Lovre Kondža spada među najveće glumačke televizijske mlade nade. Još je u srednjoj školi znao da želi glumiti, no nije se odvažio pokušati upisati glumu pa je otišao na splitski FESB. Ubrzo je krenuo u Dramski studio Gradskog kazališta mladih te na kraju ipak završio na Akademiji.

Prvu kazališnu ulogu ostvario je u predstavi 'Dijete našeg vremena' u produkciji Kazališta PlayDrama Split, koja je 2020. dobila Nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti, dok je glumački ansambl predstave dobio nagradu za specijalno postignuće i kolektivnu igru na 44. izdanju festivala Dani satire Fadila Hadžića.

Zanat ste prije 'Kumova' kalili na kazališnim daskama, a serija vam je prvi veći projekt. Jeste li tako zamišljali glumačku svakodnevicu?

Kad sam se odlučio za glumu, htio sam ne raditi ništa dosadno ni monotono, tako sad i jest. Dani su različiti, nekad se više snima, nekad manje, na različitim lokacijama, s različitim ljudima, svaki dan donosi nešto novo...

Kako ste se suživjeli s ulogom? I koliko vam je to što ste odrasli u malom mjestu, Otoku pored Sinja, pomoglo da što bolje iznesete ulogu Martina?

Martin mi je s vremenom postao sve draži, nadolazeća sezona donosi nešto sasvim novo, a na snimanju je, s Martinovim budalaštinama koje nadolaze, bilo prezabavno. Oko iznošenja uloge u TV formatu nema puno filozofije jer ne možeš znati što te čeka niti se možeš pripremiti za ono što radnja donosi. Moje odrastanje u Otoku je prednost s kojom sam došao na snimanje, upoznat s mentalitetom ljudi 'podneblja oko Zaglava', izrazima i govorom.

Kako ste se pripremali za ulogu i kako inače izgleda vaš glumački proces? Šećete li po stanu učeći tekst, gledate li se u ogledalo dok izgovarate replike?

Za ulogu sam se pripremao tako što sam 18 godina živio na selu i bio glup. Izgradnja uloga mi se često 'dogodi' zahvaljujući kolegama, redatelju, radnoj atmosferi, a moj proces uglavnom polazi od govora, raščlanjivanja govornih fraza te promišljanja o načinu izgovaranja replika – intenciji, intonaciji i dinamici. Zadnji put sam se gledao u ogledalo kad sam se spremao za prijemni ispit, a tekstove (koje želim zapamtiti) redovno izgovaram hodajući po stanu. Tekst za 'Kumove' nikad ne učim unaprijed jer mislim da bi mi mozak pregorio. Tekst predstave uči se za dugoročno, a za sapunicu kratkoročno. Tekst naučim prije, a zaboravim nakon snimanja scene.

Tko je po vama najbolje savladao 'vlaški govor'?

Većina kolega je rodom negdje iz Dalmacije i mislim da su se jako dobro snašli što se tiče dijalekta, a izdvojio bih Radu Mrkšić, koja nije iz Dalmacije, a svojim vlaškim govorom dala je Ivki dušu i originalnost.

A tko je od kolega iz serije najveći zabavljači u pauzama između scena?

Za mene je to Domagoj Ivanković, glumac-mađioničar-klaun-zabavljač koji u pauzama ne koristi pauzu nego ambiciozno nastavlja raditi bez honorara.

Osjećate li se sigurnije ispred televizijskih kamera ili na kazališnim daskama?

S obzirom na to da sam protekle dvije i više godine uglavnom sam snimao, mogu reći da se sigurnije osjećam ispred kamera. U kazalištu se sve događa 'sad' i nema prostora za greške, odnosno greške se mogu dogoditi, ali je onda 'snađi se druže'. Ne setu uvijek možemo ponoviti kadar ako se dogodi greška, a s obzirom na uhodanu ekipu i pozitivnu energiju, sve je još dodatno opuštenije i sigurnije. Mogu čak reći da volim greške jer nikad ne znam što će iz njih proizaći. Nekad se čak dogodi nešto bolje od predviđenog, a i da se ne dogodi, greške otvaraju prostor za improvizaciju, potiču korištenje mašte i znanja koje imaš kako bi se izvukao iz situacije u kojoj se nalaziš.

Vratimo se kratko na vaš rodni kraj. U jednom od intervjua pričali ste o svom djetinjstvu i čuvanju ovaca. Imali ste i svoje janje, Huga. Kada je dječji duh i radoznalost otvorio vrata glumi?

Gluma me privukla kroz srednju školu i priredbe, ali mi je kao struka bila nešto potpuno apstraktno i daleko. Mislim da su moja maštovitost i djetinjstvo svakako utjecali na moj odabir jer su sve igre mog djetinjstva uključivale glumu i svaki put bih se osjećao kao u nekom filmu – jedan dan bismo glumili lopove pa se skrivali od ukućana, izrađivali smo drvena oružja i ratovali u različitim povijesnim periodima, stvarali bismo scenarije i uživljavali se u likove, pamtili bismo što smo radili pa se vraćali tim likovima drugi put. Bilo je zaista more igara koje nisu uključivale ni lopte ni igračke, nego maštu, kreativnost i ručno rađene predmete.

Paralelno s osnovnom školom završili ste osnovnu glazbenu školu, predmet gitara. Koliko se danas stignete baviti glazbom?

Nažalost, puno manje nego prije. Nekad zasviram gitaru za svoj gušt, još uvijek čuvam knjige iz gitare s klasičnim skladbama i etidama, kojih se rado podsjetim. Ponekad se igram usnom harmonikom ili kombinacijom usne harmonike i gitare. Od pjevanja sam davno odustao.

Koju glazbu inače preferirate?

Nikad nisam volio to pitanje jer nikad nisam imao odgovor. Glazbu bih slušao ponekad, svašta različito na periode, a kao lokalpatriot preferiram M.O.R.T. i klapu Sinj.

Premda ste mlad glumac, kojim principima težite u profesiji i smatrate li da je neophodno postaviti si granice čak i kad je umjetnički izričaj u pitanju?

U profesiji, kao i u životu, bitno da si čovjek. Kolegijalnost i poštovanje preduvjet su za normalnu radnu atmosferu. Granice u umjetničkom izričaju ne bi trebale postojati, svaki umjetnik treba imati potpunu slobodu u umjetničkom izričaju, a probe su tu da se pročisti ponuđeno. Međutim postoje granice u umjetnosti stvorene očekivanjem publike, politikom, tradicijom itd. Smatram da je normalno da takve granice postoje, a umjetnici bi ih trebali rušiti i pomicati.

Postoji li neka uloga koju nikada ne biste prihvatili ili biste se jako teško mogli uživjeti u nju?

Ne postoji konkretna uloga koju bih odbio, ali odbio bih ulogu kad bih procijenio da za nju nisam sposoban ili ako mi se kosi s moralnim načelima.

Što vas veseli uz glumu? U čemu uživate, kako se opuštate?

U zadnje vrijeme veselim se padelu s kolegama, uživam u pijenju kave, druženju, filmovima, hrani, spavanju i putovanju.

Koji su vam profesionalni i privatni planovi i želje za predstojeće razdoblje?

Nemam nekih velikih planova, vidjet ćemo što će nova godina donijeti. Plan mi je još malo snimati, pa možda otputovati, a u međuvremenu još nešto isplanirati.