Na stoliću u dnevnom boravku mojih američkih domaćina nekoliko je daljinskih upravljača pomoću kojih se kontroliraju uređaji oko televizijskog ekrana, ali onaj koji mi je zapeo za oko zato što je drugačiji od svih daljinskih koje i ja držim na svojem hrvatskom stoliću, jest omanja, crna kutijica s tek pet-šest gumbića na kojoj piše Roku. Moji domaćini koriste je više od ijednog drugog televizijskog upravljača. Njome se, naime, upravlja takozvanim streaming playerom, pomoću kojega se gledaju brojni on demand servisi - Netflix, Amazon Instant Video i Hulu (flmovi i serije), TED predavanja, MSNBC vijesi, kanali sa sportskim događajima i vijestima, online videoteke... Broj raspoloživih servisa na kojima uz članarinu i - u slučaju najnovijih serija, filmova i emisija - dodatnu nadoplatu možete gledati sve što je emitirano na kabelskim i regularnim kanalima američkih televizija, još nije dosegao broj kanala koji vam stoje na raspolaganju kada se pretplatite na kabelsku televiziju, ali mnogo ih je. I, što je još važnije, na njima televizijske sadržaje gledate onda kada vi to želite. I bez prekida za reklame.

Mnogima u Hrvatskoj gledanje televizije na zahtjev nije nikakva novost. Osim nekolicine regularnih streaming servisa koji su i nama na raspolaganju, domaća publika već je odavno upoznata s ne baš sasvim legalnim torrentima, fenomen binge gledanja široko je rasprostranjen i u Hrvatskoj (posebice među mlađom i publikom srednje dobi), a i većina nas je - djelomično i zbog te medijske povezanosti s američkom kulturom - svjesna postojanja američkih televizijskih aksesoara, od sada već pomalo zaboravjenog aparata TiVo pa sve do Netflixa. No dok je za mojeg zadnjeg posjeta Sjedinjenim Državama prije tri godine kućanstvima koja sam obišla ipak dominirala neka varijanta pretplate za kabelsku televiziju, sada su gotovo svi na streaming servisima, a kabelska televizija u svojem klasičnom obliku 'petsto kanala, a nemaš što gledati na njima' - ironično, ali istinito - preselila se u domove onih kojima je malo stalo do televizije i koji je rijetko gledaju.

Dok se s naše strane oceana ili barem u granicama naše regije o konzumaciji televizijskih sadržaja na većem broju platformi (onaj famozni drugi ekran) govori kao o budućnosti televizije, Amerima je to već sadašnjost. Gledateljskim navikama već uvelike manifestiraju tekovine te 'televizijske revolucije'. Televizija im više nije samo ono što se događa na ekranu u dnevnom boravku, još je manje medij koji diktira dnevni ili tjedni raspored života u kućanstvu kao što je to još bilo prije samo nekoliko godina ('ponedjeljkom navečer ostajemo kod kuće jer gledamo omiljenu seriju') a oni koji plasiraju televizijske sadržaje već su uvelike prihvatili činjenicu da programi koje žele predstaviti publici moraju boraviti u sve većem broju medijskih kanala - od časopisa pa sve do društvenih mreža. Gledatelji, naime, biraju sami, a odabrat će ono o čemu se govori, piše i što se djelomično predstavlja i na drugim medijima osim televizije.

Dobar je primjer aktualna priča o talk showovima na američkoj televiziji, u kojima se upravo sada događa veliki prevrat. Za njega su čuli i brojni gledatelji u Hrvatskoj pa nisu potrebna posebna dodatna objašnjenja, ali spomenimo ih samo - negdje od sljedeće godine Stephen Colbert preuzima talk show Davida Lettermana, Jimmy Fallon preuzet će fotelju Jaya Lenoa, a John Oliver iz 'Daily Showa' od kraja travnja ima svoj satirički news show na HBO-u. Da je ta velika smjena, kao što je to bio običaj prije desetak godina, uglavnom prezentirana samo na televizijskim kanalima na kojima se odvija, sva trojica ostala bi bez velikog dijela gledateljstva. Ovako su te smjene i novosti debelo unaprijed najavljene u svim mogućim medijima, imaju svoje stranice na Facebooku, hashtagove na Twitteru, televizijski znalci i insideri o njima pišu blogove, na YouTubeu možete pronaći snimke intervjua s glavnim akterima te teasere za one među tim emisijama čije je emitiranje već počelo... Svi znaju da sve veći broj televizijskih gledatelja više neće gledati u TV raspored da bi odabrao ono što želi gledati, nego da će na izbornicima svojih streaming servisa potražiti ono za što je čuo.

Kako to izgleda u praksi i što znači za jednu od donedavno ključnih odrednica televizijskog medija - da je masovni i trenutačan oblik komunikacije? Činjenica je, naime, da sada više svi ne gledaju istu stvar u isto vrijeme i da više nije toliko uobičajeno da se odmah drugog dana nakon emitiranja neke epizode serije ili talk showa u uredu uz kavu raspravlja o tome što se dogodilo na ekranu, ali usmena predaja i dalje je vrlo važan, možda čak i važniji faktor popularizacije TV sadržaja. Kao što je rečeno u prethodnom odlomku, gledatelji će češće odabrati ono za što su negdje čuli. Isto tako, zbog mogućnosti gledanja u bilo koje vrijeme i na većem broju platformi (televizor, računalo, tablet...), gledatelji su skloniji tome da 'štede' epizode nekih serijala zato da bi ga u slobodno vrijeme mogli odgledati u većoj količini (famozno binge gledanje), pa je došlo do određenih prerada u formulama kojima se izračunava gledanost i popularnost određenih emisija. Naravno, uz novi način gledanja programa postavlja se i nimalo nevažno pitanje plasiranja oglašivačkih sadržaja, pa je logično pretpostaviti da ćemo ubrzo u brojnim igranim serijama imati sve veću količinu takozvanog product placementa umjesto klasičnih reklama.

No iako je 'televizijska revolucija' na američkom kontinentu naveliko uzela maha i iako su američki gledatelji uglavnom već promijenili navike gledanja TV-a, ostaje jedna mala rezerva ili barem činjenica kojom se netko u visokim TV krugovima zacijelo već bavi. 'Ponekad ipak sa streaming servisa volim prebaciti na normalnu televiziju', jedne mi je večer, gledajući popularan humoristični show 'Saturday Night Live' rekao jedan od mojih američkih domaćina. Rekao je to sa stanovitom sjetom i nostalgijom, kao da se na taj način vraća u neka davna, sada već zaboravljena vremena. Takav ton, s obzirom na sve gore napisano i opisano, nije bez rezona. Kada sam ga, međutim, upitala zašto, dao mi je zanimljiv odgovor. 'Zbog nepredvidljivosti', rekao je kratko i zatim objasnio da ipak netko mora nešto emitirati na regularnom kanalu da bi to poslije moglo završiti na streaming servisu. 'Netko to ipak treba prvi pogledati da bi pričao drugima', rekao je.

To zasad jest istina. Streaming servisi, Roku, on demand i drugi ekran definitivno su budućnost televizije, ali zasad, u sadašnjosti, još ne mogu funkcionirati bez pomalo zaboravljenog, regularnog televizijskog broadcastinga. Kako će televizijska revolucija premostiti tu zadnju vezu s 'davnim vremenima' i hoće li to upće učiniti - vjerojatno ćemo vidjeti u sljedećih nekoliko godina.