U sinoćnjem HTV-ovu specijalu 'Oluja', emitiranom povodom šesnaeste obljetnice istoimene vojno-redarstvene akcije, goste u studiju, a vjerojatno i gledatelje, šokirala je jedna anketa koju su HTV-ovci proveli među klincima koji imaju otprilike jednako onoliko godina koliko je prošlo od 5. kolovoza 1995. Gotovo svi redom u mikrofon su mrtvi-hladni izjavili da ne znaju ništa o Oluji. S jedne strane, to je i normalno. Mlade su generacije u pravilu nezainteresirane za herojsku prošlost svojih roditelja, djedova i baka. No postoje tu i drugi razlozi, a u sinoćnjoj su HTV-ovoj emisiji natuknuti prvi put u zadnjih šesnaest godina
Nakon sinoćnje ‘Oluje’, jednoipolsatnog specijala HTV-a kojim je obilježena godišnjica istoimene akcije iz 1995, sigurna sam da će danas nemali broj branitelja (i šire) užasnuto pričati o klincima koje su HTV-ovci tom prilikom anketirali po cesti i koji su im pritom u mikrofon mrtvi-hladni rekli da za Oluju nikada nisu čuli. Ili da će o tome 'učiti tek u četvrtom razredu'.
I mene je anketa malo šokirala. Kao i većina odraslih u Hrvatskoj, dobro znam da oko Oluje postoje još mnoge nerazjašnjene priče, ali isto kao i većina odraslih u Hrvatskoj nisam baš bila svjesna da najmlađa generacija nema baš nikakvog pojma o toj akciji. Na stranu sada to što su 16-17 godišnjaci po nekim generacijskim pravilima i pod normalno oduvijek nezainteresirani za priče o slavnoj prošlosti starijih generacija. Nema u tome ničega neobičnog – i moja je generacija kolutala očima na raznorazne zastavnike iz lokalnog SUBNOR-a koji bi nam o Danu Republike dolazili pričati o Jajcu, Kozari, Neretvi i drugim filmovima Veljka Bulajića. Kolutali smo očima na te priče čak i kada su nam djedovi i bake bili partizanski heroji. To je jednostavno u prirodi mladih naraštaja. No svom kolutanju usprkos, svejedno su nam pričali takve priče. Nije se ni pod razno moglo dogoditi da netko nikad nije čuo za bitku na Neretvi. Pa makar se po školskom programu učila tek na magisteriju.
A sad vidi ovo… Nemaju pojma, nisu nikad čuli, nisu o tome ništa učili. Hm.
Nama, odraslima, takvo je što nezamislivo jer smo u doba Oluje već i sami bili dovoljno svjesni da ili sudjelujemo u njoj ili je čujemo iza brda u daljini, vidimo na televiziji, osvjedočimo se o njezinim rezultatima koji tjedan poslije, kada smo se s mora ili prema njemu prvi put provezli cestama koje su godinama bile nedostupne. Svi se osobno sjećamo Oluje, svi smo njezino povečerje na neki način osobno proživjeli, svi znamo da se nakon te akcije u Hrvatskoj sve promijenilo i svi smo, na vlastitoj koži, osjetili i pozitivne i negativne posljedice onoga čega bez Oluje ne bi bilo – život u vlastitoj, samostalnoj državi. Kako god tko obilježavao obljetnicu Oluje, to je jednostavna i neosporna činjenica. Kako to da nam onda klinci ne znaju baš ništa o tome?
Naravno, sada će, nakon te ankete prikazane u posebnoj emisiji HTV-a o Oluji, sve pasti na te klince. Govorit će se da su glupi, nezainteresirani, amoralni, zanimaju ih samo Rozga, Severina i tračevi o celebrityjima, nemaju nikakve vrijednosti i, ajme, majko, svit se konča. Malo će se krivnje svaliti i na obrazovni sustav, koji je tako neučinkovit i slab da proizvodi odlikaše koji nemaju pojma o najvažnijim trenucima vlastite suvremene povijesti, malo će se pljuvati po antihrvatskoj propagandi i pritiscima međunarodne zajednice zbog kojih je do takve situacije došlo i tako redom. I možda će u tim prigovorima, barem djelomično, biti i istine.
No ono čega će se rijetko tko sjetiti bit će jedan srednjoškolski profesor povijesti u istom prilogu iste emisije HTV-a, koji je nakon te iznenađujuće ankete rekaonešto vrlo znakovito. Kada obrađuju Oluju na školskim satovima povijesti, UČENICI IMAJU MILIJUNE PITANJA. Žele znati što se točno dogodilo. Junačka akcija - okej, ali za što nas onda točno optužuju u Haagu? U čemu je problem? Kako je došlo do toga da su generali u zatvoru? I je li zbilja bilo barem nekakvih zločina? Profesor iz tog priloga nije izravno rekao da im na ta pitanja ne zna odgovoriti, ali to je bila poanta. Profesori povijesti djeci u srednjim školama DOISTA ne znaju sa sigurnošću odgovoriti na sva ta pitanja.
Poslije, u studiju, povjesničar Tvrtko Jakovina napomenuo je nešto slično, pričajući o svojoj kolegici iz Imotskog, koja kaže da je učenicima autoritet za predavanje povijesti sve do Drugog svjetskog rata. Od toga trenutka, naime, stvari postaju preosjetljive. Postoji previše službenih i neslužbenih verzija. Pravu i cjelovito istinu ne znaju čak ni ljudi koji su osobno prisustvovali događajima. Nisu mogli biti na svim mjestima u sve vrijeme da bi bili u stanju složiti baš cijele puzzle, a nitko im poslije nije rekao pravu istinu. Ili im je pak ispričao verziju koja se toliko kosila s onim što su sami doživjeli da u to jednostavno nisu mogli niti htjeli vjerovati. Ima u tome i malo neke sudbinske, poetske i povijesne tragike, kao u onoj izreci jednoga povjesničara, koji je rekao da Balkan proizvodi previše povijesti da bi je mogao lokalno apsorbirati. No to je tek, rekoh, poetska ilustracija.
I zato je, unatoč tim klincima, za koje će neki zaključiti da pokazuju sramotno nepoznavanje najslavnijih trenutaka hrvatske suvremene povijesti, pravi problem taj što ni do
dana današnjeg, šesnaest godina nakon Oluje, većina građana Republike Hrvatske ne zna SVE što se događalo tijekom i nakon Oluje. Istina, svi smo svjedočili junačkom oslobađanju Knina, i to nitko ne spori. Ali mnogo nas je, pri svakom sljedećom prolasku kroz nekada okupirana područja, vidjelo cijela spaljena sela. Ni sami sebi nismo znali objasniti kako su to u akciji koja je protekla brzo, s minimalnim vojnim i gotovo nikakvim civilnim žrtvama – spaljena cijela sela. Još smo si teže uspijevali objasniti kako je i zašto nakon takve akcije podignut čitav niz optužnica protiv njezinih herojskih zapovjednika. Je li to doista samo zbog antihrvatske propagande? Možda. Ali gdje je onda bila prohrvatska propaganda? Gdje su bila objašnjenja, podaci, dokumenti, dokazi? Gdje se, što se i kako se točno dogodilo? Većina nas, odraslih, koji se osobno sjećamo Oluje, ni dan-danas ne znamo odgovor na ta pitanja.
Osobno, sinoć sam u spomenutoj emisiji HTV-a prvi put čula da je zbog kaznenih djela počinjenih na oslobođenom teritoriju nakon Oluje – podignuto više od ČETIRI TISUĆE prijava i da te prijave uglavnom nisu sudski obrađene. Dosad sam, barem iz službenih izvora, slušala samo o izoliranim incidentima. Osobno, sinoć sam u spomenutoj emisiji HTV-a prvi put (osim jedanput prije u 'Latinici') iz službenog izvora čula da su ta kaznena djela počinile uniformirane osobe, što je naglasio bivši ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak, objašnjavajući zašto civilna policija nad njima nije imala ovlasti. Tko su ti ljudi? Što su točno učinili? Gdje? Kada? Kako? Evo, i ja imam milijun pitanja, a nisam klinac u trećem srednje.
Na samom početku emisije voditelj je u studio pozvao četvoricu časnika Hrvatske vojske koji su sudjelovali u Oluji. Svi su redom rekli da su tijekom cijele akcijepostupali humano, da nisu počinili nijedan zločin i da ne znaju ni za koga tko jest. Ja im vjerujem. Ustvari, potpuno sam sigurna da velika većina onih koji su sudjelovali u Oluji potpada u tu, istu kategoriju. Nisu počinili nikakve zločine i ne znaju ni za koga tko jest. Dapače, otići ću i korak dalje i ustvrditi da se u istu kategoriju ubraja i velika većina državljana Republike Hrvatske. Nikada nisu počinili nikakav zločin, osobno nijednom zločinu nisu svjedočili i osobno ne poznaju nikoga tko jest počinio zločin. To što se zločini svejedno stalno događaju, pa čak i na najvišim razinama, nikoga od nas ne čini lošijim ljudima, manje poštenim građanima ni zločinačkom nacijom. Isto tako, to što su se zločini dogodili za vrijeme ili neposredno nakon Oluje niti cjelokupnu Oluju čini udruženim zločinačkim pothvatom niti branitelje čini zlikovcima. Ti zločini idu na dušu samo onima koji su ih počinili.
I državi, naravno. Koja ih je dužna procesuirati. A sam je Jarnjak sinoć u emisiji HTV-a rekao da nije. Četiri tisuće i kusur kaznenih prijava podignutih zbog zločina počinjenih tijekom ili neposredno nakon Oluje govori o tome da barem postoji sumnja da su počinjeni. A većina ih nije obrađena. I većina ih u emisijama prikazivanim povodom obljetnice Oluje do jučer nije izrijekom i na HTV-u spomenuta.
A mi se onda čudimo što nam djeca ne znaju ništa o Oluji. Kako bi i znala? Ne znamo ni mi. Ne znaju čak ni oni hrabri branitelji koji su zbilja junački oslobodili dio zemlje koji ju je godinama dijelio na pola. Nitko od nas, običnih građana Republike Hrvatske, uključivo sa srednjoškolskim profesorima povijesti, hrabrim braniteljima i njihovim obiteljima, ni dan-danas, šesnaest godina nakon Oluje, ne zna djeci odgovoriti na onih milijun pitanja koje imaju kada se govori o Oluji. Možda to djelomično i jest zato što nam djeca, po prirodi stvari, nisu zainteresirana za herojsku prošlost. Možda djelomično jest i zbog politikantskih kalkulacija u Haagu. Ali bogami je i zbog zida šutnje koji je država podigla između sebe i vlastitih građana. I zbog javnih informativnih servisa, koji su je, sve do jučerašnje emisije, u tome svesrdno podržavali. Kako u vezi s Olujom, tako i u vezi s mnogočime drugim.
