Autobiografija Matthewa McConaugheya 'Zelena svjetla' inspirirala je milijune čitatelja nepokolebljivom iskrenošću, nekonvencionalnom mudrošću i lekcijama o životu punom zadovoljstva. Slavni oskarovac piše o životu dječačića iz radničke obitelji odgojene u katoličkom duhu, kompleksnom odnosu s roditeljima, zlostavljanju u tinejdžerskoj dobi, glumačkom usponu, krizi i preporodu te duhovnim traganjima, partnerstvu i djeci.

'Riječ je o ljubavnom pismu Životu. Ovo je knjiga o hvatanju zelenih svjetala i uviđanju da se i žuta i crvena svjetla s vremenom pretvaraju u zelena', objasnio je McConaughey u uvodu svjetskog bestselera koji zrači optimizmom. 'Zelena svjetla' (129 kn) u izdanju Školske knjige preveo je Vedran Pavlić, uredila Emica Calogjera Rogić.

Proglašena jednom od najboljih knjiga godine prema izboru Guardiana, a književni prvijenac slavnoga glumca koji je karijeru započeo ulogama u romantičnim komedijama, a poslije glumio u nagrađivanim filmovima kao što su 'Dobri dileri iz Dallasa' i 'Interstellar' te HBO- ovoj seriji 'Pravi detektiv' već je 72 tjedna na listi bestselera New York Timesa.

Osim što je pisao ovu knjigu, Matthew McConaughey je 2019. godine postao i profesor na Sveučilištu Teksasa u Austinu. Uvjeren da se n'ajbolji put za nas same i cijelo društvo nalazi na cesti koja vodi prema usvajanju vrijednosti i stjecanju kompetencija', preuzeo je i dužnost ministra kulture Sveučilišta Teksasa i grada Austina.

U izoliranoj samici u pustinji počeo je pisati vlastitu priču – o životu dječačića iz radničke obitelji odgojene u katoličkom duhu, kompleksnom odnosu s roditeljima, zlostavljanju u tinejdžerskoj dobi, glumačkom usponu, krizi i preporodu te duhovnim traganjima, partnerstvu i djeci. Kao svaki dobar južnjački dječak, pripovijest o vlastitu životu započinje s majkom. Nastavlja je s nasilnim, ali voljenim ocem koji je svojim rukama mogao 'ozljeđivati, ali i ozdravljivati' i koji je umro od srčanog udara dok je vodio ljubav s Matthewovom majkom – ženom s kojom se tri puta vjenčao i dva puta razveo. Priča se širi na školske i studentske dane, omiljena putovanja kamperom diljem SAD-a te uloge u filmovima i TV serijama koje su mu donijele novac i slavu, ali ne i osjećaj zadovoljstva za kojim je težio. Do njega pak dolazi odricanjem od lako zarađenih honorara zbog kojih se osjećao kao zabavljač, a ne kao glumac.

'Zelena svjetla' pozivaju nas da se uhvatimo ukoštac sa životnim lekcijama i shvatimo da poanta nikada nije pobijediti, nego razumjeti. Ključno je, smatra autor knjige, naučiti kada i kako ovladati izazovima s kojima se suočavamo.

Ulomak iz autobiografije Matthewa McConaugheya 'Zelena svjetla'

Bio je srpanj 2005. godine, a ja sam sjedio na čelu stola u Hyde Clubu na Bulevaru sumraka spremajući najbolje margarite na planetu, a onda sam je ugledao.

Tanka, mekana, tirkizna svilena haljina prebačena preko ramena boje karamele lebdjela je amo-tamo po magličastoj prostoriji osvijetljenoj prigušenim neonskim svjetlom.

Nije ništa isporučivala.

Nije nikamo odlazila.

Prkosila je gravitaciji u svim smjerovima u kojima se željela kretati, a ja sam poželio biti tamo kamo je krenula. Nije ljuljala glavom. Jesu li joj stopala uopće dodirivala tlo? Nisam mogao biti siguran. Kao što sam rekao, prostorija je bila prigušeno osvijetljena i magličasta.

Ostavljala je dojam i definiciju:

Nestašna i duboka.

Mlada s prošlošću.

Autentična i svjetska.

Nedužna i lukava.

Proljetna i britka.

Žena i kraljica.

Nije bila djevica, ali ni laka.

Buduća majka.

Ništa nije pokušavala prodati. Nije ni trebala. Znala je što jest, tko jest i to je prihvaćala. U svojem elementu. Prirodno pravo. Vlastita imenica. Neizbježna.

Što... je... to? rekao sam si dok sam ustajao sa svojeg mjesta privučen njezinom gravitacijom. Pratio sam je pogledom dok je sjedala u crveni baršunasti naslonjač pokraj druge dvije žene. Nisam joj uspio uhvatiti pogled pa sam podignuo desnu ruku i počeo mahati u pokušaju da joj privučem pozornost, a zatim sam u lijevom uhu začuo glas.

Ovo nije žena kojoj možeš mahati s druge strane bara, sine. Diži dupe, mladiću, i predstavi joj se. Bio je to mamin glas. Stigao je trenutak da postanem relativan.

Prišao sam naslonjaču u kojem je sjedila i razgovarala. Podignula je pogled.

„Bok, ja sam Matthew”, rekao sam pruživši ruku na pristojno rukovanje.

Vidio sam da me prepoznala, ali ostala je sjediti pokazavši time da je se ne može kupiti ni tek tako dojmiti.

„Camila”, odgovorila je ispruživši svoju desnu ruku na siguran, a opet opušten stisak.

Suspregnuo sam dah.

„Biste li ti... i tvoje prijateljice sjele za naš stol? Spremit ću vam sjajne margarite.”

Bacila je pogled prema prijateljicama.

„Ispričajte me”, rekla je, a zatim sama ustala i dopustila da je odvedem. Premda je ostavila prijateljice, odmah mi je bilo jasno da nema šanse da bi došla za moj stol da se nisam ponio poput gospodina i pozvao i njih.

Smiješao sam najbolju margaritu u životu. Govorio sam španjolski bolje nego ikad prije.

Ona je govorila portugalski. Nikada prije i nikada poslije nisam tako dobro razumio portugalski.

Ritmovi romanskih jezika odgovarali su situaciji. Nakon dvadeset minuta šaputanja na uho na kraju stola i našega prvog razgovora...

„McConaughey! Auto je stigao, idemo!” zaderao mi se prijatelj nadglasavajući glazbu. Bio je fajrunt, dva sata ujutro.

„Daj mi još pet minuta!” rekao sam podignuvši dlan pred njegovim licem, ali i dalje gledajući isključivo njezino lice.

„Želiš doći do mene na piće?” pitao sam je. „Dečki i ja idemo na još jedno prije spavanja.”

„Ne, ne hvala, ne večeras, ali hvala”, ljubazno je rekla.

Sranje.

Otpratio sam je do njezina automobila koji, na njezino iznenađenje, nije bio ondje gdje ga je parkirala.

„Bio je upravo ovdje!” rekla je stojeći na praznom parkiralištu benzinske postaje u blizini kluba.

„Tražite bijeli Aviator?” upitao je radnik na postaji koji je čuo što govorimo.

„Da, tako je.”

„Dignuo ga je pauk. Ovo je parkirališno mjesto samo za benzinsku crpku”, rekao je.

„Daj, jedno piće kod mene”, rekao sam. „A onda će te vozač odvesti kući.”

„Dobro, u redu”, rekla je napokon.

Ukrcali smo se u terenac koji nas je čekao, a moja su se dvojica frendova prebacila u treći red.