Konstantin Haag rođen je u Njemačkoj, a u Hrvatskoj, odnosno u Triblju, počeo je živjeti s četiri godine. Brzo je naučio jezik i priključio se sportskim i društvenim događanjima. Godinama je trenirao nogomet u lokalnom nogometnom klubu Turbina. Iz Triblja je otišao put Splita te je završio Umjetničku akademiju, glumio u kazalištu (Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu i Zadru) i radio sinkronizacije. Imao je i nekoliko sporednih uloga u stranim produkcijama iz Njemačke, a mogli smo ga vidjeti i u 'Gori' jer sada aktivno snima televizijske serije.

Je li rad na seriji jednako zabavan kao sam proizvod? Kako ocjenjujete seriju u cjelini?

Mislim da je samo snimanje zanimljivije. Ipak proživljavamo sav humor koji na kraju gledatelji vide na ekranu. Naravno, vrlo je motivirajuće to što je proizvod gledateljima jednako zanimljiv. Mislim da se skoro svatko može pronaći u sličnim situacijama u svojoj svakodnevnici i da je baš ta identifikacija s likovima najveći faktor zabave ove serije.

Što vam je najljepše, a što najdraže s čime ste se susreli na snimanju 'Kumova'?

Razvila su se neka nova prijateljstva na snimanju i to je sigurno jedna od ljepših posljedica. Volim male igre riječi i sitne detalje u scenama koje mi glumci možemo igrati, a u tome uživa, čini mi se, i ostatak ekipe. Okružen sam ljudima koji od dodavanja soli za stolom mogu učiniti čitavu dramu ili urnebesnu situaciju.

U seriji utjelovljujete Zlatana Bogdana. Kako ste se suživjeli s tim likom? Imate li s njim ikakve zajedničke osobine?

Zlatan nije kompliciran lik pa nisam imao toliko problema pronaći ga u sebi. Možda sam slično tvrdoglav. Dosta Zlatanovih osobina posudio sam, doduše, od ljudi s kojima sam odrastao u Triblju. Tamo ima puno ljudi koji su ti uvijek spremni 'dat ruke' i koji zbog ponosa ponekad učine glupost. Ipak kao glumac branim svoj lik koliko mogu pa ću zaključiti da Zlatan čini sve iz dobre namjere.

Kako ste se odlučili za glumački poziv? Što vas je posebno privuklo svijetu glume?

Htio sam postati profesionalni nogometaš, ali onda sam se spustio na zemlju i postao glumac. (Šalim se.) Nakon srednje škole tražio sam neki zanat koji bi me ispunjavao na više razina. Kao glumac razvijaš svoju emocionalnu inteligenciju, fizičke sposobnosti, intuiciju, stas i glas te kritičko razmišljanje. Pomislio sam da je to idealno za razvijanje vlastitog stava i shvatio da ću time dobiti najbolja oruđa za razumijevanje svijeta i bitka. Također, u školi su me uvijek inspirirali nastavnici i učitelji koji su znali govoriti i time pridobiti nas učenike.

Godine 2019. diplomirali ste na splitskoj Umjetničkoj akademiji, nakon koje ste odmah dobili svoju prvu veliku ulogu u seriji 'Drugo ime ljubavi'. Zašto volite glumiti u serijama i kako se nosite s tempom televizijske proizvodnje?

Nekako sam upao u taj televizijski vrtlog nakon akademije, iako mi to uopće nije bilo u planu. Svejedno, mislim da su serije, a pogotovo ako se snimaju u ovoj količini i brzini, najbolja vježba za mladog glumca. Tek tad shvatite koliko vam kolege i ekipa oko vas mogu olakšati posao. Shvatite da postoji konstantna suigra i s kamerom, a ja na sreću tamo imam izvrsne mentore u tehničkoj ekipi. Naravno da treba izdržati tempo, ali svi tamo jednako naporno rade, pa bi bilo glupo kukati. Svi radimo za uspješnost projekta, a s ovakvom ekipom to je i više nego zabavno. Nikad nije teško raditi ono što voliš.

Biste li rekli da je gluma pitanje instinkta i talenta, a ne nešto što možete naučiti?

Ako nemate talenta ili neku vrstu glumačke intuicije, nećete se vjerojatno ni zainteresirati za ovaj zanat. Pretpostavljam da nema baš pjevača bez sluha, kao što ja možda nemam osjećaj za mehaniku ili vještinu stolara u rukama. Ipak, mislim da se vježbom skoro sve može naučiti i najbolji glumci su oni koji konstantno rade na onim stvarima u kojima nisu talentirani.

Što vas usrećuje izvan glumačkog posla?

Usrećuju me razne stvari. Osim prirode, obitelji, prijatelja, knjiga, filmova ili dobrih igrica, usrećuju me ove svakodnevne situacije koje kao glumci produbljujemo. Volim istraživati razne kulture, povijesti, ljude i razloge zbog kojih je nešto kako jest.

Da niste glumac, u kojoj biste se drugoj profesionalnoj karijeri mogli vidjeti?

Vjerojatno bih i dalje bio u nekom poslu iz područja kulture. Bavio bih se vjerojatno jezikom, kao što se i sad bavim. Sigurno bih ostao u poslu koji pokušava inspirirati druge, pa ne bih isključio ni učiteljski poziv.

Sjećate li se svog djetinjstva u Njemačkoj i što vas prvo asocira na tu zemlju?

Od pete godine živim ovdje, ali s obzirom na to da mi većina obitelji osim 'jezgre' živi u Njemačkoj, uvijek sam ostao povezan s tom zemljom. Ne bih rekao često, ali idem kad stignem. Govorim tečno njemački jer su me ipak Nijemci i odgajali. Köln, u kojem sam rođen, je predivan, kao i Schwarzwald, iz kojeg vučem korijene. Tako da, rekao bih, obitelj me najviše asocira na tu zemlju.

Čime se bave vaša braća?

Nas petero braće odraslo je ovdje, u Hrvatskoj. S obzirom na to da su mi roditelji iz kreativnih voda, svi više-manje imaju fokus na tu crtu svog karaktera. Valjda kad se orijentiraš po roditeljima to tako i bude. Jedan brat je fotograf, drugi programer, jedan će možda isto u glumačke vode, a jedan još uči u školi. Imam još brata i dvije sestre koji su odrasli u Njemačkoj.

Otkrijte nam podrijetlo imena, pomalo neuobičajenog za naše krajeve. Otkuda Konstantin?

Pitao sam majku kao dijete i zapamtio dvije priče. Jedna je, naravno, da sam Konstantin po Konstantinu Velikom, a druga, s obzirom na to da je književnica, po svetom Ćirilu (Konstantinu) koji je sastavio prvo slavensko pismo - našu glagoljicu.

Što volite čitati, gledati, slušati od domaćih autora i autorica, tko vam je u zadnje vrijeme privukao pozornost?

Nedavno sam gledao 'Moje tužne monstrume' (Mate Matišić) u Gavelli i svidjela mi se predstava, kao i gostovanje HNK Split s predstavom 'Žaba' Dubravka Mihanovića. Htio sam je gledati jer u njoj igra Donat Zeko, čije su izvedbe uvijek zanimljive. Što se glazbe tiče, nisam baš toliko obrazovan i volim hip-hop, koji u Hrvatskoj nije toliko razvijen. Što se tiče književnosti, spomenuo bih Nebojšu Lujanovića i, recimo, Dinu Pešuta kao izuzetno zanimljive mlade pisce.

Kakvi su vam planovi za budućnost? Spremate li nešto uzbudljivo što možete podijeliti s nama?

Spremam se prije svega vratiti na kazališne daske jer od završetka akademije znatno više snimam. Naravno, tko zna što 2024. sve donosi.