Zagreb je odavno zamijenila životom na otoku, a iako se tek nedavno pohvalila kako je njezin suprug s poslovnim partnerom preuzeo konobu na Cresu, Mirjana Hrga i njezin suprug Saša Stefanović sada su zbog sigurnosti gostiju, ali i djelatnika isti morali i zatvoriti.

O cijeloj situaciji koja se trenutno događa u cijelom svijetu, ali i njezinom životu, Mirjana Hrga progovorila je u podužem statusu na svom Facebook profilu, kojeg prenosimo u cijelosti:

'Ako dobijem ovaj glupi virus, nemojte mi reći 'to je zato što si se non stop opirala!' Ne opirem se, samo pokušavam ostati čovjek u ovoj superdisciplini i superludilu. Apsolutno poštujem sva pravila. Ne rukujem se, ne približavam se manje od metra, i da hoću nemam gdje otići jer ništa ne radi. Nitko se ni ne druži.

I naš obiteljski restoran je zatvoren zbog sigurnosti gostiju, radnika, pravila... Ali iz nekog inata ne želimo stati. Sad ljudi dolaze do ograde, isporučujemo im naručenu hranu, osmijeh dva i koja suplja dođu kao melem. Vjerojatno se nećemo proslaviti, ali osjećaj je odličan da si djelomično izbjegao samoeutanaziju. Koristan si. Ljudi moraju jesti. I raditi. Moraju se sretati. I kretati. I bistriti um.

Inače, što će od nas ostati kad jednom to sve završi. Jučer sam prvi put pokleknula u strahu od neizvjesnosti i napravila 'lagani zastoj u apoteci'. Ljudi su čekali da kupe svoje lupocete, traže maske i sve što već treba, a ja sam bila silno sretna što taj mali gradić u svojoj apoteci ima jedan od mojih parfema. Trajalo je dok sam izabrala koji mi točno trenutačno podiže raspoloženje.

Onda sam otišla u DM. Ljudi kupuju wc papir i slično, a ja boju za kosu i sredstvo za odmašćivanje cijevi! Jutros sam otišla do štanda po svježe limune. Taman stigli. Miriše. Ne znaju za glupu koronu...Nismo se srdačno pozdravili, ali eto, bili smo na tren u staroj rutini. Dojam je kvario pogleda na praznu rivu, dvojicu zabrinutih mesara na vratima i to je to. Život je iznad svega, ali ovo fakat ni na što ne sliči.

I to bih podnijela, ali čini mi se kao da se netko zeza. Sve radim po pravilima. Koža mi se na rukama već ogulila, ali čim u Lidlu zalupim nogom vrata WC-a, nakon guranja kolica po marketu, primim ključ, pa kvaku, pa volan, pa mobitel... Kako da znaš gdje se skrio taj sićušni gad?

Tko je zdrav, a tko zaražen? Mogu li uopće gajiti nadu da sam u skupini sretnika? Na osnovu čega? Zato što pazim na metar, ruke i što zaboravljam na običaje koji život čini životom? Sve se sada pomaklo. Gledamo u Državu kao u Boga. Propisuju, otpisuju, spašavaju...i neka, svaka im čast na naporu.

Ali što kada se jednog dana probudimo iz ove noćne more? Njive će biti neuzorane, janjići nas neće uveseliti za Uskrs...kako ćemo ga uopće i proslaviti? Roba u restoranima propada, ljudi odlaze na burzu, sve propada jer mi čuvamo živu glavu. Ako tako mora biti neka bude, ali što će onda biti?'