Neki su problemčići u seriji 'Pravi detektiv' bili vidljivi od samoga početka. Detektiv Rust Cohle (Mahagonija) imao je superkul monologe o beznađu, ljudskoj vrsti i kako nas sve treba pobiti, ali su ti superkul dijalozi već na početku povremeno prerastali u preseratorske prodike. Marty Hart (Vudimir) nije znao opustiti vilicu i malo se previše furao na ol ameriken gaja, iako to Vudiju stoji ko piletu sise. Na trenutke nisi znao kreće li se priča u nekom pravcu ili režiser samo stvara takav privid time što mu se glavni junaci vozidu kroz oh-tako-mračno-poetičnu lujzijansku močvaru. Od žena smo viđali uglavnom samo gole gus'ce i brižnu ruku koja doma uzgaja dječurliju (pardon, i ROGOVE, što je neizostavni ženski aksesoar), no svi su ti problemi ipak djelovali kao problemčići. Bilo ih  je lako frknuti u stranu kao zrnce prašine, prepustiti se neupitnom šarmu prvih nekoliko epizoda, a ostalo opravdati rečenicom no, pa dobro, ipak je to taj žanr, tako je to uvijek u detektivskim pričama.
309282, 318874, 320540, 320808
Istom su rečenicom odbacivani i prigovori koji su negdje oko druge-treće epizode počeli sve glasnije pristizati na račun prikaza žena u seriji. Najzapaženija takva kritika stigla je iz tipkovnice Emily Nussbaum (New Yorker), koja je vrlo jasno i vrlo točno rekla da ova serija s jedne strane priča o zlim muškarcima koji žene koriste kao rekvizite u svojim jezivim djelima, a s druge strane - i sama ženske likove tretira tek kao rekvizite u jezivoj priči. To je doista bilo tako. Žene su u 'Pravom detektivu', pojednostavnimo to radi ekonomičnosti izričaja, bile ili mrtve, ili kurve, ili mrtve kurve. Okej, tu i tamo je neka bila supruga, odnosno ljubavnica, ali mimo toga - nekog prikaza žena koji nije ovisio o muškim (zlo)djelima uopće nije bilo. Ali tako je to u tom žanru, rekoše nam.

Zapravo, to sa žanrom i da tako to mora biti sa ženskim likovima kada pravi detektivi stupe na scenu - to su nam govorili samo u boljoj varijanti. U onoj češćoj, fanovi 'Pravog detektiva' jako su se ljutili na bilo kakve opservacije o lošim ženskim likovima, ponavljajući ono što se gotovo uvijek ponavlja kada se netko usudi kritizirati rodne stereotipe u popularnoj kulturi: 'Ajme majko, evo opet tih dosadnih feministica s njihovim zanovijetanjima, hoće li više začepit?'.

Taj nenadmašni argument (koji uvijek pobere masovni aplauz) samo je u rijetkim slučajevima nadopunjavan nečime što bi se moglo nazvati stvarnim protuargumentom: da je to detektivska priča, da su detektivske priče nužno mačističke po definiciji i tradiciji, još od Mickeyja Spillanea i njegova Mikea Hammera te Raymonda Chandlera i njegova Philipa Marlowea. Bilo je i onih koji su tvrdili da takav tretman žena u seriji ima smisla jer ocrtava glavnu temu - koja je svirep odnos prema ženama, bilo je onih koji su feministički prigovor odbacivali govoreći da su ženski likovi u ovom konkretnom slučaju jednostavno sporedni likovi i da je glupo tražiti da se zbog nečijeg osjećaja ravnopravnosti ispunjava rodna kvota slojevitih i razrađenih likova. Sve bi se te protuargumente moglo pobijati, ali su barem bili pokušaji nekakve rasprave, što je ipak bolja varijanta od mnogo popularnijeg: 'Dajte, žene, zavežite' (čitaj: 'i ne kvarite nam fantaziju da smo i mi svi redom Rust Cohle te da se žeMskinjama to sviđa').

No da parafraziram slavnu feministicu Gloriju Steinem, nije samo problem u tome kako se odgajaju kćeri, nego i kako se odgajaju sinovi, odnosno, drugim riječima, 'Pravi detektiv' na kraju se nije toliko pokvario zbog loših ženskih likova - ili se barem nije pokvario SAMO zbog loših ženskih likova, nego se zapetljao u vlastitu priču i razradu likova, bez obzira na spol. Naravno da jedno proizlazi iz drugog i da scenarist koji ne zna ili neće stvoriti trodimenzionalne ženske likove najčešće neće stvoriti ni takve muške likove, ali s obzirom na to da ovo nije znanstveni ni filozofski rad, ostavit ćemo to po strani i samo se pozabaviti onime u čemu je 'Pravi detektiv' na kraju kiksao na ekranu.

Lik Rusta Cohlea na početku je djelovao silno cool. Svaki moderan frajer s dvije-tri moždane stanice viška garant je barem jedanput sam sebe i svoje društvo pokušao uvjeriti da: ...to, upravo TO si i ja mislim o svijetu! Ah, previranja! Kakav je to teret! S vremenom je, međutim, Rust postao dobro odglumljena, ali ipak karikatura birtijskog filozofa koji i na najmanju provokaciju bilo kome tko mu se nađe u blizini objašnjava sve o besmislu života, gadosti ljudskoga roda, strukturi svemira, vremena te svega živog i neživog, uključujući i primijenjenu umjetnost izrade čovječuljaka od limenki piva. Dok su njegove priče u početku bile zanimljive kao uvod i dok se činilo da bi mogle nekamo voditi, bile su okej, ali s vremenom se ispostavilo da ne vode nikamo i da nisu uvod nego neprekidno kočenje razvoja priče zamornim laprdanjem. U usporedbi s njime, ženski su likovi u seriji na kraju još i dobro prošli jer je ispalo da on nema ni one dvije plošne dimenzije koje imaju one, a priča je totalno kolabirala jer se ispostavilo da su njegova laprdanja zapravo jedini razlog zbog kojeg je sve to i snimljeno. Da su ta predavanja iz kolegija Uvod u filozofiju bila bolja - možda bismo mu i oprostili. Ali nisu.

Cijela whodunnit priča u takvom je kontekstu prije svega pala u drugi plan, zatim je bespotrebno zakomplicirana mističnim budalaštinama i referencama na drugorazrednu književnost (od 'žutoga kralja' i internetske histerije koja je istoimenu knjigu dovela na vrh ljestvice najprodavanijih naslova na Amazonu već sam dobila žutu groznicu), a popratni 'krakovi' priče - kao oni s Martyjevim kćerima i ženom, s propalom vezom Rusta Cohlea, s iznimno retardiranim i besmislenim seksom između Rusta i Maggie te još gorim i bespotrebnijim Maggienim svjedočenjem pred današnjim istražiteljima - nisu vodili nikamo niti su služili ičemu jer je opis likova koji su navodno trebali dopuniti već odavno bio uspostavljen pa su sve te priče djelovale tek kao popunjavanje minutaže, rastezanje i razvodnjavanje.

Ono što mi je, međutim, u raspletu superdebilno jest onaj moment - među ljubiteljima whodunnit žanra poznat još i kao najgora moguća svinjarija - u kojem glavni zlikovac, odnosno zlikovci postaju 'neki tamo', na koje su usputno bili naletjeli već i prije, ali su nam brzo ispali iz kadra jer su glavni junaci morali crtati vudu-simbole u tekicu, sastavljati čovječuljke od lima i snimati akcijske sekvence od tri sata. Da, da, na glavnoga je krivca na kraju nakalemljena cijela ona Rustova priča o dobru, zlu, svjetlosti i tami, ah-živote-kakvo-je-prokletstvo-biti-misaon, ali ogolimo li to od tih kvaziintelektuarija, rasplet im je ispao gori nego u 'Kneginji iz Petrinjske ulice'.

Nema nikakve sumnje da je 'Pravi detektiv' i dalje serija koja je izvrsno snimljena, u kojoj Mahagonija i Vudimirizvrsno glume (ovaj si je prvi sigurno kroz emitiranje odradio i dio kampanje za Oscar), producirana je da se srušiš u nesvijest, ima dobar soundtrack i fenomenalnu atmosferu. Zbog toga je na prvu loptu ili, točnije, na prve četiri epizode i bila silno zavodljiva te je uzrokovala preuranjenu ejakulaciju kritičara, koji su, kao i ja, tvrdili da će to biti najbolja serija godine. Ispalo je da smo se malo - i zapravo ne tako malo zeznuli. Doduše, možda i nismo. Možda to fakat i bude najbolja serija godine - ali to će onda biti zbog toga što će druge serije biti njah, a ne zbog toga što je ova mrak. Ova je, nažalost, nakon četvrte epizode počela padati, pad nikada nije zaustavljen i na kraju se sve svelo tek na jednu rečenicu: 'Zgodno za gledanje preko vikenda, ako je vani ružno vrijeme.' Da je Rust Cohle svoja laprdanja također sveo na samo jednu rečenicu, možda bi i konačan zaključak bio drugačiji.