Kao zaigrano, znatiželjno, temperamentno i multitalentirano dijete, Nataša Janjić je još od malih nogu pokazivala darovitost za glumu. Ako se talent prenosi s koljena na koljeno, ona ga je, kaže, naslijedila od oca. Imala je sreću odrastati uz roditelje koji su istinski voljeli i poštovali umjetnost. Nježna, nenametljiva, disciplinirana i pouzdana, snagom svog talenta pokrila je sve kategorije - od kinematografije, televizijskih serija, kazališne scene, reklama. Osim po zapaženim projektima, šarmantna Splićanka poznata je po skladnom bračnom životu s Nenadom Medančićem pa danas uživa u obiteljskim trenucima s njihovo dvoje djece.

Serija 'Metropolitanci' snimljena je i montirana u rekordnom roku, za tri mjeseca. Kako je došlo do suradnje i kakvo je vaše iskustvo rada na toj seriji?

Pozivom me razveselio scenarist i producent Dario Vince, čije ime stoji iza uspješne serije 'Počivali u miru', i odmah mi se svidjela ideja za priču o tekućim problemima Zagreba nakon potresa. Igor Šeregi redatelj je s kojim sam davno surađivala na njegovom kratkom filmu i jako se dobro poznajemo, a glavni junak Rene Bitorajac moj je dragi kolega kojeg cijenim i u čijoj sam predstavi igrala kad je on bio u ulozi redatelja, pa je sve bilo pripremljeno tako da tu ulogu prihvatim s veseljem.

Po čemu ćete pamtiti snimanje serijala?

Veselilo me snimati u Zagrebu i pamtit ću ga po puno smijeha radeći s kolegama koje dugo nisam vidjela, bilo je proljeće i toplo vrijeme, a ja sam se iznova uvjerila u to koliko obožavam svoj posao.

Jeste li zadovoljni dosadašnjim reakcijama i kritikama?

Nisam opterećena kritikama kada sama prepoznajem što smo radili i kakav je rezultat, no uvijek me iznenađuju reakcije ljudi za koje znam da inače ne gledaju televiziju i koji mi kažu da su se zakačili za seriju.

Što je presudno za popularnost domaćih televizijskih serija?

Voljela bih reći da je to kvalitetan, dobro produciran i režiran proizvod, ali istina je da privlačna priča s humorističkim elementima i popularnim licima ima sve što je potrebno da bude popularna. Ima naravno još elemenata, ali oni su onaj dio te misteriozne tajne zbog koje se svi mi i bavimo ovim poslom ne bismo li je dokučili.

Koji si izazov zadate svakom novom ulogom?

Često nastupam s idejom da ću za ulogu napraviti neku značajnu fizičku transformaciju, ali ispostavi se da me redovito uzimaju za uloge koje vide upravo ovako kako izgledam.

Vaš glumački opus je impresivan. Dosad ste glumili širok dijapazon uloga. Za koje biste mogli reći da ste ih doživjeli kao jako bliske vašoj osobnosti? Ili kojima ste najzadovoljniji?

Teško je izdvojiti najdražu ulogu, uvijek je to ona posljednja, a često je s vremenskim odmakom oblikuje to koliko je dugo živjela, kakav je proces bio, koliko je vrijeme u kojem je nastajala bilo odgovarajuće za nju i kakav je prijem imala kod publike. Ako govorimo o filmovima i serijama u kojima sam igrala, scenaristički, a onda i po ostvarenim ulogama, za mene su najznačajnije serije 'Patrola na cesti' i 'Na terapiji'.

U kazalištu mi je teže odabrati, jer u 20 godina i s preko 40 uglavnom velikih uloga bilo ih je više od pola u kojima sam se istinski pronašla, a i koje su voljele publika i kritika.

Jeste li se ikad bojali da nećete uspjeti kao glumica? Koji su bili, ako ih je bilo, vaši najveći strahovi na počecima?

Nikad to nije bio jedan od mojih strahova. Glumom se nisam počela baviti da budem uspješna, već sam se njome uspješno amaterski bavila i prije Akademije, pa je prirodnim slijedom događaja postala moja profesija. Štošta mi ide od ruke i imam razne talente, naravno imam i svoje nesigurnosti, ali gluma je sasvim sigurno ono za što s punom sigurnošću znam da znam raditi dobro. Taj osjećaj, uz veselje igre, imam od samog početka.

Biste li rekli da je gluma pitanje instinkta i talenta, a ne nešto što možete naučiti?

Gluma je pitanje talenta i instinkta, pitanje sluha i duše, ali može se naučiti i rad je ono što oplemeni onu iskru koju posjeduješ i koja većinom, nažalost, ne daje plodove ako ne uložiš puno rada i truda.

Kakvi su vam profesionalni planovi u budućnosti? Postoji li nešto za čime snažno čeznete?

Nemam profesionalnih planova, ali osjećam onu profesionalnu žeđ koju bih voljela utažiti pravim angažmanima.

Kako percipirate svijet i burna vremena u kojima živimo? Kako ih podnosite i što vam (osim obitelji) daje snagu?

Iz dana u dan gradim štitove protiv svih loših vijesti. Imamo ratni plan u smislu kamo ćemo ako se nešto strašno dogodi, jer s vremena na vrijeme podlegnem globalnoj psihozi, no tješi me da nema generacije koju nije zadesilo neko zlo, moj otac bi rekao da je uvijek 'sedam sitih, sedam gladnih godina', a pomalo mislim i da je dostupnost informacija, pa i onih lažnih, najgori pakao u kojem živimo, stoga se trudim okružiti smislom u svom mikro raju.

Prije koju godinu objavili ste pjesmu s pjevačem Borisom Štokom. Rekli ste da u vama čuči želja za pjevanjem te da biste voljeli samostalno snimiti pjesmu, možda čak objaviti album. U kakvom se glazbenom žanru vidite? S kim biste voljeli glazbeno surađivati?

Stalno sanjam da ću jednom snimiti pjesmu, no takva se prilika još nije pojavila, a na njoj aktivno ne radim. Koketiram s pjevanjem i rado prihvatim neke suradnje i nastupe, a redovito imam tremu jer imam velika očekivanja od sebe u tom smislu, ali to me jako privlači pa se povremeno sunovratim u te izazove. Glazba je zaista možda i najveća umjetnost, ako postoji takva hijerarhija, i svjesna sam da svojim sredstvima nikad neću dosegnuti neke vrhunce, pa je doživljavam samo kao povremeni hobi i zabavu.

Kakve pjesme zapjevate sa suprugom, jer on također ima talent za glazbu i odlično svira gitaru?

Često za dušu znamo doma pjevati. Jedan period nas je Kaja stopirala, nešto joj nije bilo drago kad vidi da tata uzima gitaru, ali baš ste me podsjetili da je vrijeme da obnovimo naviku, bit će veselo.

Koja je vaša definicija ljubavi?

Prava definicija ljubavi utjelovi se kad dobiješ djecu. To je jedino pravo davanje bez očekivanja i bilo kakvih uvjeta, a tada i naučiš da je kao takva moguća i da postoji. Da su njezine granice beskonačne. Neminovno se preseli i na partnerski odnos i oplemeni ga.

Kad gledate svoju djecu i kad se prisjećate svog djetinjstva, gdje se spajaju vaši svjetovi?

Svatko od nas koji nosi lijepa sjećanja na djetinjstvo, a nosimo ih i suprug i ja, voljeli bismo ponoviti taj uzorak i pružiti približno jednake uvjete i doživljaje svojoj djeci. Ono što vam na prvu mogu reći da čini ogromnu razliku, osim u vremenu u kojem odrastaju koje je tehnološki drugačije i često zastrašujuće, svakako je sredina, jer divno je bilo odrastati u manjem gradu, igrati se na ulicama po cijele dane, odlaziti na aktivnosti s ključem oko vrata i punim povjerenjem roditelja bez GPS-a, a to mi se u Zagrebu danas čini kao velik izazov i neugodna prilagodba, no najveći nas izazovi čekaju kad krenu u školu. Danas, kad s djecom odemo u svoje rodne gradove, vidimo kako je lakše odigrati ono što smo mi živjeli kao djeca, dok su u Zagrebu vožnje neminovne i dogovori za susrete iziskuju planiranje, što me baš rastužuje. No tu smo gdje jesmo i trudimo se izvući maksimum u svakom danu, otputovati vikendom, organizirati nova iskustva i doživljaje da što više uče odrastajući.

Postoji li neka posebna tajna za vaš besprijekoran izgled? Koji ritual najviše volite prije spavanja… čaj, masku na licu, čitanje…?

Ne znam koja je tajna, nekako još vjerujem da nemam previše godina za to da se ne oslonim na genetiku i prirodan tijek stvari i biologije. Mirna sam, jer starenje i promjena su odgovarajuća istina mojim godinama i osjećaju. Zapostavila sam se proteklih nekoliko godina jer to je s djecom kod mene bilo neminovno, ali odlučila sam se malo okrenuti sebi i njezi. I čitanje knjiga pred spavanje je nešto što već dugo nisam stigla prakticirati i silno mi fali, ali vidim da će se uskoro otvoriti vrijeme i za to. U nekom sljedećem intervjuu nadam se da ćemo samo o finim ritualima. (smijeh)