Unatoč mnogobrojnim hvalospjevima od strane kritike, kako je Nolanov film 'Oppenheimer' jedan od najboljih filmova još od 'Lawrence od Arabije', osobito kada je riječ o biografskim filmovima, stručnjak za nuklearnu energiju Robert Zubrin s time se i ne slaže.

On nema riječi zamjerke na kinematografiju, odabir glumaca i njihovu glumu, priču ili tempo kojim je ista ispričana, i bez puno razmišljanja kaže da ga svatko treba pogledati, no kada je riječ o točnosti i stvarnosti događaj prenesenih na filmska platna, tu govori sa zadrškom.

A on tu nije netko tko nema pojma o onome što priča, prvenstveno jer je diplomirao upravo nuklearni inženjering dok mu je savjetnik za doktorat bio Fred Ribe, koji je pak bio student Sama Allisona koji je, kao profesor Sveučilišta u Chicagu, preporučio da se prvi kritični nuklearni reaktor na svijetu izgradi ispod tribina sveučilišnog nogometnog stadiona. Upravo je Allison bio taj koji je u srpnju 1945. bio čovjek koji je pritisnuo prekidač koji je pak zapalio prvu probu atomske bombe u Trinityju.

Sve to i više su nego dobre reference za Zubrinovu stručnost. Kako kaže većina filma ispričana je točno, iako su neki važni događaji pomaknuti, no to je sve napravljeno u svrhu poboljšanja priče. Primjerice, vijest da je Otto Hahn u Berlinu možda izveo nuklearnu fisiju stigla je do Amerike u siječnju 1939., kada je njegov eksperiment odmah reproducirao Fernijev student diplomskog studija, a potom i Richard Roberts s Mornaričkog opservatorija. Nije, kako je prikazano u filmu, to napravio Lawrence na Berkleyju.

S druge strane ono što je itekako točno prikazano matematička je pogreška koju je napravio njemački fizičar Werner Heisenberg, a zahvaljujući kojoj je nacistička Njemačka izgubila priliku razviti vlastitu atomsku bombu. Shvativši kako je deuterij odličan za usporavanje neutrona uz vrlo malu apsorpciju, a koristeći jednostavan model reaktora, Heisenberg je izračunao da biste za stvaranje atomske gomile, odnosno kontrolirane nuklearne reakcije, s prirodnim uranom kao gorivom morali koristiti 'tešku vodu' obogaćenu deuterijem.

Jedino postrojenje koje je takvo što moglo napraviti bila je norveška hidroelektrana u Vemorku, zbog čega su ga nacisti zauzeli, no Britanci su ubrzo doznali za plan i nakon zahtjeva Winstona Churchilla upućenog Haakonu VII, norveškom kralju u egzilu, norveški pokret otpora dignuo je tvornicu u zrak.

Ono u čemu se u filmu pogriješilo je fokusiranje na pitanje koje je u jednom trenutku postavio Edward Teller, koji je želio doznati može li fisijska bomba izazvati lančanu reakciju u Zemljinoj atmosferi. U stvarnosti je ta zabrinutost brzo odbačena i to nakon što su neki proračuni pokazali da je to nemoguće.

Naime, dušikova fisija ne bi oslobodila nikavu energiju, a dušikova fuzija bila bi prespora za održavanje lančane reakcije zbog gubitka energije, zbog čega nije postojala opasnost da se zapali atmosfera tijekom testa Trinity. Glavna briga bila je ta hoće li bomba uistinu djelovati ili ne, a ono što je najzanimljivije od svega je da su uspjeli iz prvog pokušaja.

Ono što mu je zasmetalo je što je film malo promijenio povijest i to zbog današnjeg traženja da se budu prisutni raznolikost, jednakost i uključivanje, pa je jedna znanstvenica prikazana da radi kao dio Oppenheimerovog tima u Los Alamosu, dok je projekt Manhattan uključivao jednu osobu - Leonu Woods - koja je izumila detektor neutrona koji je omogućio praćenje i kontrolu razine snage.

Uz to film nije ni pokušao pokazati kroz kakve su moralne dvojbe prolazili oni koji su radili na projektu, oko upotrebe bombe za okončanje rata. Moralne alternative zapravo nije bilo jer rat je i u to vrijeme i dalje bjesnio diljem Azije i Pacifika, gdje su živote izgubili deseci tisuća Amerikanaca, Britanaca, Australaca, Filipinaca, Vijetnamaca, Indijaca, Kineza, Japanaca... Mnogi su smatrali kako bi sve bilo puno intenzivnije i krvoproliće u pravom smislu riječi da su saveznici napali Japan s navodno 'umjerenijom' alternativom izgladnjivanja Japana dok ne bi postigli pokornost, a što bi u konačnici rezultiralo milijunima izgubljenih života.

Najslabija karika filma, po njemu, bio je prikaz Oppenheimerovog neprijatelja Lewisa Straussa, u izvedbi Roberta Downeyja Jr., a koji ga postavlja kao glavnog negativca, iako on u stvarnosti i nije to bio. Strauss je, kažu, bio iznimno uspješna osoba sa snažnom humanističkom crtom i jedan od rijetkih 'glavnih igrača' koji je pokušao natjerati SAD da poduzme nešto kako bi 30-ih godina prošlog stoljeća spriječili holokaust. Isto tako bi je gotovo jedini koji je zagovarao da prva atomska bomba korištena u ratu ne bude bačena na grad već na naneseljenom otoku.