavi sa snimateljem Markom Brdarom, vašom srodnom dušom. Zašto danas ljudi sve teže ostaju u dugim vezama?

Bombardirani smo idejom da je danas sve potrošno i ima kratak vijek trajanja te smo postali pomalo nesenzibilni na vrijeme koje ulažemo u ljude i projekte - možda bismo trebali organizirati kolektivno čitanje 'Malog princa'. (smijeh)

Jesu li vas muškarci znali povrijediti?

I mene su povrijedili i ja sam povrijedila druge, sve je to dio života. I zadovoljstvo i razočaranje nužni su životni suputnici, a bitnije od toga je kako te situacije 'hendlamo' i što smo izvukli iz njih.

Kad vam je najteže, tko je vaše rame za plakanje?

Nekoliko mojih najbližih ljudi.