Socijalna sigurnost, mirovinski sustav, rasna pitanja, poljoprivreda... samo su neka od pitanja koja su kraljica Elizabeta II i princ Charles prolazili prije negoli bi se donosili novi zakoni. Nakon provedenog istraživanja britanskog Guardiana došlo se do novih zanimljivosti i otkrića da je britanska monarhija imala tijekom godina puno više utjecaja na politiku i odlučivanje negoli što se to mislilo.

Guardian je prikupio i dokaze o lobiranju monarha i to dok je istraživao tajnu parlamentarnu proceduru kraljevske obitelji, koja je poznata i kao kraljičina suglasnost. Riječ je o javnosti malo poznatom postupku kojim vlada traži dopuštenje monarha da parlament raspravlja o zakonima koji se tiču i nje same, znači dolazi prije negoli se parlamentu dopusti rasprava i ona se razlikuje od kraljevske suglasnosti, koja je zapravo samo formalnost i dolazi na kraju postupka izrade nacrta zakona.

Budući da se suglasnost kraljice treba tražiti za bilo koji zakon koji utječe na kraljevsku imovinu ili kraljevski prerogativ (temeljna državna moć), vladin ministar piše kraljici i traži formalno dopuštenje da se o istom raspravlja, a kopija zakona šalje se kraljičinim privatnim odvjetnicima koji potom imaju 14 dana da razmotre raspravu i daju savjete.

Od početka njezine vladavine 1952. godine, prema istraživanju Guardiana, postoji čak 1062 parlamentarna zakona koji su bili podložni kraljičinom odobrenju. Koliko je točno puta tražila izmjene, nije službeno poznato, no sada je jasno kako je najviše utjecala na one zakone koji su se odnosili na bogatstvo ili oporezivanje, a koji bi mogli utjecati na njezino privatno bogatstvo koje vješto krije od javnosti.

Tako je istraga otkrila dokaze iz kojih se itekako da zaključiti da je kraljica koristila taj postupak kraljičine suglasnosti kako bi utjecala na vladine ministre i nagovorila ih da promjene zakon o transparentnosti iz 1970-ih, a sve kako javnost ne bi doznala koliko je zapravo 'teška'.

Taj zakon o transparentnosti izradila je vlada tadašnjeg premijera Edwarda Heatha, a iz njega je javnost lako mogla kontrolirati njezine financije. Kako bi to sve spriječila, kraljica je poslala svog privatnog odvjetnika Matthewa Farrera da posjeti tadašnje Ministarstvo trgovine, a iz tri stranice prepiske državnih službenika otkrilo se kako je dotični prenio kraljičini prigovor da će zakon otkriti njezina privatna ulaganja u tvrtke, kao i njihovu vrijednost, zbog čega je tražio da se monarh izuzme iz zakona.

Isto tako tražila je da se izmjene prijedlozi zakona koji su se odnosili na sigurnost na cestama i zemišljnu politiku, budući da su neka od njih imala utjecaj i na njezina imanja. Osim oko toga, tražila je izmjene zakona koje se odnose na stambenu politiku, mirovine, nacionalnu zdravstvenu skrb, kao i dobrobit životinja. Ovaj potonji je posebno zanimljiv budući da je riječ o zakonu iz 2006. godine kojim je vlada spriječila zlostavljanje životinja, no iz toga je bila izuzeta kraljica - zakonom su spriječeni inspektori da uđu na njezina privatna imanja.

Buckinghamska palača potvrdila je da kraljičina suglasnost u zakonima utječe na kraljičine privatne interese, no isto tako cijeli postupak opisuju kao 'davno uspostavljenu konvenciju od koje parlament traži da kraljica da pristanak'. Unatoč toj potvrdi, iz palače i dalje tvrde kako je riječ samo o formalnosti.