Massimo je umjetnik koji ne treba poseban uvod i već na sam spomen njegova imena gotovo će svatko u glavi čuti melodiju i stihove nekih od njegovih pjesama koje su obilježile proteklih četrdesetak godina te koje žive kroz različite generacije. Bio je i ostao prepoznatljiv trademark za kvalitetnu pjesmu.

Postoji li neka shema ili možda ritual prilikom upuštanja u nove glazbene avanture, kao što je predstojeći veliki koncert u Areni?

To mi je toliko važno i toliko važno cijelom mom timu da je takvo pitanje sasvim na mjestu. Da. Sasvim je drugačija energija. Spremamo velik koncert, koncert koji će sigurno premašivati 10.000 ljudi, tako da je to velika odgovornost, ali ono na što jako računam i mislim da to uvijek dobro dođe u takvim situacijama energija je grupe. Recimo, kada sam odlazio na koncerte meni dragih ljudi, mojih idola, u prostoru u kojem ima preko 10.000 ljudi, to grotlo, taj osjećaj zajedništva, da ste tamo radi iste stvari, da znaš tekstove pjesama, da nisi zalutao, voliš to već neko vrijeme i toliko ti je drago da si došao na taj koncert... Tako da će ta energija biti jako dobrodošla i ona mi uvijek puno pomaže.

Koji su vam najveći izazovi prilikom izvođenja glazbe uživo?

Vrlo je teško to objasniti. Morao bih se upustiti u tehniku izvođenja, u dijafragmu i tako dalje. Međutim ako ti je stalo do toga, ako i dalje nisi rutiner, nisi indiferentan prema onome što radiš, jasno je da se prebacuješ u posebno stanje pa postaješ performer, postaješ interpret, ti si onaj koji interpretira energiju, šalje je publici i kada te zadatke dobro radiš, budeš strašno sretan. Ali mnogi su me pitali kako je nastupati pred malo ljudi i pred 10.000 ljudi. Teže je nastupati pred malo ljudi. Dakle kada si u malom prostoru, u recimo nekom malom teatru u koji stane 400-tinjak ljudi i oni zbog toga što su u teatru na početku koncerta budu u apsolutnoj tišini. Čuješ vlastite korake kako prilaziš mikrofonu, čuješ svoje korake u razglasu. To je zastrašujuća situacija. Tako da je u takvoj situaciji lakše biti pred jako puno ljudi, kada je energija u dvorani sasvim luda, a treba biti i pozitivna - zbog te pozitivnosti, zbog te ludosti jedva čekam koncert.

Vesele li vas svirke kao prije ili ste sada još 'nabrijaniji'?

Mene su uvijek veselili nastupi uživo. Međutim sada imam ekipu glazbenika za koju se može slobodno reći da je sastavljena od virtuoza i kada si u takvoj ekipi, kada znaš da nema greške, kada znaš da imaš halucinogenost ritma i sugestiju prema publici, onda budeš jako, jako zadovoljan. Strašno sam zadovoljan jer imam bend koji je apsolutno nevjerojatan i koji ima moje apsolutno poštovanje, a nadam se da imaju poštovanje i publike koja dolazi na naše koncerte.

Ima li ponekad kriza u bendu i na koji ih način rješavate?

Krize se događaju jedino kada putovanja predugo traju. I onda taman pred Zagrebom krenemo jesti jedan drugog, krenemo napadati jedan drugoga jer je najteže izdržati taj zadnji sat dok ne dođeš doma. Ali uvijek smo uspjeli to prevladati. Uvijek. Ništa od toga nije se ozbiljno zakačilo. Ljudi moraju shvatiti da bi bilo predivno kada bi posao glazbenika bio samo izvođenje određenih pjesama. Ali moj posao se u 90 posto slučajeva sastoji od putovanja. Putujem nekamo, pripremam se za nešto, u nekoj sam hotelskoj sobi, moram sve izvrnuti iz kofera, pa sutradan ujutro sve opet vratiti u kofer i ići na sljedeće mjesto. Nije to tek tako. Tako da je podrška benda u takvim situacijama apsolutno neprocjenjiva.

Koje pjesme su vam primjerice najdraže studijske, a koje najviše volite izvoditi uživo?

Recimo, jako volim 'Zar više nema nas', jako volim izvoditi 'Nama se nikud ne žuri', jako volim izvoditi 'Iz jednog pogleda'. Ma sve svoje pjesme volim izvoditi jer su bile vrlo minuciozno rađene dok su snimane, a tek kasnije se u aranžmanima uživo sve još popravilo, stavilo u red, tako da sam jako zadovoljan aranžmanima koje izvodimo. Sve su mi izvedbe stvarno drage.

Generacija koja je stvarala novi val, mnogi važni sudionici glazbenih i društvenih promjena u bivšoj državi nisu više sa nama. Osjećate li kao da je u našoj popkulturnoj povijesti nastao 'brisani prostor' koji je vrlo teško ili čak nemoguće ponovo ispuniti?

Ne, daleko od toga, nije nastao brisani prostor. Ima jako puno ljudi koji su nastavili raditi s umjetničkim integritetom. I to potvrđuje onu staru premisu, a to je da svijet funkcionira iako tebe više nema. To je jednostavno tako. Sve se kretalo dosta dobro. Imam puno kolega kojima volim izraziti komplimente, od Amadeusa i Stefanovskog do vrlo kvalitetnih mladih ljudi koji su se pojavili u posljednje vrijeme. Ionako mislim da to što su neki ljudi tragično završili nije toliko oštetilo sveopće glazbeno kretanje u nas.

Kada danas bacite pogled unatrag, čega se najprije sjetite iz nekadašnjih vremena? Često ste svirali po sadašnjim nezavisnim državama. Jesmo li zaista, ovako razdvojeni, napredovali od tih vremena?

Ma jasno da se napredovalo, drugačije je vrijeme. Mene samo čudi kako smo mi uspjeli funkcionirati, a ništa drugo nije postojalo osim kućnih telefona. Tako da mi je vrlo, vrlo čudno to kako se sve događalo, kako su se slali ti ugovori, na koji način se sve to razvijalo. Mislim da se ulagalo puno više energije. Ali eto, moderno doba omogućilo nam je da se nemamo što pravdati i govoriti da smo iza neke zavjese. Također možemo imati izvrsno svjetlo na koncertu, izvrsnu produkciju, više nema isprike za nas. Dakle moramo biti u skladu sa svjetskim kretanjima.

Kako gledate na svoje godine i s kakvim emocijama razmišljate o starosti?

Joj, prezirem godine, prezirem starost koja dolazi, prezirem sve što označava prekid mog bivanja ovdje u fizičkom i mentalnom smislu. Tako da je vrijeme jedna konstanta koja ide, koja neumitno traje i ne možemo ništa napraviti protiv toga, ali dok smo ovdje, možemo se potruditi da nam bude što bolje, što interesantnije, što zaigranije, što više pozitivno.

Što vam je najvažnije u odnosu sa suprugom Eni i kćeri Mirnom?

Mislim da je za naš odnos bitna samo iskrenost. Ne foliranje, biti taj koji jesi, opravdano biti taj koji jesi. Stajati iza svojih riječi, stajati iza svoje iskrenosti, iza svoje odanosti jedno drugome. Mislim da je to način na koji egzistiramo.

Koja je od njih dvije veća kritičarka, a koja vam češće drži stranu?

Negdje su podjednako u tome. Međutim Eni je žestok kritičar jer je ona netko tko je uz mene, tko također maltene odlučuje o tome kako će se kretati status naše obitelji. Tako da je ona puno stroža, puno pažljivija, puno više obraća pažnju na detalje. Mirna uzima cijelu stvar s kontekstom, razmisli i tek onda kaže svoje mišljenje o tome kakva je situacija. Ali već dugo Mirna i njen Igor imaju svoj svijet. Imaju svoj posao, imaju svoje zanimacije, tako da ja nisam toliko dio njihovih života. Oni jednostavno imaju svoje živote.

Tko sve, osim obitelji, Manga i benda, spada u vaš mali krug velikih ljudi?

Svi koji rade sa mnom u Aquariusu, moj Dečak, moj Belan, mnogi moji prijatelji iz djetinjstva koji nisu navedeni i želim ih sačuvati u privatnosti. Prijatelji koje imaš iz djetinjstva, to je ona najčvršća veza. Dakle to su ljudi koji su te poznavali prije nego što si postao nešto u glazbenom svijetu.