Premda je kao članica žirija u showu 'Zvijezde pjevaju' kod mnogih ostavila dojam odrješite, suzdržane i prekritične osobe, sve pada u vodu kad se Martinu Tomčić Moskaljov sretne u okruženju gdje nema kamera i kada se od cijenjene zagrebačke mezzosopranistice ne traži da bude strogi sudac. No, ona je puno je više od popularne članice žirija. S ljubavlju prema glazbi se rodila, a dalje u životu ju je slijedila. Djelo Giacoma Puccinija 'Tosca' odredila je njezin put bavljenja operom. Studirala je u Grazu, a svoj profesionalni put je počela vrlo rano, sa svega 17, 18 godina. Danas se može pohvaliti bogatim inozemnim i domaćim iskustvom i karijerom koja je prepoznata kako kod publike tako i kod kritičara te albumima, nagradama i suosnivanjem Husar&Tomčić škole pjevanja. Karizmatična dama osim uspjeha na glazbenom polju uživa u obiteljskoj idili sa suprugom Ženjom Moskaljovom i njihovo dvoje djece koji su njezina najveća sreća i zadovoljstvo.

Dugo vas nismo vidjeli na pozornicama s opernom ulogom. Sad spremate čak dvije, o kakvima je riječ?

Nakon što su djeca malo porasla i u mom životu se stvorio prostor za posvetiti se ponovo procesu stvaranja operne uloge koji je znano duži, opsežniji i sveobuhvatniji nego pripremanje koncerata, došao je poziv iz HNK Osijek na inicijativu redatelja Roberta Boškovića, Filipa Pavišića dirigenta te Dražene Vrsalje intendantice za premijerom opere 'Samson i Dalila' te mi je dodijeljena uloga Dalile. Ta je premijera trebala biti 22. svibnja u jeku lokckdowna i korone no prebačena je za početka studenog. U međuvremenu je došao poziv Zagrebačke filharmonije i redateljice Petre Radin za predstavu 'Ivica i Marica' i to za ulogu vještice čemu se ravnatelj Zagrebačke filharmonije Mirko Boch neizmjerno veseli jer je rekao da će napokon moći reći: 'Martina Tomčić - vještica', što se različito može interpretirati. (smijeh) Dugo nisam pjevala operu i dugo nisam bila na opernoj sceni ali evo, sad su to na jesen odmah dvije i to jedna za drugom u vrlo kratkom razmaku.

Koliko se razlikuju pripreme za dijametralno suprotne uloge?

Zapravo Dalilu spremam već doista dugo jer je inicijalno bila zamišljena za studeni sezone 2019/2020, pa je onda pomaknuta za svibanj koji je eto sad prolongiran na studeni, punih godinu dana kasnije. Tako da Dalila polagano i vrlo lijepo sazrijeva i sjeda u moj pjevački mentalitet i vokal. Iznimno joj se veselim jer je strastvena, jer je jako intrigirajuća i podsjeća na moju Carmen prije 18 godina, budući da je to francuski repertoar koji neizmjerno volim. Robert Bošković mi je već dao naslutiti da sprema jedno pomalo provokativno viđenje njezinog lika i naprosto ne mogu dočekati jesen i početak scensko-glazbenih proba. S druge strane vještica je jedna relativno kratka, ali vrlo eksplozivna i sažeta uloga koja dođe i pomete pozornicu metlom i svojom pojavnošću. Strahovito me veseli ta uloga, prije svega što je radim s Petrom Radin s kojom se unatoč dugogodišnjem prijateljstvu umjetnički putevi do sad nikako nisu susreli na sceni, tako da tu imam jedan dodatni motiv kojem se veselim kod stvaranja predstave. S druge strane je to njemački fah koji je opet nekako domicilno moj prvi fah, dakle ono što ja jesam i ono što sam gradila dugi niz godina na internacionalnoj opernoj sceni. U toj predstavi sam u vrijeme studija bila Ivica. Biti vještica je svakako izazov jer ju ne bih voljela raditi stereotipno kao babu s iskrivljenim nosom i dlakavim madežom navrh njega nego bih je više htjela vidjeti kao suptilnu, pomalo horor damu koja bez puno kretnji utjeruje strah u kosti. Sad hoću li u tome uspjeti, to ćemo tek vidjeti.

Kako sada izgledaju probe s obzirom na epidemiološku situaciju?

Dalilu za sada spremam isključivo sama uz pomoć moja dva korepetitora i dirigenta a to su Darijan Ivezić i Simon Dešpalj kojima neizmjerno hvala za puno strpljenja, truda i rada u ovim nenormalnim uvjetima. Sa scenskim probama počinjemo, tek nadam se, u rujnu. 'Ivicu i Maricu' smo također idejno započeli na muzičkim probama uz pomoć pijaniste Filipa Faka dok nam se na 'stvarnim' scensko-muzičkim probama ne pridruži novi šef-dirigent Zagrebačke filharmonije Dawid Runtz uz pomoć Dinka Appelta koji također preuzima jednu od tri predstave koje su najavljene od strane Zagrebačke filharmonije. Probe su definitivno drugačije, ali 'Ivica i Marica' su relativno mali ansambl pa nam rastojanje doista ne predstavlja nikakav problem.

'Ivica i Marica' (Hansel i Gretel) je opera skladatelja Engelberta Humperdincka je klasično djelo napisao za Wagnerijanski orkestar. Je li to predstava za djecu?

Tematika je definitivno dječja, a glazba je svevremenska umjetnost i glazba ne poznaje dob. Petra Radin je ime koje u startu osigurava redateljski vizual koji će djeci na prvu biti ne samo biti prihvatljiv nego će se momentalno zaljubiti i uz taj vizualni dio i u auditivni dio glazbe. Glazba je 'teška', masivna i nama pjevačima doista nije najjednostavnija, ali potpisuje atmosferu bajke koja isto tako nije baš najljepša i najromantičnija. Bajka 'Ivica i Marica' ne može imati prozračnu, jednostavnu lijepu melodiju već ona sama po sebi mora ocrtavati emocije likova i tu je Humperdinck definitivno uspio. A da bi taj sound i zvuk dopro do ljudi onda je malo pojačao orkestar koji je po sastavu, kako ste rekli, gotovo kao Wagnerijanski.

Mnogi misle da mlade danas opera ne zanima. Što bi ih moglo privući operi?

Mislim da su općenito ljudi, bez obzira na dob, izgubili interes za bilo koji format koji nije u kratkom trajanju. Znači 60 sekundi Tik-Toka, 60 sekundi Instagrama, dvije i pol minute YouTubea. To je nekako bolest današnjeg doba, posljednica pretjerano užurbanog načina života koji nas je sve natjerao da si teško možemo dopustiti vrijeme za sebe i vrijeme za uživanje, a mislim da je glazba definitivno vrijeme za sebe i vrijeme za uživanje. Nekako smo stavili naglasak na to da djeca ne vole klasičnu glazbu i operu. Djeca vole ono što vole i odrasli i sigurna sam da djeca puno više vole operu nego srednja generacija ljudi. Djeca su iskrena i ona će u predstavi biti otvorena za osjetiti stvarnu emociju. Što bi ih moglo privući operi? Definitivno vizualni segment i doživljaj stvarnog. Nekako jako vjerujem da oba projekta koja stoje preda mnom, odnosno da će njihovi redatelji uspjeti dočarati onaj čarobni, filmski moment kojeg kazalište kao takvo podržava. Kazalište je platforma koja može isporučiti najnevjerojatniji kreativni trenutak svakog pojedinca i svakog od nas uvući u svijet kreative i mašte.

Koliku važnost u obrazovanju nosi posjećivanje koncerata i drugih kulturnih manifestacija?

Ne možemo se praviti da kultura nije ne sastavni dio života i odrastanja. Usudila bih se reći da je ključan dio. Vrlo često u odgoju djece stavljamo naglasak na intelektualni razvoj i napredak a pritom zaboravljamo da se osobnost uz taj akademski segment razvija i kroz kreativnost, dakle kulturni aspekt. Pod kulturu spada i način ponašanja, ophođenja, prolongiranje nekakvih osobnih potreba, nošenja s frustracijama. Pritom mislim da je nekoj djeci možda malo dugo negdje biti tri sata. Današnjim klincima sve mora biti sad i odmah. To je onaj moment 60 sekundi koji sam ranije spomenula. Kulturne manifestacije, koncerti i posjećivanje operama, u svakom slučaju za početak djecu odvajaju od tog groznog ekrana uz kojeg su cijeli dan po novome čak i u školama i daju im priliku da malo zavire u svoj svijet mašte. Svako dijete ima nevjerojatan unutarnji kanal kreativnosti, mašte, stvaranja. Ako im ne dajemo priliku da ih razvijaju onda si postavljam pitanje - kakvu mi to generaciju koja će jednog dana vladati svijetom - odgajamo?

Sjećate li se kad ste vi prvi put gledali operu? Što ste tada mislili?

Zapravo prva sjećanja koja mi sežu je koncertna dvorana Vatroslav Lisinski i 'Gubec Beg' opereta i mislim da je to bila prva glazbeno scenska forma koju sam gledala kao djevojčica s roditeljima. Koju sam prvu operu pogledala u kazalištu se doista se ne sjećam. Ali se zato dobro sjećam televizijskog uprizorenja 'Tosce' iz Rima 1992. godine na originalnim lokacijama iz libreta s Placidom Domingom, Ruggerom Raimondijem, Catherine Malfitano. Bila je prvi stvarni doživljaj opere kao potencijalnog izbora mog budućeg zanimanja. Nisam bila tako mala, ali se sjećam trećeg čina, koji se reprizirao u stvarnom vremenu zbog kojeg sam se dizala u 6 ujutro da bih ga odgledala i sjećam se te moje fascinacije. Mislila sam da ne postoji uzvišeniji, strastveniji, ljepši moment nego imati priliku prenositi emocije glazbom.

Radite na još jednom projektu zagrebačke filharmonije. O kakvom projektu je riječ?

Da, dobila sam poziv od Zagrebačke filharmonije za izvedbom Dvořákove 'Stabat Mater', Leoš Svárovský je dirigent. Iznimno se veselim kolegici Kristini Kolar, kolegi Tomislavu Mužeku i basu Alexeiju Tanovitskom. Riječ je o vrlo lijepom oratoriju. Olakotna okolnost je što sam to do sad u nekoliko navrata pjevala s različitim orkestrima, dirigentima, kolegama u različitim zemljama.

Morate li svakodnevno vježbati pjevanje, osim kada se pripremate za neku izvedbu ili ima dana kada odmarate glasnice?

Pjevačica sam koja je oduvijek voljela odmarati glasnice i smatrala sam da je odmor glasnica jednako bitan kao i učinkovito vježbanje. I upravo idealna mjera između to dvoje je oduvijek bio nekakav recept za moj uspjeh. Ne kažem da sam uvijek bila jednako spretna u nalaženju te mjere jer čovjek naprosto nekad nema prostora za odmoriti glas onoliko koliko bi htio. Međutim, glasu pristupam kao sportaš. Znači riječ je o velikim skupinama mišića koji sudjeluju u procesu fonacije odnosno stvaranja onakvog glasa kakvog očekujemo kod opernog pjevača i to je jednostavno kontinuirana sprema i rad na sebi. Zapravo jedan jedini način da se baviš ovim poslom.

Kakve emocije u vama budi pomisao na sudjelovanje u 'Supertalentu'?

Na Novoj TV su zbilja napravili dobru procjenu kad su nas četvero spojili u žiri. 'Supertalent' je forma gdje u podjednakoj mjeri uspjeh ovisi o kandidatima i njihovim talentima, ali i o viđenju, doživljaju i artikuliraju tog doživljaja nas iz žirija. 'Supertalent' je jedan mali maturalac. Neizmjerno se veselim svakoj novoj sezoni i nadam se da će nam životne okolnosti i nepredvidljivost tim mjerama dopustiti da damo ljudima priliku da sa svojim talentima izađu iz ormara.

Na što ste najviše ponosni kad je riječ o školi Husar&Tomčić?

Husar&Tomčić škola pjevanja je moje treće dijete, moja beba koja već ima gotovo deset godina. Od 2011. godine moja predraga i pretalentirana Ivana Husar i ja zajednički rađamo taj brend. U međuvremenu je to postala ozbiljna kulturno-edukacijska institucija koja rađa iznimne pjevače, daje iznimnu podršku talentima a istovremeno brine i onima koji nužno nemaju ambiciju ili mogućnost svoje talente prezentirati izvan vlastita četiri zida. Međutim, u doživljaju je tim ljudima rad na svojim talentima jednako bitan. Znači ponekad nije bitno talent prezentirati tisućama i milijardama ljudi. Talent je dio osobnosti koji naprosto treba hraniti. Talent je dio nas koji možda određeni period života spava jer su životne okolnosti takve, ali ne može vječno spavati jer počinjemo osjećati glad za njim. To je možda jedan segment na koji sam najponosnija u školi Husar&Tomčić jer i takvim ljudima dajemo prostor da rade na sebi, da uživaju, da se nadograđuju i što iz naše škole izlaze s velikim osmjehom na licu.

Poznato je da su djeca političara ili uglednih poslovnjaka često 'osuđena' na dodatno dokazivanje i nose breme poznatog prezimena. Kako ste se vi nosili s time?

Imala sam tu sreću što sam 1992. otišla iz Hrvatske. Angažiralo me se ne zbog toga što sam kćer Zlatka Tomčića nego sam to zaslužila svojim talentom i radom. Kad sam se vratila u Hrvatsku 2000. godine već sam tada iza sebe imala doista lijepu internacionalnu karijeru pa nisam imala problem s tim bremenom, hajdemo to tako reći. Ako je netko imao problem s tim, to je bio njegov problem, a ne moj.

Osim klasične koja je vaša omiljena glazba koju volite slušati?

Zapravo mjuzikl je nešto što je oduvijek sastavni dio moje svakodnevice. Taj mjuzikl nekad zna prerasti u kvalitetnu vokalnu pop glazbu tipa Whitney Houston, ali u zadnje vrijeme je to ipak isključivo i samo klasična glazba. Jedan dio života naprosto nisam imala vremena jer su djeca bila mala, za operne projekte niti za sebe pa je klasična glazba pala u drugi plan. No kako sam pustila 'ptičice da izlete iz gnijezda', nisu više pod maminim skutima, klasična glazba opet me preuzela. (smijeh) Moram priznati, čim sjednem u automobil, 3. program Hrvatskog radija je taj koji je uvijek upaljen. Ponekad djeca zbog toga nisu sretna, ali moraju slušati ono što mama sluša. Baš kao što i ja nekad slušam glazbu po njihovom izboru.

Koja biste ili koja djela predložili za gledanje i slušanje nekome tko je operni početnik, nekome tko će tek postati obožavatelj opere, a do sada to nije bio?

Ne mogu predložiti samo jedno djelo. Mislim da netko tko je potpuni operni početnik možda ne treba odmah otići na predstavu koja traje tri i pol sata nego prvo treba iskoristiti muzičke platforme poput YouTubea i slušati najljepše arije tenorske, sopranske, mezzosopranske, različite žanrove, talijanski, ruski, njemački, francuski repertoar i zaraziti se s tom nevjerojatnom strašću. Završni pjev Wagnerove Isolde je sasvim sigurno jedinstven doživljaj. Nakon toga svakako treba otići pogledati Toscu, Carmen...

Koliko je teško hrvatskim opernim pjevačima kada kreću u osvajanje svjetske scene? Slažete li se da u Hrvatskoj nismo uvijek ni svjesni uspjeha naših glazbenika izvan granica Hrvatske?

O da! Mislim da je danas svakako lakše ostvariti internacionalnu karijeru nego prije već samom pojavnošću društvenih mreža. Kad sam ja počinjala svoju internacionalnu karijeru nije bilo ni maila! Funkcionirali smo putem telefona i fax uređaja. Sjećam se da sam ugovor iz Njemačke dobivala putem faxa. Ne znam znaju li danas uopće djeca što je to fax uređaj. Mislim da je danas utoliko lakše jer svatko može u bilo kojem trenutku biti prisutan u bilo kojem kutku svijeta. Taj online život je nešto što je s jedne strane olakotna okolnost, s druge strane puno više ljudi konkurira za jedno te isto mjesto. Pola Hrvata, izvrsnih glazbenika koji grade fantastične karijere izvan Hrvatske, ja ne znam. I tu neću ni na koga svaljivati krivnju osim što ću poželjeti da se na hrvatskim portalima, domaćim televizijskim kanalima stvori više prostora za ljude koji svojim imenom i prezimenom i zahvaljujući svojoj upornosti imaju što za reći o svojim ostvarenjima.

Kako izgleda vaš savršen dan?

Moj savršen dan bi trajao puno dulje od 24 sata jer ja puno toga volim raditi, ali započeo bi tako da na vrijeme navečer legnem spavati. (smijeh) Onda da se sama od sebe probudim dok svi spavaju i da imam to neko jutarnje vrijeme i jutarnju tišinu samo za sebe po mogućnosti u prirodi, na mojoj terasi. Nakon toga bi slijedila cika i vriska mojih gladnih ukućana kojima bih radila doručak poslije kojeg bismo otišli kod nekih prijatelja na druženje koje bi završilo s ručkom, a poslijepodne bi svi zajedno gledali kakav dobar film. Navečer bi u tom idealnom danu sa suprugom ili s prijateljicom otišla pogledati neki koncert ili predstavu. To bi bio fantastičan, savršen dan!

Što ste najekscentričnije učinili u životu?

Ja sam toliko dosadna, toliko predvidljiva... Bik sam u horoskopu i nešto što je za mene ekscentrično za nekog drugog je svakodnevica. Rijetko kad se ponašam ekscentrično. Nekoliko puta sam znala ljude iznenaditi svojom ludom reakcijom, ali voljela bih to zadržati za sebe, jer je to obično bilo jako privatno i unutar vlastita četiri zida.

Kako ćete provesti godišnji odmor?

Godišnji odmor provodim u mislima sama sa sobom, sa svojom obitelji, prijateljima i u pripremama za jesen koja će nadam se, biti onakva kakvu sam planirala.

Što vas najviše inspirira, privatno i poslovno?

Uvijek me inspiriraju ljudi koji su veliki autoritet u znanju i koji posjeduju određeni mir i strast u prezentaciju osobnih uvjerenja.

Kako su ljubiteljica kazališta i ljubitelj pasa našli zajedničku točku?

Suprug je već neko vrijeme u psećem poslu (smijeh). Dog&Style je brend koji se zadnjih nekoliko godina vrlo lijepo širi među ljubiteljima pasa tako da je i naša obitelj 'fasovala' novog člana, našu kujicu Akiru malu Shiba inu koja unatoč uvjeravanju mog supruga da ne pušta dlake - pušta, ali je neodoljiva. I zbilja je ono što nisam mislila da ću ikad reći - doista ravnopravan član naše obitelji. Mislim da se nitko toliko ne veseli kao što se raduje pas čovjeku. Mene djeca vole, suprug me voli, vesele se kad se vratim s putovanja doma, ali to kako se pas veseli kad odeš na deset minuta u trgovinu je nemjerljivo s bilo kakvom drugom emocijom. To je ključna riječ - emocija. Jer i kazalište zapravo za fundamentalnu bazu ima emociju. Životinje jako pomažu ljudima da puste svoje emocije na van, jer su ljudi možda međusobno i zastranili u tom hladnom neemotivnom odnosu. Suprug i ja smo strahovito emotivni i strastveni. On uživa u kazalištu kad sam ja tamo, a ja uživam s našim pesekom i njegovim poslom koji uključuje brigu, njegu i skrb za pse. Tako da je emocija je ta koja nas je povezala, emocija je ta koju i danas živim sa svojom obitelji i svojom publikom na sceni.