Na dan potresa koji se dogodio prošlog utorka, stoički je odradila vođenje uživo, a već koji dan nakon stigla je na teren gdje se s ostalim kolegama s N1 televizije javlja iz nastradalih područja. U studiju odmjerena, britka i izravna, na terenu ostavlja srce i dušu.

Iva Puljić Šego je rođena u Puli gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, a u Zagrebu je diplomirala na Fakultetu političkih znanosti. Prekaljena novinarka zanat je tesala u Večernjem listu u kojem je radila od 2005. godine. Počela je u Gradskoj rubrici, prošla Gospodarsku rubriku, a nakon toga isključivo prati političke procese, unutarnju politiku, zbivanja u HDZ-u, pisala političke izvještaje, analize i komentare. Nakon pisanog novinarstva novi izazov je našla na N1 televiziji. Poslovni dio života uspješno balansira s privatnim, supruga je i majka dvojice sinova koji su njezin najbolji antistres.

Za vrijeme petrinjskog potresa ostali ste pribrani nastavili s emisijom bez trunke straha. Kako ste se uspjeli ostati tako smireni?

Nije uopće bilo bez trunke straha, samo je tako izgledalo. Prepala sam se, srce mi je lupalo kao ludo, ali nisam paničarila i ostala sam pribrana. Držala sam se rukama za stol i kroz glavu mi je prolazila samo jedna misao – pa neće mi valjda reflektori pasti na glavu. Ali nisam imala poriv sagnuti se pod stol ili instinktivno pobjeći. Puno je pomogla i izvršna producentica Nera Valentić koja mi je iz režije u slušalicu smireno govorila da je sve u redu i da se studio tako jako ljulja zbog plastične opreme (haha). Naravno da joj nisam vjerovala, ali ipak je djelovala poput normabela. I tako sam, dok je studio doslovno plesao još nekoliko sekundi, a srce tuklo - u programu uživo rekla da je upravo potres, da jako trese i da mi se čini da je jači od onog zagrebačkog proljetos. To se, nažalost, pokazalo točnim. I onda kreće specijal o razornom potresu koji samo N1 može proizvesti. U studiju mi se pridružio kolega, news direktor, Tihomir Ladišić, Ana Mlinarić briljantno je izvještavala iz Petrinje zajedno sa snimateljem Robertom Petekom, Anja Perković također je ostala pribrana i profesionalno odradila izvještavanje o potresu iz Zagreba, Nera je upravljala tim kaosom koji se na terenu zbivao...ma cijela ekipa N1 bila je odlična. Prvih sat vremena nakon potresa, dok smo vodili program, samo sam iščekivala novi potres. Mučni dojam dodatno su pojačavale scene užasa iz Petrinje i okolice. Uživo smo pratili doslovno smrt jednog grada, očaj ljudi koji su ostali bez cijelog života. Ladišiću sam htjela reći da nogom ne dodiruje stol i da ne radi nikakve pokrete zbog kojih bi se stol zatresao, ali uspjela sam otjerati te misli i potpuno se fokusirati na program koji smo taj dan vodili šest sati u komadu. I Tihomir i ja istovremeno smo, uz program uživo, pokušavali dobiti svoje obitelji i provjeriti jesu li u redu. Kad mi se javio stariji sin, jer se suprugu isključio mobitel, svi strahovi su nestali. I ovom prilikom izražavam duboku sućut svim stradalima i svima koji su izgubili svoje najbliže u potresu.

Koji događaj kroz karijeru možete izdvojiti kao najstresniji do sad?

Novinarstvo je stresno samo po sebi – ili lovite rokove ili vam netko otkaže intervju u zadnji trenutak ili vas netko hoće ušutkati. No, u tome je istovremeno i čar, u tom adrenalinu i toj nepredvidivosti i stalnim izazovima. Ipak, ima situacija koje ću zauvijek pamtiti. Jedna od tih jest ta kada mi se, kao mladoj novinarki početnici, pred očima zapalio jedan razočarani branitelj. Njegova je supruga nazvala u redakciju Večernjeg lista i zavapila da njen muž prijeti da će se spaliti zbog poreznog duga koji je nastao omaškom. Rekla je da traži novinara koji će s njim razgovarati. Urednica je poslala mene...Čovjek se dovezao na Prečko, zakočio i stao. Krenula sam s fotoreporterom prema njegovom automobilu, ali on se odmah polio benzinom i zapalio. U sekundi se pretvorio u buktinju. Vatrogasci i policajci, koji su ga čekali u Prečkom, odmah su ga izvukli iz automobila. Tijelo mu je gorjelo, a on je vikao 'jesam li u raju'. Iako su plamen koji ga je gutao ugasili za nekoliko sekundi, opekotine su bile prevelike i nakon nekoliko dana, nažalost, preminuo je u bolnici. Sa slikama užasa pred očima vratila sam se u redakciju Večernjaka i napisala tekst za naslovnicu.

Kako ste nakon pisanog novinarstva stigli na televiziju i kako ocjenjujete svoj staž na N1 dosad, jeste li zadovoljni?

Novine će uvijek ostati moja prva ljubav, ali i najvećih ljubavi ponekad se zasitiš. Nakon 15 predivnih godina u Večernjem listu zaželjela sam se promjene. I to potpune promjene medija. Poklopilo se da je stigla ponuda s N1, i evo me već godinu dana na televiziji koju bih opisala kao malog diva. Jer N1 usporedbi s dalekom većim televizijama proizvede takav sadržaj da ti, bez pretjerivanja, pamet stane. Izuzetno sam zadovoljna, dobro sam se snašla, a prostora za napredak uvijek ima.

Radni tempo vam izgleda iznimno intenzivan. Kako izgleda jedan dan u vašem životu, a ako ga provodite na poslu?

Televizijski je posao fizički jako zahtjevan. Posebno posao reportera, a ja radim i voditeljski i reporterski posao. Kada vodim i uređujem studio uživo, onda su to četiri sata u live programu, prije toga priprema i dogovaranje gostiju. Uglavnom, u ta četiri sata imam pet do sedam različitih sugovornika u studiju i moj radni dan tada počinje oko 8 ujutro, a završava najkasnije oko 18 sati (ako nema nekih izvanrednih situacija). Reporterski je posao daleko manje predvidiv, ali je zato i dinamičniji i zanimljiviji. Posebno je lijep kad si na terenu, kad negdje otputuješ, kad se moraš snalaziti, dolaziti do informacija, sugovornika. Radimo po deset sati dnevno, zato smo u pogonu četiri dana, a tri odmaramo.

Poznati ste po svojoj izravnosti, ne libite se inzistirati na odgovorima kada ih postavite. Jeste li kad doživjeli kakvu neugodnost sa sugovornicima?

Bilo je neugodnosti, ali to je dio posla, to ide u rok službe. Ne pridajem tome pažnju. Znam odvagnuti kada i u kojim situacijama sugovornika treba pritisnuti, a kada ga treba pustiti da priča. Nije poanta kasapiti, poanta je doći do informacije, odnosno pridobiti ljude da ti pričaju i da ti kažu i ono što ti uopće nisu mislili reći. Ta vještina posebno dolazi do izražaja u novinama jer ima puno prostora za neslužbene informacije.

Imate li u poslu neke uzore, ljude kojima se divite? Možda nekoga tko vas je motivirao na početku karijere?

Nisam tip čovjeka koji ima neke posebne uzore. U novinarstvu uzor mora biti predan rad, profesionalnost, objektivnost (premda cijenim da novinar ima prepoznatljiv pristup). Novinarstvo te uzme, malo osjetiš moć koju ti daje, malo osjetiš kako jednim tekstom ili objavom jedne informacije u eteru itekako možeš napraviti promjenu, navučeš se na taj adrenalin. Jedino je problem što ti je onda dosadno kad se 'ništa' ne događa (smijeh).

Koliko je situacija s koronavirusom promijenila novinarstvo?

Promijenila ga je istovremeno i na bolje i na gore. Reći ću prvo dobre strane, nitko nam više nije nedostupan, ta famozna digitalna transformacija osvijestila je da sve goste možemo uključiti u program preko raznih video platformi – Skype, Zoom... Nema više nisam u Zagrebu, pa ne mogu doći u studio. Ljudi nam doslovno gostuju iz svojih dnevnih boravaka, u program uključujemo veleposlanike ili znanstvenike iz Kine, Kanade, SAD-a... S druge strane, korona nas je fizički razdvojila. Mnogi politički ili Vladini sastanci odvijaju se online, pa nemamo uvijek prilike postaviti pitanje. Ali novinarima najteže pada to što su druženja nakon posla desetkovana, a upravo na tim druženjima nastaju najbolje ideje. Novinar ne može dobro funkcionirati ako nije povezan s kolegama, ne razmjenjuje informacije, inače ostaneš skučen u okvirima informacija svojih izvora.

Kako vam izgleda dan kad je slobodan - kako ga, s kim i gdje najradije provodite? Kako se rješavate stresa?

Obitelj, suprug i dvojica sinova, naravno, to je oaza mira. Nekad je dovoljno samo biti kući, dobro se odmoriti i vratiti energiju. Volim sportske aktivnosti, pa četiri do pet puta tjedno, a kad baš imam volje i energije i svaki dan, hodam po šest do deset kilometara. To je odlična i mentalna i fizička relaksacija. Novinarstvo je visokokompetitivan i stresan posao, pa je dobro, koliko je moguće, i napraviti odmak, prebaciti fokus. Obožavam svoje prijatelje i druženja, pa se nastojimo vidjeti kad god je to moguće...To nam je korona trenutačno oduzela, ali proći će i ta pošast.

Godina je 2020. bila izazovna i neočekivana. Što priželjkujete u idućoj?

Ma želim samo svoj život nazad. Da nema maski, da ima druženja, da živimo kao ljudi. I, naravno, da nema potresa i korone.

Na televiziji vas gledamo ozbiljnu. Kakva ste privatno osoba? Što vas može nasmijati?

Dobra, pomalo zajedljiva, cinična, tipično novinarska zafrkancija. Kako to izgleda znaju svi novinari ili oni koji se vole družiti s novinarima.