Kako što ljepše provesti iznenađujuće toplu jesenju večer u Hrvatskoj? Mnogo je načina, a jedan je od njih svakako to da vam četiri puta ponove kako je Hrvatska ekonomski najgora zemlja u Europskoj uniji. To ste, naime, mogli čuti sinoć ako ste opaljeni mokrom čarapom u glavu pa, kao ja, gledate četiri različite 'središnje informativne emisije' na kanalima s nacionalnom koncesijom.

Hrvatski je televizijski prostor već godinama, ako se gleda s kvantitativne strane, veoma bogat vijestima i inim informativnim džidžama-midžama. Imamo Dnevnik HRT-a, perjanicu domaćeg TV informiranja koja u zadnje vrijeme više nema nijednog pera u šeširu, Dnevnik NoveTV, agresivnog imenjaka s komercijalne televizije koji traje čak petnaest minuta dulje, ima bolju grafiku, dramatičniju atmosferu i skloniji je u blokove vijesti uključivati gluposti o utrci u jutenim vrećama preko cijelih Donjih Poskokovaca, imamo RTL Danas, čudake koji se ukazuju u pola sedam navečer jer si informativom ne žele ugroziti udarne termine raznih pučkih kvizova, a odnedavno je tu i N1, regionalni partner CNN-a, koji je ozbiljan i profesionalan ko neurokirurg na koncertu klasične glazbe (osim što ima ticker u dnu ekrana), a ima i Dnevnik i sto vijesti dvajsčetiri sata dnevno, da ne bismo slučajno zaboravili u koliko zanimljiva vremena živimo.

Budući da su riječi kao što su pluralizam, demokracija, sloboda izbora i raznolikost tržišta u domovini nam već više od dvadeset godina popularnije od Bitlza i Džizusa kumulativno, to se čini kao superduper stvar. Moš gledat što ti srce želi, moš se informirat iz četiri različita izvora ili iz samo jednog koji ti najbolje paše uz sokne i kravatu, a možeš se i s kolegama s posla poklat oko toga koje je TV vijesti pametnije gledat i koje te čine većom frajerčinom kad uz aparat za kavu sređujete situaciju u državi. U otprilike dva do pet posto slučajeva gledatelja koji takvo što od TV informativnog programa i očekuju, možemo sve te četiri informativne emisije pogledati, isfiltrirati ono što je važno i što nas zanima te pokušati proniknuti što je u svemu tome doista važna vijest, a što tek televizično šarenilo za popunjavanje minutaže.

Događa li se to doista i je li to uz ta postojeća četiri informativna televizijska izvora uopće moguće? Čini li nas mogućnost izbora od četiri središnje informativne emisije u domaćem TV eteru bolje informiranima ili ne? Razlikuju li se te vijesti i po čemu osim po specijalnim efektima i stylingu voditelja? Uzrokuje li tolika količina televizijskog informativnog programa doista pluralizam diskursa i informacija ili je rezultat samo - kakofonija?

Prvo ono što je u takvoj situaciji dobro. Sinoć je, rekoh, udarna vijest u svim dnevnicima i vijestima bilo to da je Hrvatska najgori gospodarski luzer u EU-u, i to nitko od spomenutih nije propustio istaknuti na samom početku svoje informativne obrade dana. Razlike su bile vidljive na prvi pogled - u Dnevniku HRT-a Stipe Alfier imao je, kao i uvijek, problema s govorom pa nije znao bi li rečenicu počeo spominjanjem dopisnice iz Bruxellesa ili bi prvo gledateljima objasnio o čemen on to, matere ti pa je većina do trenutka kada se sabrao već bila prebacila na drugi program ili kabelsku. Na Novoj TV i RTL-u vijest o lošoj ocjeni i lošim prognozama koje su EU-ovski tate mate udijelili The Domovini iznesena je više-manje s istim podacima, ali na način koji bi bio primjeren slijetanju armade neprijateljski orijentiranih vanzemaljaca na Bundek (panika, dramatična pozadinska glazba i leteća kompjutorska animacija). Ništa čudno, komercijalci tako uvijek pokrivaju svaku prvu vijest, bez obzira je li riječ o izbijanju rata ili poskupljenju grudnjaka. N1 je pak, u skladu sa svojim imidžom iz žanra 'jest da smo tu tek od prekjučer, ali sve znamo bolje od cijelog svemira' priču malo proširio na razgovor s Ljubom Jurčićem, što nije bilo loše, pogotovo kada se zanemari činjenica da su ga u studiju držali prekratko da bi bilo što značajnije objasnio, ali dovoljno dugo da se odašalje poruka 'mi imamo lika koji je, ono, najveća faca za ekonomiju i... kuišonone'.

Razlika u informacijama? Nikakva. Iz sva smo četiri izvora saznali da nam EU prognozira još veći skok nezaposlenosti, samo minimalan rast BDP-a koji se mjeri u bijednim decimalama, da su svi prokužili Vladine fore prelijevanja iz šupljeg u prazno glede drugog mirovinskog stupa i da, ukratko, nitko u EU-u ne puši naše preseratorske fore, nego nas vide točno onakvima kakvi jesmo. Neki su gledatelji iz nekih grafičkih prikaza na nekim televizijama bolje zapamtili brojčice, neki su se više zakačili za Ljubu Jurčića i njegove trominutne analize, nitko vjerojatno nije izdržao do kraja HRT-ova Dnevnika i njihovih početničko-pacerskih lapsusa, ali ako jest, saznao je navlas isto što i ostali.

Drugim riječima, sve se na kraju svelo na razliku u stilu, vizualnoj prezentaciji i imidžu, osim u slučaju HRT-a, čija je differentia specifica već dulje vrijeme to da kaska za svima, čak i u tako temeljnim stvarima kao što je čitanje s blesimetra. Ne znam bih li onda takvo četverostruko informiranje putem televizora u Hrvatskoj nazvala korisnim pluralizmom, demokracijom i slobodom izbora koji na tržištu donose povećanje kvalitete i pozitivnu konkurentnost. Teoretski je dobro što postoje, ne bih čak ni išla tako daleko da bih sve to kritizirala spominjanjem medijske kakofonije ni velikog raskoraka između onoga što nam prikazuje jedna, a što druga televizija. Prije bih to nazvala nekim čudnim nadmetanjem u tome tko ima ljepšu frizuru i studio, tko dulju tradiciju i staru slavu djedovine, a tko najviše novca te priliku da se pred gledateljima pokaže kao najveći intelektualac među propalim studentima iz provincije.

Možda bi, da je bila riječ o nekoj vijesti koju svi duboko u utrobi i na vlastitoj koži NE osjećamo kao što osjećamo da smo auspuh Europe - ili da je bila riječ o nečemu fakat dramatičnijem, kao što je recimo slijetanje vanzemaljaca na Bundek - situacija bila drugačija. Možda bi kod takvih vijesti razlike u informativnom izričaju i sadržaju više došle do izražaja, ali ovako nisu. Ovako se samo stekao dojam da cijeli taj pluralizam uopće ne postoji zbog gledatelja i njihova što kvalitetnijeg informiranja, nego zbog toga da bi što više televizijskih korporacija u ovoj maloj kiflici - našlo svoje mjesto. Pa makar to mjesto i bilo na dnu dna Europe.