Mirovina je za njega samo riječ. Ne samo da svoje godine odlično nosi, on sedmo desetljeće života uglavnom provodi ispred kamere ili na kazališnim daskama. Nijedan umjetnik, kaže Voja Brajović, ne odlazi u penziju, jer, njegova penzija je njegov odlazak iz života. U svojoj impresivnoj karijeri ima zapisane brojne uloge na kazališnimk daskama, u filmu i na televiziji, uz njegove su glumačke kreacije odrastale brojne generacije s ovih prostora. Doajen glumišta bivše države i dan danas jedan je od najpopularnijih umjetnika u regiji, inače je stalni član Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu od 1969. godine te je bivši ministar kulture u Vladi Republike Srbije.

Rođen je 1949., a osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Valjevu. Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, smjer glume, upisao je 1967., a četiri godine kasnije je diplomirao. Slavu mu je donio Tihi iz legendarne serije 'Otpisani', a simpatije publike dobio je i zahvaljujući seriji 'Bolji život' kao zgodni i suzdržani profesor kojeg su đaci od milja prozvali Terminator. Pojavljivao se i u drugim popularnim filmovima i serijama, kao što su 'Tesna koža 2', 'Bure baruta', 'Tito i ja', 'Jesen stiže, dunjo moja'. U novije vrijeme hrvatska publika ga je među ostalim imala priliku gledati u Brešanovom filmu 'Nije kraj' te filmu redateljice Ivone Juke 'Ti mene nosiš', a imao je ulogu i u seriji 'Horvatovi'.

Zakazati intervju s njim nije lak pothvat, ali ovaj put imali smo sreće. S glumačkim bardom razgovarali smo doduše telefonski između proba na Brijunima. Ondje je svoje prvo redateljsko ostvarenje, predstavu 'Voz' u kojoj igra sa Sergejem Trifunovićem odigrao u petak navečer, a i danas ondje ima izvedbu.

Predstavu 'Voz' kritika i publika ocijenili su kao nešto potpuno nesvakidašnje u današnjem teatru. Jeste li se nadali odličnom odjeku diljem regije?

Znate što, meni je uvijek teško, a mislim da je svakome teško govoriti o nečemu što je napravio. To je kao kad slikar govori o svojoj slici ili glazbenik o svojoj glazbi. To nije lako, a čak mislim da je i odgovorno. Oni koji trebaju govoriti o predstavi su publika. Kad mi netko kaže: 'Znate ja sam obična publika, možda nisam stručan govoriti o tome', ja mu na to kažem: 'Ne, vi ste prava publika, jer mi radimo predstave za vas'. Ne radimo predstave za kazališne kritičare koji su obično ljudi koji se nisu uspjeli dokazati u nekoj od umjetnosti pa se bave ocjenjivanjem. Onaj takozvani obični gledatelj je naš pravi gledatelj. I zato sam pokušao napraviti predstavu u interakcijom s publikom. Moje uvjerenje je da svaki kazališni gledatelj koji dođe vidjeti tu našu umjetnost koja je jedinstvena, jer je efimerna i postoji samo u tom trenutku, svjedok našeg glumačkog doživljaja, naših osjećaja i emotivnih situacija u kojima se nalazimo i možemo li mu prenijeti to da se identificira s našom sudbinom.

Kad ste kod publike, gostovali ste na području cijele regije. Koliko različita kazališna publika može utjecati na vašu glumačku izvedbu?

Uvijek je različita i to nam je uvijek drago jer smo i mi uvijek različiti kad je igramo, zato kažem da je ona umjetnost tog trenutka. Neki put glumci kažu: 'Uh, što nam je večeras bila dobra publika', ima i takva ocjena s naše strane. Ili je kolektivno rezervirana, ili je spremna odmah sudjelovati. To se nekad najbolje osjeti kad je u pitanju komedija. Živim u toj utopiji da je glumac mora publiku držati u šaci kao neko dragocjeno zrno bisera. Trenutak kad glumac osjeti najveću draž je kad se čuje tišina, kad su svi u atmosferi u kakvoj vi želite da bude. Na kazališnim daskama sam profesionalno već pedeset i više godina i smatram da su razlike itekakve, čak ne bih rekao na bolje ili na gore. Ima nekih koji će svoje oduševljenje pokazati na kraju, a neki će ga pokazati tijekom predstave. To se naravno odnosi se i na ostale predstave.

U svakom slučaju, sigurno vam je drago da postoji publika koja rado odlazi u kazalište. Nema krize o kojoj se stalno priča.

To me najviše brine, ali nije tu publika kriva. Kad se kaže da je kazalište u krizi, to sigurno nije pitanje publike. Kad se pojavila televizija govorilo se kako nakon toga nitko neće htjeti ići u kazalište, pa se mislilo da knjige po kojima su snimljeni filmovi nitko neće čitati. Nije točno! Mogu čak reći da narodi, pogotovo u našoj regiji vole kazalište jer kad čuju jezik ili maternji ili koji razumiju, osjećaju prisnije. Naša predstava se po temi tiče svakog onog tko je ušao u kazalište jer govori o onome što je smisao življenja i postoji li ono ili ne, treba li vjerovati ili ne vjerovati i postoji li nešto gore ili ne. Ono što smo postigli, a što vi tumačite uspjehom, je da naša predstava počinje tek kad se završi. Profesionalno me čini sretnim uspjeh predstave, kad osjetimo radost i prenošenje onoga što smo htjeli i kad nam se vrati, a to je nemjerljivo.

Predstava govori i o patnji, smrti, sreći. Kako kao deklarirani pesimist uspostavljate harmoniju u svom životu?

To se i ja često pitam! Drugo je to što vi mene pitate, pa mi je teško reći, ali kad sam sebe to pitam, ne mogu odgovoriti. Lako mi je vas lagati, ali kako ću sebe?

Predstava 'Voz' je nastala je prema djelu Cormaca McCarthyja 'Sunset Limited'. Jeste li njegov fan zbog filmova 'Nema zemlje za starce' i 'Cesta' ili je vaše zanimanje za njegove radove dublje i seže dalje u prošlost?

Imao sam priliku prvo vidjeti film braće Cohen 'Nema zemlje za starce', pogledao sam i 'Cestu', a prije toga sam vidio 'Sunset Limited' kojeg je režirao Tommy Lee Jones u kojem igraju on i Samuel L. Jackson i sa svojim skromnim engleskim sam tražio od svoje supruge Milice da mi to odmah prevede jer sam vidio da je to nešto što me strašno zanima. Ona je to najprije dala svom bratu koji živi u Portugalu koji je to preveo i poručio joj da mi kaže: 'Molim te samo odgovori tog luđaka da to ne igra, jer to nitko neće htjeti gledati.' (smijeh) Međutim ona je glumica i njegov prijevod je 'prepjevala' na glumački jezik i kad sam se ponovo suočio s tim djelom koje je roman u dijaloškoj formi, poželio sam ga napraviti na sceni. Ali ne da to napravim kao oni, ne zato da bih bio neobičan, nego sam shvatio da ukoliko bih napravio tu predstavu, ne bi mi trebao redatelj jer bih mu nametnuo ideju da to ne bude klasična predstava nego da se može igrati u recimo nekoj garaži, sportskoj dvorani ili bilo gdje. To sam donio u Zvezdara teatar jer to nikad ne bih radio kao nekakav samostalni projekt iako je to ekonomski na žalost lako izvesti. Kad sam došao kod velikog dramskog pisca i akademika Duška Kovačevića, on mi je dao priliku. Dobili smo razumijevanje i od njega ali prije njege i od američkog veleposlanstva u kojem su shvatili da se tako može promovirati značajan pisac kao što je Cormac McCarthy. Odmah sam nazvao mog mladog kolegu.

Baš sam vas htjela pitati kako ste za partnera izabrali baš Sergeja Trifunovića?

Bio sam siguran da je najbolji za tu ulogu. Ničim se ne može osporiti njegov višestruki dar, zna publiku povući za sobom. Kad sam ga nazvao i rekao mu da pročita tekst, da bismo to mogli raditi, odmah je rekao da želi raditi bez obzira na to što tekst još nije vidio. Vratio sam ga nakon pet godina u kazalište, jer kad je pročitao tekst bio je zaljubljen u to što smo trebali raditi. I radili smo bome tri, četiri mjeseca da bismo došli do nekog rezultata za kojeg nismo mogli znati kakav će biti i hoće li uopće predstava zaživjeti. Ali eto zaživjela je i evo već smo je igrali 156 puta.

Tko ne bi došao pogledati predstavu koju vi radite ili tko od mlađih glumaca ne bi radio s vama?

Nemojte tako! Nagrade su jedina plaća koju glumac može adekvatno dobiti u našem sustavu vrijednosti, to je jedno što vas stimulira. Kad govorim o našoj bivšoj državi, što se sada naziva regijom, svi smo imali neadekvatan sistem vrijednosti, a pogotovo glumci. Uvijek su bili nekako marginalizirani, uvijek svedeni na hipokrizne ličnosti. To je velika nepravda odnosno velika šteta za napredak društva. Ne znam zašto vam to sada moram ispričati, ali evo. Jedna možda od najznačajnijih glumica 21. stoljeća je došla na tržnicu nešto kupiti, a prodavačica joj je rekla: 'Bože, imam li čast vidjeti vas uživo, pa ja vas obožavam? Vi ste najdivniji, kad vas vidim na ekranu uvijek sam sretna. Znate, moram da reći, vi ste mnogo bolji nego ovi iz realityja'. Možete li shvatiti poantu priče? Ljudima je nametnuto da na tim reality programima koji su također režirani i namješteni, doživljavaju i identificiraju se sa sudbinom marginalnih likova, poremećenih osobnosti koji su u takvim emisijama te ih miješaju s velikim umjetnicima. To je nedopustivo, a što je odraz onoga što sam ranije rekao.

Osim Sergeja, tko bi po vama od generacije mladih glumaca mogao ostaviti trag na glumačkoj sceni?

Već nekoliko godina unazad sam vidio jednog velikog glumca koji se 'rađa', a on je iz Hrvatske i znam da kad postoji on, postoji još mnogo takvih. Riječ je o Ozrenu Grabariću. I poput njega ima još mnogih. Pitanje je samo koliko će u susavu vrijednosti u društvu dobiti mogućnost da rašire svoja krila. U mojoj sredini, u Srbiji bilo je takvih blistavih talenata Zoran Radmilović, Slobodan Cica Perović, Ljuba Tadić, Bata Stojković ili Nebojša Glogovac. Ne trebate tražiti zamjenu za njih. Oni su jedinstveni. Ne treba se tražiti zamjena za Marlona Branda ili Laurence Oliviera ili nekog drugog iz tog vrijednosnog kapaciteta. Tako je u slikarstvu, glazbi, književnosti. Tako da vjerujem da kad je riječ o glumačkom talentu, postoji veliki potencijal u ovom malom našem svijetu u Europskoj uniji. Znate li koliko veličanstvenih glumaca ima u Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni, Sloveniji? Zaista ima sjajnih glumaca.

Kad se sjetite svojih početaka, budući da ste se glumom zarazili još kao dijete, što je to što vas je privuklo glumi - magija scene, igra ili nešto drugo?

Vrlo sam rano krenuo baviti se glumom s divnim amaterskim društvom Abrašević iz Valjeva. Iživio sam dosta uloga, uspjeha i već s osamnaest godina mislio sam da to neće biti moj životni poziv. Vjerovao sam da ću se baviti likovnom umjetnošću, a onda sam ipak otišao na prijemni na FDU. Moja sudbina je tako bila određena. Kod mladih glumaca često postoji zabluda oko nekog holivudskog uspjeha, a to je besmisleno. Egocentrizam je vrlo opasan u našoj profesiji. Mi služimo drugima. Kazalište su glumci, ali ono ne postoji zbog glumaca, nego postoji zbog onih koji gledaju glumce. Dakle, taj aplauz, ta radost drugih otvara ti perspektivu i daje polet da se time dalje baviš. Moram reći nešto surovo: svaki čovjek može biti glumac, ali nije lako biti umjetnik u toj profesiji.

Postoji i publika iza ekrana. Posljednje što ste na televiziji 'Sinđelići' i 'Senke nad Balkanom' seriju koja je vrlo popularna i u Hrvatskoj. Kakvo vam je iskustvo rada na tim serijama?

Mislim da su 'Senke nad Balkanom' nešto najdragocjenije što je napravljeno u posljednje vrijeme u tom mediju. Imao sam priliku pričati o RTS-u kao predsjednik Udruženja dramskih umjetnika Srbije oko dogovora za reemitiranje i onda sam nekom trenutku komentirao kako je Dragan Bjelogrlić odnio nove nastavke na drugu televiziju, pa su rekli da je tražio, reći ću simbolično 110 kuna za cijelu seriju, a oni kao imaju samo 100 kn. Pitali su me što bih ja napravio da sam na njihovom mjestu. Rekao sam da bih se postavio ovako: 'To ne dolazi u obzir, mi smo već 150 kuna stavili sa strane jer se propušta nešto što je reprezentativno'. Vrlo dobro se sjećam kad sam u ranoj mladosti radio seriju 'Otpisani' gdje je budžet bio 100 nekih jedinica nečega, a kad se radio 'Povratak otpisanih' bio je 500 tih jedinica. Dakle, ne možete uspjehu stajati nogom na vratu. Najveća je opasnost u našem društvu postići uspjeh. Uspjeh se ne prašta, a neuspjeh da.

Kad ste već spomenuli kultnu seriju 'Otpisani', što je u njoj bilo tako magično i ljuti li vas što vas i poslije 60 filmova koje ste snimili pamte upravo ulozi Tihog?

Ljudi se vole sjetiti toga, jer se sjete svoje mladosti, a možda i mladosti svojih roditelja. Bio je to u nekom pozitivnom smislu oblik vesterna u kojem su neki prepoznali svoje junake i poistovjetili se s njima. To mi oduzima neku slobodu, ali ne nerve. Tu sam se disciplinirao. Ovih dana sam bio na plaži i prišla su mi djeca da se fotografiraju sa mnom. Zašto bi im to uskratio i ostavio ružno sjećanje? Lakše mi je to 'pretrpjeti'.

Glumački posao usporedili ste s rudarskim, ipak dok pričate o svom pozivu imam dojam da nakon pet desetljeća bavljenja glumom još uvijek imate dječački zanos na sceni?

Ah, pokušavam ne obeshrabriti mlade kolege, a ni sebe samoga. Moje vrijeme tek prolazi.

Rekli ste na nećete doživjeti četrdesete pa ste još tu! Isto tako ste mnogo puta rekli da ne mislite prestati raditi. Nije li nepristojno pitati vas kad je vrijeme za glumačko povlačenja sa scene?

I dalje mislim da neću doživjeti četrdesete! (smijeh) To s penzijom je besmislica. Bilo je jednom u staroj državi zabranjeno da ljudi koji su u penziji rade. To je zahvatilo Miodraga Petrovića Čkalju, Miju Aleksića, Ljubu Tadića, velike glumce koje je narod obožavao i onda su shvatili da bi to bilo isto kao da Krleža ode u penziju pa mu zabrane da piše. Bog je posložio tako da veliki, značajni umjetnici rade za dobrobit nekog civilizacijskog napretka društva. A ja sam odabrao penziju što se toga tiče, već šest godina. (smijeh)

U čemu najviše uživate pored glume?

Zaista treba uživati u životu. Mislim da je pakao izmišljen i da je to čista izmišljotina, maštovita ili nemaštovita kako god hoćete, a raj postoji, samo što mi toga nismo svjesni. Raj je upravo ovo na zemlji. Jer kad vi kad dođete na Brijune, Plavsko jezero, Zlatibor ili Plitvička jezera, vidite da je to raj, samo što ga neki ljudski ološ uništava. Ono što me u nekim trenutcima zadovoljava je to da sam svjedok, sudionik boravka u raju.

Iz prvog braka imate sina Vukotu koji je filmski scenarist, kćer Iskru koja je glumica, a i supruga Milica je glumica. Sve sami umjetnici. Hoćete li možda udružiti snage u nekom zajedničkom projektu?

Ipak ja imam ograničenu maštu, nemam baš tako veliku!

Je li najteža uloga biti dobar roditelj?

Najteža, a možda i najgora uloga, ali i najodgovornija jer djeca ne postaju svoji ljudi nego ostaju to dok smo mi kao njihovi roditelji živi. Dok sam živ biti oslonac svojoj djeci, ali kako će oni biti oslonac svojoj djeci? Ne govorim sada samo o svojoj djeci nego o svim novim generacijama.

Koje su blagodati odgoja u poznim godinama?

Imam sina Relju koji sada ima 17 godina, a imam i unuku koja će uskoro imati tri godine i to je divno je iskustvo biti svjedok tih generacijskih razlika koje su naprosto čudesne. Ovo malo čudovište, moja mala unuka Ines jer neuhvatljivo, neshvatljivo kakve su to generacijske razlike i kakva su čuda koja sada rastu. Moje djetinjstvo je bilo slično onome mog djeda ili pradjeda, to su bile male razlike. Ali djetinjstva sada pa čak djetinjstva mog starijeg sina Vukote... to su ogromne razlike. Nezamislive bar za moja shvaćanja što današnja djeca sve mogu i kakvi će biti u budućnosti.

Ali uživate biti djed.

Uživam u tome kakva je ona, a to što sam ja djed je nebitno.