Od izlaska s Akademije dramskih umjetnosti nizala je uspjehe. Danas joj mnogi mogu pozavidjeti na karijeri koju gradi 'preko bare'. Iskrena, neposredna, spontana i opuštena - Leona je ostala kakva je i bila prije odlaska u Ameriku, u kojoj zadnje četiri godine gradi karijeru glumeći i predajući kolegij 'Acting for the camera' na jednom od najboljih američkih koledža, Santa Barbara City Collegeu.

Trenutno snimate seriju 'Senke nad Balkanom'. Kako vam je raditi na toj seriji, kakva je atmosfera, s kime se najbolje slažete od kolega?

Kad sam gledala tu seriju, naprosto sam bila oduševljena i mislim da je to jedan od najboljih proizvoda u zadnjih dvadeset godina na ovim prostorima. A još sam bila veselija kada sam dobila priliku za audiciju i kada su me izabrali. Uloga mi je divna i glumim jednu od najmisterioznijih žena 20. stoljeća. Mislim da će mi to biti jedna od boljih uloga u karijeri na ovim prostorima. To je *ebena uloga. Atmosfera na setu je genijalna. Dosad nisam radila s nekim tko je toliko detaljan, tko toliko traži od glumca, a ima toliko dobru atmosferu. Dragan Bjelogrlić je ostvarenje mojih snova (smijeh). S Bogdanom Diklićem, kojeg obožavam odmalena i kojeg iznimno cijenim, imala sam prvu scenu - to je bio bjelovarsko-vrbovečki spoj, on je iz Bjelovara, a ja iz Vrbovca i to nam je bila tema dana. I ostali glumci s kojima sam snimala su vrhunski.

Pratite li rad kolega, hrvatski film, i kako vam se čini iz sadašnje perspektive?

Prije mjesec dana pogledala sam 'Osmog povjerenika', koji je super, a prije toga film Rajka Grlića 'Ustav Republike Hrvatske', koji ostavlja bez daha. Neki dan sam pogledala film Hane Jušić 'Ne gledaj mi u pjat', koji je genijalan. Imam osjećaj da se neke stvari mijenjaju i idu na bolje. Vidim da su i nove serije 'Novine' i 'Uspjeh' napravljene s visokom produkcijom, izgledaju sjajno, a glumci su odlični, kao i scenarij.

Gledajući vaš dosadašnji život, izgleda kao da vam se želje ostvaruju. Već od samog početka krenuli ste s nizanjem uspjeha. Jeste li sretni i zadovoljni?

Kad gledam svoju karijeru iz ove perspektive, ne mogu reći da nešto žalim, nego sam za neke stvari bila premlada. Kao da su mi predobre stvari rano došle i kao da sam nekako preletjela preko njih i da sam dosta toga mogla drukčije napraviti. Sad mi je najbolje vrijeme, mislim da sam sada najzrelija. Još uvijek dobro izgledam za 40-e, mirnija sam, imam glumačko i životno iskustvo. Da, ostvarujem svoje snove. Oduvijek sam htjela ići u Ameriku. Ondje mi je, recimo, krenulo puno laganije, trebale su mi dvije godine da stvari sjednu na svoje mjesto. Snimila sam dva filma, '8 Winds', koji je u postprodukciji, i 'Interference'. Poslije povratka u Ameriku, usred snimanja 'Senki nad Balkanom', idem snimati kratki film Michaela Aloyana, a čeka me i dugometražni 'Bone Yard Dance' kad se skupi lova. Edukacija mi je otvorila neke nove horizonte.

Kako je predavati glumu pred kamerom na jednom od najstarijih i najboljih koledža u Americi? Kako je uopće došlo do tog angažmana?

On je jedan od top pet koledža u Americi. Otvorila se ta pozicija, smatrali su da to mogu raditi. Studenti me ocjenjuju svaki semestar i imam evaluaciju svog supervizora. Za sada imam ocjenu 5,0. Imam 30 ili 40 stranica i grafova o tome kako predajem. Znate kako to ide u detalje? Oni dođu na sat, opserviraju ono što radim pa me studenti ocjenjuju. Puno sam ondje naučila o sebi.

Što ste još naučili o sebi otkako ste otišli u Ameriku?

Vratila sam se zapravo na svoj početak te tome što i kako radim i pristupam poslu. Počela sam propitivati samu sebe, dublje ušla u taj cijeli proces. Mislim da sam instinktivna glumica, instinktivno radim stvari, a sada istodobno vidim koliko mi paše struktura i koliko ju volim, što ne bi nitko rekao. (smijeh)

Predajete na engleskom. Goran Višnjić je izjavio da je njemu trebalo 15 godina da izbrusi jezik. Kakva je situacija s vama?

Došla sam prije četiri godine i tamo mi kažu da govorim čisti engleski, da im zvučim kao da sam iz sjeverne Europe. Na tome treba stalno raditi. Mislim da bih, kad bih radila na scenariju s coachem, mogla glumiti američki, a privatno nikad neću izgubiti akcent. Stara sam! Premda mislim da dosta dobro zvučim, stalno se treba usavršavati.

S Mirom Furlan ondje ste snimili kratki film 'Variables'.

Uvijek mi je bio san glumiti s Mirom Furlan i to mi se ostvarilo. Voljela bih još surađivati s njom i mislim da hoću. Ona je divna osoba i prekrasna glumica, zbog nje sam krenula i na jogu. Zapravo mogu reći da su mi ona i joga promijenile život. Uvijek sam bila duhovni tip, išla na meditacije i radila na sebi, ali joga me još više posložila, otvorila i dala mi strukturu, fokusiranija sam i prisutnija u trenutku.

Kako izgleda život 'preko bare'? Opišite jedan svoj tipičan dan...

Teško je opisati tipičan dan kad mi je svaki dan drukčiji, a tako mi je bio i u Hrvatskoj. Život glumca zapravo nije tipičan život. To je poziv, to nije zanimanje. Tamo sam stvorila neki svoj balon. Volim ići na jogu, imam svoju jutarnju šetnju, faks, audicije. Ako imam audicije, primjerice, cijeli dan mi ode na njih jer moram ići u Los Angeles i nazad. Pišem i scenarije, ma svašta još radim. Zbilja mi sve ovisi o danu. Svaki dan ono što moram napraviti je da moram oceanu reći - bok. Cijeli život sam htjela živjeti kraj vode ili kraj mora pa mi se, eto, i taj san ostvario.

Kakva je Santa Barbara? Mi je doživljavamo prilično glamurozno. Čime ste oduševljeni, a što vam se ne sviđa tamo?

Santa Barbara je super, ljudi su jako opušteni. To je dosta bogat kraj i samim time preskup za život, ali su stanovnici dosta otvoreni, normalni i imaju vremena za druženje, što u Americi baš nije slučaj jer svi puno rade. Znam ljude koji u Los Angelesu mjesecima ne sretnu svoje prijatelje jer se ne mogu stići naći s nekim. U Santa Barbari je puno ležernije. Imamo dva faksa, puno stranaca, veliki je protok ljudi pa je i s te strane vrlo zanimljivo, a živi se kraj mora, što je blagodat.

Izjavili ste da su odlasci doktoru ondje noćna mora.

Mnogi ljudi misle da je Amerika obećana zemlja. Nijedna zemlja nije obećana. Mislim da se na neki način društveni kontakti i život u Hrvatskoj puno bogatiji, hrana je puno bolja, a te stvari su bitne. Amerikanci su na prvu vrlo otvoreni, ali zapravo su uvijek u rukavicama. To je totalno drukčiji narod od nas. Kad je riječ o doktorima, to je zaista noćna mora, ondje ne želiš biti bolestan.

S kim se ondje najviše družite?

Kad bih vam rekla tko su naši prijatelji ondje, ne biste mi vjerovali.

Idemo onda na tamošnju hranu, koju ste spominjali. Poznato je to da ste ljubiteljica kuhanja. Kako ste se navikli na hranu u Americi? Kako se hranite i gdje, nedostaju li vam neke namirnice, a što ste novo otkrili?

Još uvijek volim kuhati i stalno spremam večere. Vani uopće ne volim jesti jer mi to nikad nije fino, svaki put se razočaram. Uvijek se nadam da ću nešto novo otkriti, a zapravo nikad nešto novo ne pojedem. Tamo mi nedostaju kobasice, špek, sve domaće. Ima i tamo svega, odem na plac, ali kako nema godišnjih doba, stalno je sve isto, puno je manji izbor sezonske hrane. Davno mi je jedan prijatelj rekao: 'Čudno ti je, jer je tu stalno sunce.' Recimo, uopće nemam uspomena, jer uspomene vežeš uz vrijeme. Tako ću ovaj intervju pamtiti po tome što smo ga radile u zimu. Tamo toga nema, uvijek mi je isto. Mislim, predivno je vrijeme, sa srećom se budiš, ali čovjeku je nužna promjena, ona je jedina stalna. Kad sam došla snimati u Beograd, skužila sam koliko sam zapravo postala komforna i koliko zapravo volim da nisam komforna te se izbaciti iz zone komfora.

Osim što zračite vječnom pozitivom, kao da ne starite, sjajno izgledate. Postoje li neki proizvodi koje ste otkrili u Americi?

Koristim kremu iz Hrvatske, Žana kozmetiku, i ništa drugo. Kosu, kad dođem u Hrvatsku, njegujem kod Evelin Benković, u Americi me šiša Tin, a ja šišam Tina, koji se isto šiša u salonu Evelin. Ima bezbroj proizvoda i isprobavala sam ih, ali ne valja mi ništa, vratim se uvijek na staro. Ne idem ni na kakve tretmane, štitim se od sunca, puno hodam i zbilja sam promijenila način prehrane. Kad dođem ovdje, drmam po ćevapima i rakiji, a tamo nema dobrog mesa. Smanjila sam šećere i ugljikohidrate i dobro se osjećam. Sve je zapravo u duhu, kakav jesi - tako stariš. Naravno da tu ima i genetike, ali i genetski kod može se promijeniti načinom života.

Rekli ste da Amerika nije obećana zemlja, ali kad je riječ o šopingu, sigurno jest. Gdje vi najčešće kupujete?

Znate li što je tamo jeftinije? Tehnika i automobili. U Americi sam prestala kupovati. Došla sam u zemlju u kojoj možeš kupovati do mile volje jer su sniženja brutalna, onakva kakvih ovdje nema. Prve dvije godine nisam kupila nijednu stvar. Tek zadnje dvije godine počela sam šopingirati u Americi. Tamo je sve puno krpica, a ja sam postala minimalni potrošač jer sam shvatila koliko malo mi treba.

Suprug Tin i vi ulazite u sedmu godinu braka. Bojite li se zbog one stare izreke da je sedma godina krizna?

Sedam godina braka, ali deset godina veze. Ne bojim se, svi kažu da je sedma krizna, ali mene nema doma, tako sam to riješila! (smijeh) Tin je bio tu deset dana, ali se vratio jer mora raditi. Naravno da mi nedostaje, ali danas postoje Skype i WhatsApp, pa se čujemo svako malo.

L.A. i okolica poznati su po tome da su žene sređene, vitke, tip-top. Što mislite o tome, je li to stvarno tako, čega ste se nagledali?

Ondje su po meni ljudi prenabrijani, presređeni. Imaju prevelike sise, usta, svi jedu zdravo, sve je free, gluten free, dairy free. Ima, naravno, i normalnih ljudi, ali tamo su ljudi umjetniji, jako im je bitno ono fizičko, a na starenje su alergični. Ja nisam taj tip osobe, totalno sam prirodni tip. Mojim venama teče seoska krv. (smijeh)

Kako se najbolje opuštate, kako provodite slobodno vrijeme?

Na razne načine, ali recimo jako puno čitam i shvatila sam da za to počinjem imati sve manje strpljenja. Čitala bih sve, ali ne bih dovršila nijednu. Imam book club sa šest žena te jednom mjesečno moram pročitati jednu knjigu, plus neku koja me zanima. Nalazimo se, pijemo, jedemo, razgovaramo. Malo to zvuči kao da smo 'Stepfordske supruge'. (smijeh)