Prošli mjesec proslavili ste 40. rođendan velikim partyjem u Zagrebu okupivši prijatelje i obitelj. Jubilaran rođendan u najintezivnijem razdoblju života. Kako se osjećate ovih dana? Volim proslaviti svaki rođendan. Svi do sada su mi bili jednako važni, zaokružili bi jednu fazu života. A svaka faza donosi svoje. Učimo, sazrijevamo, mijenjamo se…život nas fascinira, iznenađuje. To svakako treba slaviti. Tako da svake godine napravim veliki tulum.  Četrdesetima se veselim! Znatiželjno čekam, isčekujem što ima novo za mene u idućoj dekadi. Nadam se velikom osmijehu na licu, zdravlju, a najviše da budem podrška i najbolja mama na svijetu svom Grguru.

Mnogi su projekti na repertoaru kod vas posljednjih mjeseci. Svaki tjedan ste na putu...

Da, puno, stalno nešto…upravo je izašla premijera opere u HNK Zagreb 'Zaljubljen u 3 naranče' na kojoj sam radila scenski pokret i koreografiju. Započeli smo u PC Tala sa distribucijom dviju knjiga koje sam napisala u sklopu Generator projekta (Priručnik “Kako upoznati kazalište s djecom i djecu s kazalištem i Vježbenicu za pokret i ples ) putem stručnih seminara koje vodim za pedagoge predškolskih ustanova u sklopu Kliker platforme. Prije nekoliko dana sam bila na Hvaru na rezidenciji TASK 15 u Adriatic Dance House, tu je i priprema za moju novu predstavu čija će premijera biti u travnju u Zagrebu i Berlinu. Uskoro počinje 18. Platforma HR – Task festival, Streetforma, proslava Svjetskog dana Plesa za koji pripremam izvedbu na Zrinjevcu sa preko 100 plesača iz našeg plesnog centra.  Dakle puno lijepih stvari, a posebno se veselim otvaranju nove zagrebačke zračne luke. Pripremam plesni interaktivni 3D video light performance koji će se po prvi puta izvesti u Hrvatskoj. U zadnje dvije godine počela sam tehnologiju integrirati u svoje predstave, a posebno kroz radove koje prikazujem u Berlinu u sklopu studija.  S obzirom da živim između dva grada Zagreba i Berlina i tamo su mi se otvorili projekti pa počinju pripreme za predstavu koja će se premijerno izvesti u listopadu.

Ples nije lagana profesija, čovjek treba uložiti puno da bi od umjetnosti mogao lijepo živjeti. Vi ste uvijek davali sve od sebe počevši od školovanja u New Yorku, osnivanja  plesnog centra, pa doktorata u Berlinu koji ste upisali?

Ja ne znam drugačije ili maksimum ili ništa. Ne upuštam se u projekte koji me napola ispunjavaju. Sad imam dovoljno godina i iskustva da mogu odabrati što želim. Zahvalna sam jer su mi se do sada lijepo otvarale prilike. Volim pokretati stvari. Uvoditi novitete. Moram priznati da sam jako uporna. Imam svoje vizije, jasno vidim što i kako želim. Nisam nestrpljiva, spremna sam raditi, pa se to i realizira. Za sve ovo što ste naveli trebalo je jako puno truda i odricanja. Ali je isto tako gušt jer radiš ono što voliš!

Od koga ste naslijedili upornost i radišnost? Čitajući biografiju vaše mame Nevenke Lipovac, koja vodi plesni klub Pinokio u Dubravi, čini se od nje.

Definitivno od nje. Moja mama je zakon. Uvijek mi je bila uzor. Bez nje nikada ne bi bila ovdje gdje jesam.  Ona je odana i predana žena. Uvijek tu, pravi prijatelj, nikada te neće iznevjeriti. Pratila me u svemu i poštovala moje odluke. Ono što je najvažnije uvijek je vjerovala u mene. Takvu podršku želim svakom djetetu. Dokaz da zna što radi su i njezini polaznici Plesnog kluba Pinokio. Izvuče iz svakoga ono najbolje.

Mama je rođena u Egiptu, živjela je u Nici. Bavila se aktivno sportom, a tu strast je prenijela na vas i sestru. Bile ste prvakinje Hrvatske u ritmičkoj gimanstici. Kako je bilo odrastati u Rijeci, po čemu najviše pamtite te dane?

Šta da kažem osim da sam sretna da je to moja majka. Svjetska žena, ekonomistica, priča nekoliko jezika, izvrstan pedagog, umjetnica u srcu. Uz nju smo i sestra i ja realizirale sve što smo htjele. Imale smo divno djetinstvo, puno smijeha, ljubavi, druženja, putovanja. Rijeka će mi uvijek biti u srcu, moj nono, prve ljubavi, dvorište u kojem smo se igrali ispod balkona na kojem je nona uvijek sjedila, moja obitelj…I danas imam tamo svoju najbolju prijateljicu. Posebno mi je drago kad me pozovu da radim tamo neki projekt, smatram da je to grad iznimno talentiranih kreativnih ljudi.

Čime se tata bavio? Koliki je on utjecaj imao na vaš odabir životne profesije?

Tata se bavio nogometom, kasnije je postao nogometni sudac. Bio je izvrstan sportaš, član legendarne ekipe NK Zagreba. Jako talentiran, šarmantan, prava faca…s obzirom da sam počela kao sportaš, a genetika nije nevažna, mislim da je i on važan dio onoga što danas jesam.

Kako ste od uspješne gimnastičarke postali plesačica? Ozljeda?

To se desilo prirodno. Ples je pronašao mene. Moram priznati da uopće nisam planirala da će postati moja svakodnevnica. RSG je bila savršena podloga za ples. Upisala sam srednju školu za ritmiku i ples Ane Maletić kako bi radila na plesnosti koja mi je nedostajala na ritmičkoj. Zaljubila sam se u slobodu kretanja, u bezgranične mogućnosti, kreativnost, izražavanje, umjetnost…u plesu sam pronašla sve što mi treba. Sretna sam jer je to mjesto gdje sam potpuno svoja, koje dozvoljava da iskoristim sve svoje kapcitete, a pri tom se stalno igram kao dijete. Mogu biti potpuno zaigrana kao plesač, pedagog i koreograf, ali i raditi ozbiljne međunarodne projekte kao organizator i producent.

Onda je uslijedio New York. Koliko ste godina tamo proveli na školovanju i žalite li danas što ste se vratili u Hrvatsku?

Tamo sam studirala od 1996. do 1999. u Alvin Aileyu. Bilo je lijepo, intenzivno, puno sam naučila, a najviše da slijedim svoje snove jer je sve moguće!Ne žalim što sam se vratila u Hrvatsku. Uvijek sam htjela raditi promjene, a pogotovo u zemlji u kojoj sam rođena. Bilo je potrebno (a i danas treba) otvarati prostore za ples i umjetnost, pokretati inicijative, raditi zajedno sa ostalim kolegama na poboljšavanju uvjeta, stvarati. To rade umjetnici. Zar ne? Tko će ako nećemo mi. Moramo biti aktivni i prisutni.Kad danas gledam iza sebe ne bi ništa mijenjala. Imam svoj Plesni centar TALA, najbolju suradnicu i poslovnu partnericu na svijetu Tamaru Curić, divne plesače koje smo odgojili, niz malih i velikih uspješnih projekata, predstave, nagrade, putovanja…živim intenzivno svoju umjetnost - ne mogu se požaliti. Bilo bi stvarno ružno žaliti se.

Tko vas je kroz život najviše ohrabrivao kad je bilo najteže?

Ovisno kako u kojoj fazi života. Sigurno su to majka, sestra, obitelj, prijatelji. Imam divne ljude oko sebe. Danas je to osmijeh i zagrljaj mog Grgura. Kako je došlo do odluke da upišete SODA studij u Berlinu? Dugo sam željela nadogratiti svoje znanje unutar programa koji će mi ponuditi raznovrsnost, kvalitetu, aktualnost, uvjete i prostor  za artikulaciju ideja i vokabulara, referentne profesore, gdje ću moći uči još dublje u praksu, napuniti baterije, inspirirati se, pomicati granice svog umjetničkog promišljanja. To sve mi je donio SODA program. Krajem godine izlazim sa završnim radom, ali imam još dosta toga za odraditi nakon toga…napisati tezu, jedna intenzivna godina je preda mnom.

Berlin je grad u kojem bi mnogi htjeli zamisliti svoj život. Bar donedavno jesu. Kakav je za vas život tamo? Jeste li dobili i više nego što ste očekivali?

Berlin je grad u kojem možete naći sve što trebate ako znate što tražite. Trenutno svi žele tamo biti. Veliki je hipe. Iskreno uživam u svakom trenutku. Pokušavam maksimalno iskoristiti sve potencijale toga grada. To je neiscrpan izvor inofrmacija, predstave, izložbe, zabava, upoznajem jako zanimljive ljude, ali prvenstveno sam tamo radi umjetničke nadogradnje i znanja. Dobivam točno ono što i koliko želim, jer znam zašto sam tamo.

Živjeti plesnu umjetnost od jutra do mraka, je li to za vas privilegij?

Za mene je to blagoslov i život, udišem ga punim plućima. Dokle god se budem tako osjećala bavit ću se plesnom. Najljepše je što nema dobne granice, tako da ako me vidite negdje u gradu sa 80 godina u pokretu…to će značiti da sam uspjela živjeti taj privilegij. Sretni ste bili prošle godine. Mnogima je 2016.  bila crna, vama čini se,  jedna od  najboljih? Sretna sam ja u svakoj godini koja je bila i koja slijedi. Pokušavam cijeniti sve što mi život donosi i odnosi. To su životni ciklusi. Padamo, dižemo se, pa ćemo opet nedgje pasti i uspesti se. Istina je sretna sam #samoljubav je oko mene.

Jeste li ponosni na sebe i bivšeg supruga kako ste okončali svojih 13 godina ljubavi?

Goran i ja smo uvijek bili prijatelji. Mislim da je suludo i gotovo nemoguće biti neprijatelj. Imamo povijest, imamo predivno dijete, nove partnere koji nas podržavaju…mislim da je jedino moguće okončati brak na način na koji smo mi to napravili. I nadam se da ćemo biti primjer svima koji ne uspjevaju naći dijalog.  

Puno naših poznatih žena priznalo je kako su se godinama oporavljale od rastave koja je za njih bila velika trauma. Vi imate drugačije iskustvo.

Da, potpuno drugačije. Nemam nikakve traume.

Ples i glazba, jedno bez drugog ne ide. Vi ste svoju drugu polovicu,  novu ljubav Hrvoaj Jelinčića upoznali  upravo zahvaljujući glazbi?

Nije glazba bila razlog koji nas je povezao, bio je to pogled i susret u pravom trenutku na pravom mjestu. Hrvoje je super čovjek. Istina je da je divno da se bavimo medijima koji pokreću jedno drugo, koji se podržavaju. Najviše volim plesati kad on pušta glazbu.

Vjerujete uvijek u sebe?

Vjerujem u intuiciju, energiju I život koji je u meni. Radim na sebi. Upoznajem se svaki dan. Osluškujem…slijedim sebe.

Kajete li se zbog nekih propuštenih prilika ili ste svaku iskoristili?

Život je pun prilika i neprilika, nemoguće je svaku iskoristiti ili ignorirati.Životno učenje je dar. Dakle ako iskoristimo priliku vjerovatno smo profitirali na neki način, ali ako svaku nepriliku shvatimo kao priliku za učenje opet ćemo profitirati i nećemo propustiti ništa.