HTV-ovci se odnedavna utorkom navečer furaju na Europu. Prvo nam oko 21 sat prikazuju domaći reportažno-propagandni serijal ‘To je Europa’ (pri čemu onaj ‘oko 21’ valja rastegnuti i do pola sata zbog HTV-ovske legendarne pouzdanosti s terminima, ali i zbog toga što je trenutačni raspored u banani zbog mirisnih plodova predizborne kampanje), a zatim oko 21.30 (opet primijenite prethodnu zagradu) nizozemsku dokumentarnu seriju ‘U Europi’. Obje emisije u naslovu nose i mjestom radnje obuhvaćaju isti kontinent, no svaka sličnost tu i prestaje, što god nam na Prisavlju htjeli poručiti takvim nizanjem 'europskih naslova' u TV rasporedu. Ako baš želimo biti jako dobrohotni, priznat ćemo i da u objema emisijama ljudi nosaju kamere, voze aute i jedni od drugih kopiraju druge važne produkcijske detalje poput disanja, ali to bi otprilike bilo to.

Ono po čemu se 'U Europi' i 'To je Europa' najviše razlikuju jest, naravno, kvaliteta. Prva je visokoproduciran, iznimno zanimljiv i pametan dokumentarni serijal snimljen po publicističkom remek-djelu nizozemskog novinara Geerta Maka i govori o najvažnijim povijesnim događajima na kontinentu od 1900. do 2000. godine. Druga je HTV-ova zbirka navodno poučnih i informativnih reportaža u kojima se uspoređuje život kod nas i u Europskoj uniji i bila bi možda korisna u nekom javnotelevizijskom aspektu da nije popraćena elementima za koje ne znaš bi li ih svrstao u 'Alpe Dunav Jadran', 'Večeru za pet', 'Potrošački kod' ili na pozornicu uz Uvodića u 'Lijepom našom'. U sinoćnjoj se epizodi bavila životom jednoga hrvatskog umirovljenika koji odlazi u Mađarsku te se ondje raspituje kako je tamošnjim penzićima otkad ih je asimilirao Bruxelles i iako u tom segmentu zvuči kao nešto što bi javna televizija i morala raditi – informirati gledatelje o njihovim interesima – vrlo je brzo degenerirala u obilazak kulturno-umjetničkih društava u Pećuhu te kupovinu kiselog kupusa na placu. Bilo je i komičnih trenutaka, poput onoga u kojima simpatičan slavonski penzić intervjuira mađarsku braću i pritom se točno vidi kada pitanja postavlja po vlastitome nahođenju, a kada glumi lutku trbuhozborcu iza kamere, a razdragalo me i kada su sugovornici usred emisije od javnoga interesa počeli spominjati robne marke proizvoda koje koriste i kada su kamere bez pol frke usnimile naziv trgovačkog lanca u kojemu kupuje jedna sugovornica. Posljednje samo po sebi ne bi bilo toliki bed da HTV inače ne glumi anti-reklamnog policajca i ljudima koji nastupaju u njegovim kvizovima, primjerice, ne dopušta da kažu u kojoj firmi rade, nego se moraju izvrdavati glupostima tipa 'radim u jednom vatrogasnom društvu na širem području županije' pa razni Intersparovi i Silani u takvom kontekstu malo previše bodu oči, ali da je to jedini problem, serija bi bila izvrsna, što ni bez njega nije. Neću puno duljiti, nego samo zaključiti da su namjere serijala 'To je Europa' vidljivo dobre, ali izvedba toliko dezorijentirana da sve na kraju izgleda kao konfekcijski jeftinjon iz komunalne rubrike lokalnog oglasnika.

Dokumentarni serijal 'U Europi' toliko je svjetlosnih godina udaljen od domaćeg prethodnika u rasporedu da bi, kad se te dvije emisije ne bi emitirale jedna za drugom, o

njima bilo smiješno pisati u istome članku. Rekoh već, riječ je o pravome malom remek-djelu Nizozemca Geerta Maka i već je sada, nakon tek pet od ukupno trideset šest epizoda, jasno da je riječ o jednoj od najboljih dokumentarnih serija koje su u zadnjih ohoho! prikazane na svim domaćim televizijama. Sinoćnja je epizoda govorila o bici na Sommi, jednoj od najkrvavijih bitaka u Prvome svjetskom ratu, mitovima ispletenim oko nje i dokumentima ostalim nakon njezina završetka. Posebno je mjesto u priči zauzela jedna tehnološka novina, koja je u spomenutoj bici prvi put odigrala značajniju vojnu ulogu, a ta su tehnološka novina bili tenkovi. Mak im je posvetio nezanemariv dio epizode i upravo je ta priča o tenkovima onaj dio serijala (i knjige) u 'Europi' koji ga čini posebnim i tako zanimljivim. Mnoge pojedinosti o velikoj bici, pa i o cijelome Prvom svjetskom ratu, kaže autor, ni do dana današnjeg nisu poznate jer nisu dovoljno dobro dokumentirane te su često zamagljene praznim, ali naknadno napuhanim političkim frazama, poput one koju izgovara jedna Engleskinja u potrazi za mjestom na kojem joj je poginuo djed: 'Ti su ljudi žrtvovali svoju budućnost da bismo mi imali svoju sadašnjost' (džizs, čak i naši domaći stranački diletantni znaju smisliti manje gadljiv slogan) Nikome danas više nije potpuno jasno za što su točno ratnici iz Prvoga svjetskog rata žrtvovali svoju budućnost, nije vjerojatno bilo potpuno jasno ni njima, i tako nakon nekoga vremena biva sa svim ratovima. Tenkovi su, međutim, i dalje s nama i podsjećaju nas na ono što iz povijesti doista ostaje u budućnosti. Ostaje ono najbolje od ljudske prirode - materijalni rezultati znanja, i ono najgore - činjenica da se ti rezultati i danas koriste u istu svrhu kao i prije stotinu godina – za razaranje, nasilje i borbu za prevlast. Tenkovi potpadaju u obje kategorije i zato su tako važni u Makovoj priči. O tome koliko ju je dobro ispričao svjedoči i to da mene inače Prvi svjetski rat, a bogami i tenkovi zanimaju jednako koliko i turkmenistanski folklor, ali epizodu sam pogledala bez daha i široko razrogačenih očiju. Isto mi je bilo i sa svima prethodnim, a iz istoga razloga jedva čekam i sve sljedeće.

Kada se, dakle, podvuče crta pod 'europski utorak' na HTV-u, ne dajte se pred ekran odvući za nos zbog dojma da je riječ o dvije tematski povezane emisije jer, ponavljam, jedna s drugom nema ama baš nikakve veze. Ni tematski ni žanrovski ni po kvaliteti. A ako se pitate koje od njih dvije odabrati i gledati utorkom, ne razbijajte glavu. Đelo Hadžiselimović to je već učinio umjesto vas