S pet godina u kuhinji svoje bake mijesila je keksiće od jaja i brašna, a sa samo sedam po receptu iz dječjeg zabavnika skuhala je teleće medaljone u umaku od bijelog luka i vrhnja. Danas majstorski spravlja slana i slatka jela, komplicirana i ona jednostavna, a uz to obožava skitati se, kušati i razgovarati s kuharima, posebno s domaćicama, u raznim zemljama. Ti su joj susreti donijeli mnogo novih recepata, a sa svojih putovanja redovito se umjesto sa suvenirima vraćala s kulinarskim pomagalima, začinima i kuharicama. Sada se uz blog Ciao Karmela, na kojem pokazuje svoje kulinarsko umijeće, može pohvaliti knjigom u koju je utkala svu ljubav i najdraže recepte svoje obitelji.

Kad se rodila ideja o kuharici i koliko je zahtjevno bilo ostvariti taj projekt?

Već dugo kopkala me ideja o ukoričavanju recepata i došlo je vrijeme ostvariti je. Zapravo sam razmišljala o tome kakvu bih to kuharicu željela objaviti... Na svom blogu Ciao Karmela imam više od 2000 recepata i mogla sam krenuti u bilo kojem smjeru. A onda sam pomislila kako svaka obitelj ima 'one neke svoje' recepte, oko kojih se stvaraju uspomene i koji postaju sastavni dio nje same. To su jela iz bakine bilježnice, one zamrljane i izgužvane teke, koja se prenosi s koljena na koljeno. Koja se čuva i koristi. I pomislila sam kako bih najradije priredila takvu kuharicu. I jesam – u rekordnom roku. U mjesec i pol skuhali smo, napisali i fotografirali sva jela i uobličili knjigu. To ne bi bilo moguće bez sjajne ekipe koja je radila sa mnom: Jasminka Ćavarušić i Gec Vukov Colić potpisuju sve fotografije, Davor Vrandečić napravio je divan prijelom i stvorio uistinu bajkovito izdanje, a u tanjurima Igora Romića, genijalnog keramičara iz Sv. Nedelje, i najobičnije jelo izgleda kao gozba.

Kako je knjiga zamišljena i koja ste sve područja pokrili autentičnim receptima? Po kojim ste principima birali jela?

Knjiga je podijeljena na šest poglavlja i u svako se ulazi sa starim fotografijama i pričom. Tu je dio o Zagrebu, mom gradu, te uspomenama i jelima vezanim uz njega. Slijedi Dalmacija, pa Moslavina i Slavonija, potom dio posvećen konzerviranju namirnica, a završavamo poglavljima (i receptima) s putovanja i za blagdane. Sva su jela upravo obroci koje smo puno puta iznijeli na naš stol, koji su vezali članove moje obitelji, kao što fina krema veže biskvitne kore u torti; obroci koji su nam, jer uz njih uvijek idu priče i sjećanja, više od pukih jela.

Što mogu očekivati svi kulinarski entuzijasti koji kupe kuharicu?

Ova je knjiga namijenjena svima – i onima koji tek kreću u svijet kulinarstva i onima koji su vrsni kuhari. U njoj ćete pronaći upute za to kako napraviti domaće rezance ili kašicu za juhu, kako zamijesiti tijesto za savijače ili kako ispeći ukusne kruščiće. Ali istovremeno se u njoj nalaze divna riblja i mesna jela, ukusni, ponekad i ne baš uobičajeni prilozi te raskošne slastice.

Gledate li emisije koje se bave kulinarstvom i što mislite o njima?

Ne baš. Televiziju zapravo slabo gledam, a kad je upalim, to su najčešće neke serije.

Imate li neku osobu, domaćeg ili stranog kuhara, kao uzor?

Apsolutno - i na njih se pozivam kroz cijelu knjigu. Moje bake i moja mama pravi su kuharski geniji.

Na što pomislite kada vam netko spomene domaću hranu?

Volim probati svašta, ali me, ma kako ukusan bio, teško može istinski fascinirati neki moderan tanjur koji se zove primjerice fileki od grdobine na pjenici od brokule, deglazirani kesten u lađici od krumpira ili destrukcija međimurske gibanice. Meni je to instalacija, a ne hrana. Ali zato apsolutno pokleknem pred dobrim ćušpajzom od buče, svježe pečenim kruhom od brašna iz mlina ili pastrvama koje su još minutu, dvije prije kukuruzne krupice plivale u potoku.

Mislite li da odabir hrane koju svakodnevno konzumiramo pokazuje, na neki način, tko smo? Kako biste vi to protumačili?

Sasvim sigurno. Naš odnos prema hrani puno govori o nama samima. Duboko sam uvjerena da su članovi obitelji koji se druže oko stola, uživajući i u pripremi i u obroku i u razgovoru, čvršće povezani, baš kao što vjerujem da u domu u kojem se peče kruh živi sretna obitelj.

Što su vam izazovi kad je kuhinja u pitanju?

Volim isprobavati novo, dodavati nove okuse i boje na tanjuru... Tu mi na ruku ide moja skitalačka narav. Pa kamo god putujem, u ma koji kraj svijeta, uvijek se vratim s nekim novim kulinarskim iskustvom, nekim novim usvojenim znanjem i nekim novim jelom koje tek treba postati 'naše'.

Kakve po vama kvalitete treba imati dobar kuhar, amater i profesionalac?

Mogu govoriti samo za nas svakodnevne 'pokućne' kuhare. S profesionalcima je sasvim druga stvar – oni moraju uvijek iznijeti isto jelo, istog okusa i izgleda. Mi smo amateri puno slobodniji! Nama kuhanje treba biti radost, ne obaveza. Igra, ne strogo zadan postupak. Mašta, ne strogo slijeđenje pravila. Pa što ako i pogriješimo!? Mi si to možemo dopustiti. Drugi put zasigurno nećemo.

Postoji li neko jelo ili hrana koju ne volite?

Da. Fileki, jetrica, bilo kakva iznutrica. Odojak. Kandirano voće i rogač. Mogla bih nanizati još ponešto...

Koji je vaš najveći neuspjeh u kuhinji? Postoji li nešto određeno što vam nikad ne uspijeva koliko god puta to pokušali napraviti?

Buhtle mi baš ne uspiju onako kako bih željela. Brzo se stvrdnu i iako sam promijenila nekoliko recepata, nikako da budem zadovoljna. Zato sam ih malo gurnula u stranu. Doći će vrijeme i za njih.

Što vaši ukućani najviše vole kad im pripremite?

Zahvalna smo ekipa. Uglavnom smažemo što god da skuhamo.

Što biste poručili onima koji ne znaju kuhati, ali ih ta tema privlači na neki način?

Samo bez straha! Nitko se nije učen rodio... Put od početnika do fino skuhanog jela nije ni toliko težak ni toliko dug kako se na početku čini.

Kako ste uspjeli skladno posložiti privatni život sa svim obavezama koje imate - nema što ne radite...

Pretpostavljam da dobro organiziram vrijeme.

Je li pandemija ostavila traga na vama? Možemo li izvući i nešto dobro iz ove situacije?

Već mi pomalo ide na živce ta korona i sva ograničenja koja nosi. Ali riješiti je se možemo samo zajedno, poštujući pravila i ne 'tražeći krivine'. Teško mi je vjerovati da još ima ljudi koji negiraju stanje i prave se da se ništa ne događa. Koliko će trajati ovo izvanredno stanje, ovisi samo o nama samima. Osobno se nadam – što kraće! Žudim za zagrljajima, druženjima, putovanjima.