Već u šestom razredu shvatio je što želi raditi, a prvo jelo koje je Goran Kočiš spravio bilo je lungić u umaku od gljiva s domaćim kroketima za ekipu na kraju osmog razreda. I sestra mu je krenula u svijet kuharstva i danas vrlo uspješno pliva u tim vodama. Za kuhara je izučio zanat u Strukovnoj školi u Virovitici, a brusio ga je u inozemstvu - Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj - te u poznatim restoranima u Zagrebu i Osijeku.

Danas je izuzetno cijenjen među kolegama i svima onima koji su imali priliku probati njegova jela. Ponosan je na svoje slavonske korijene i na to što u 'MasterChefu', u kojem su ga gledatelji zavoljeli od prve emisije sedme sezone, može pokazati da i Slavonci imaju štošta ponuditi, od namirnica do znanja i kvalitete.

'Zadovoljan sam kako je tekao moj karijerni put'

Kako 'MasterChef' utječe na vas, što je za vas najljepši dio tog posla?

Pa evo, 'MasterChef' jako dobro utječe na mene i u biti jako pozitivno iz perspektive toga da smo upoznali puno predobrih ljudi, a ono što je bitno u ovoj sezoni je da ima puno potencijalnih chefova koji će se nastaviti baviti ovim prekrasnim poslom.

Pridruživanje 'MasterChefu' predstavlja nešto potpuno drugačije od svega što ste dosad radili vezano za kuhinju. Da je bilo ovakvih showova u vrijeme vaših početaka, biste li se prijavili u njih?

E sad, što bi bilo kad bi bilo? Iskreno, nemam pojma bih li se prijavio, ali zadovoljan sam kako je tekao moj karijerni put, pa ne bih tu ništa mijenjao.

'Bude tu svega, ovisi što se kuša'

Nakon svih dosadašnjih emisija, koja je vaša ponajveća zamjerka kandidatima? Odnosno u čemu su načelno najtanji i na čemu bi, čak i pobjednik, trebali poraditi ako namjeravaju postati vrhunski chef?

Ono što je najproblematičnije kod njih je 'razbacivanje' namirnicama, i to ne samo kod njih, nego je to generalno problem o kojem pokušavamo osvijestiti. Znači, ono što smo konstantno ponavljali, što smo pokušavali nekako usaditi u kandidate je taj pristup zero waste. To podrazumijeva što manje bacanja hrane i što više iskorištavanja namirnica, ali da se razumijemo - to nije lako. I to je proces, učenje, a potreban je određeni period da se to nauči i usvoji.

Iznenađuje li vas što toliko ljudi gleda kulinarske showove? Gledate li ih i vi?

Stvarno me iznenađuje to koliko ljudi gledaju kulinarske emisije. To primijetim na ulici, svi me kuže, svi znaju tko sam. I ja ih sad znam puno češće pogledati, premda je kod mene situacija takva da strašno ne volim gledati sebe na ekranu. To mi još uvijek nije prirodno.

Prisjedne li vam katkad onoliko kušanja? Može li nepce biti jednako osjetljivo i nakon 20-ak zalogaja najrazličitije vrste?

Bude tu svega, ovisi što se kuša. Naravno da može biti malo izazovno, pogotovo na početku, kada u showu ima 23 kandidata čija jela kušate. Što se tiče nepca i osjeta, kod mene je to od početka, od prvog do zadnjeg kandidata, na 100 posto, tako da se sve osjeti, bez brige.

Svi imamo kikseve u kuhinji

Ispred kamere doima se da ste svi troje prilično ležerni, opušteni, dijalozi su spontani, reakcije prirodne. Koliko je za to zaslužan scenarij, a koliko vaš odnos i eventualna improvizacija?

Mislim da produkcija igra veliku ulogu jer imamo scenarij i hodogram emisije, ali mislim da je za tu spontanost, za te naše razgovore i komunikaciju jako zaslužno to što smo nas trojica na prvu kliknuli i što se razumijemo - imamo isti način razmišljanja i dosta dobro razvijen smisao za humor. Ono što je najbitnije, mislim da nam je Stipe kao član žirija prošle tri godine (ovo mu je četvrta sezona) jako puno pomogao i pogurao nas u nekim trenucima, tako da je to stvarno win-win situacija, kako bih rekao.

Prvi koraci bili su vam uz bake, a da želite da vam kuhanje bude poziv, shvatili ste u šestom osnovne. Požalite li ikad što niste poslušali roditelje i otišli u medicinsku školu?

Nikada, ne. Znači nikad nisam požalio što nisam otišao u medicinsku školu. I da sam otišao, ne bi to bilo ovako uspješno kao što je sad. Bar ja mislim da je uspješno, osjećam se uspješno. A, vjerujte mi, moji roditelji su i sretni i ponosni.

Jeste li ikad imali kikseva u kuhinji? Sjećate li se neke teške situacije? Kako ste je riješili?

Naravno, svi imamo kikseve u kuhinji, svi griješimo, to je potpuno normalno i potpuno prirodno.

Ako imaš svoj put i cilj, naravno da krećeš od početka. Uvijek pokušavaš izbjeći sve te greškice, biti bolji i doseći sam vrh. Premda, ono što je super u kuhanju je to nema krajnjeg cilja. Kad dotaknete jedan cilj, opet ste na početku, idete prema drugom, i tako konstantno u krug. A najgori kiks unazad šest godina, ajmo tako reći, bio je kad sam toplo jelo stavio na hladan tanjur. E to mi je stvarno težak profesionalni kiks koji se nije smio dogoditi. Vjerujte mi, niti mi se nakon toga ponovio niti će mi se ponoviti. I da mogu vratiti vrijeme unazad, mislim da bi to bilo prvo što bih ispravio.

Pileći perkelt mu je oduvijek čudo

Postoje li namirnice koje svjesno izbjegavate u kuhanju?

Nemam pojma što izbjegavam u kuhanju jer obožavam sve namirnice. Sve volim, ali izbjegavam šećer i pokušavam koristiti nekakve alternative i, ajmo reći, zdravije šećere, kao što su oni voćni, iskuhavanje cikle, fruktoze.

Koliko vas je Slavonija formirala u poslu?

Strahovito me formirala u poslu zato što sam rođen u Slavoniji, rođen na selu, u obitelji koja se bavila poljoprivredom (i još uvijek se malo bavi), pa sam imao priliku gledati neke od namirnica kako se proizvode od početka, kako rastu, što je bitno za njihovu proizvodnju. Ono što je najbitnije, naučio sam što je domaći proizvod, domaće povrće, domaće voće, domaće meso… To mi dandanas jako puno znači i pomaže u mom poslu i, eto, nekad odem na selo okopati krumpir, obrati papriku, krastavce i ukiseliti, brinuti se malo o orasima, malo o lješnjacima… Nahraniti svinje, pokupiti jaja, to je predivno. Jako, jako puno su mi Slavonija, selo i naravno moja obitelj pomogli u onome čime se danas bavim.

Koji vam je slavonski specijalitet najdraži?

Joj, ima puno slavonskih specijaliteta koji su mi dragi, ali pileći perkelt, s malim utjecajem Austro-Ugarske, nekako mi je oduvijek čudo.

Kad ne radi, odmara psihu uz klince, obitelj, kino

Postoji li nešto što svi često radimo kad kuhamo, a potpuno je pogrešno?

Kuhamo krumpir u ljusci i solimo vodu - takve stvari recimo nemaju smisla. Isto je s jajima, s izgovorom da će se bolje guliti. Ne slažem se baš s time i mislim da mnogi ljudi griješe u tome uopće ne razmišljajući.

Kakva je kulinarska kultura u Hrvata, koliko se razlikujemo od svijeta po tome?

Ajmo reći da je naša kulinarska kultura u razvitku. Ono što smo bili u kulinarskom smislu prije 10 godina i ono što smo sad su dan i noć. Jako puno smo narasli što se tiče kulture stola - ne samo kao restorani koji se počinju baviti ozbiljnom, iskrenom gastronomijom i namirnicama. Već smo se naviknuli, to jest jako smo puno naučili o kulturi stola, o vinima, o destilatima, o koktelima i stvarno mislim da se jako, jako dobro razvijamo. Još malo kaskamo za nekim razvijenijim zemljama što se tiče gastro kulture, ali mislim da idemo u dobrom smjeru i sad je najbitnije da to poguramo i da to brže ide, jer ako nema ponude, nema ni potražnje. A s druge strane, jako puno ljudi danas putuje, nije to kao prije da se vrte u krugu od dva kilometra, već se stvarno ide van, jede se vani, tako da vide i druge stvari, druge kulture, druge kuhinje i žele to i u svojoj zemlji kad se vrate, tako da imamo jako veliku priliku da sami odgojimo svoje goste te da ta kultura stola i kultura gastronomije u Hrvatskoj naraste na još veću razinu i da budemo u skladu s ostatkom Europe.

Paralelno se bavite konzaltingom i predavanjem u školama. Kako izgleda vrijeme u kojem ne radite?

Kada ne radim, onda stvarno ne radim. Znači, doslovno ne radim. Jedem trash food, naručujem si brzu hranu i ne kuham doma, osim ako imamo goste. Odmaram psihu… klinci, obitelj, kino, parkovi. Klasika, recimo, a tada se totalno isključim od posla i pokušavam uživati.