Uz izvođenje svjetskih hitova kao što je 'Day-O (The Banana Boat Song)', osvajanje nagrade Tony za glumu i pojavljivanje u brojnim igranim filmovima, Belafonte je proveo život boreći se za razne ciljeve. Financirao je brojne inicijative 1960-ih za donošenje građanskih prava Afroamerikanaca ; vodio kampanju protiv siromaštva, apartheida i side u Africi; i podržavao je političke figure ljevice kao što su kubanski Fidel Castro i venezuelanski Hugo Chavez.

Rođen je 1927. u Harlemu u New Yorku, a osam godina djetinjstva proveo je u rodnoj Jamajci svojih roditelja. Vratio se u New York u srednju školu, ali se borio s disleksijom i napustio je školu u ranim tinejdžerskim godinama. Kako bi preživio radio je povremene poslove na tržnici i u gradskoj konfekciji, a zatim se prijavio u američku mornaricu sa 17 godina u ožujku 1944., radeći kao utovarivač streljiva u bazi u New Jerseyju.

Nakon što je rat završio, radio je kao pomoćnik domara, ali je želio postati glumac nakon što je gledao predstave u njujorškom American Negro Theatreu (zajedno s kolegom, ambicioznim glumcem Sidneyjem Poitierom). Pohađao je satove glume – gdje su njegovi kolege bili Marlon Brando i Walter Matthau – plaćao pjevajući folk, pop i jazz pjesme na nastupima u klubovima u New Yorku, gdje su ga podržavale grupe čiji su članovi bili Miles Davis i Charlie Parker.

Svoj debitantski album objavio je 1954. godine, zbirku tradicionalnih narodnih pjesama. Njegov drugi album, 'Belafonte', bio je prvi broj 1 na novoj američkoj Billboardovoj ljestvici albuma u ožujku 1956., ali je njegov uspjeh nadmašio njegov treći album sljedeće godine, Calypso, koji sadrži pjesme iz njegova jamajčanskog nasljeđa. Po prvi put je donio feelgood calypso stil mnogim Amerikancima i postao prvi album koji je u SAD-u prodan u više od milijun primjeraka.

Vodeća pjesma bila je 'Day-O (The Banana Boat Song)', prepoznatljiva pjesma za Belafontea – provela je 18 tjedana na britanskoj ljestvici singlova, uključujući tri tjedna na drugom mjestu. Izdao je 30 studijskih albuma, plus suradničke albume s Nanom Mouskouri, Lenom Horne i Miriam Makeba. Potonje izdanje donijelo mu je jednu od njegove dvije nagrade Grammy; kasnije je nagrađen Grammyjem za životno djelo i nagradom predsjednika Akademije za zasluge.

Prva snimka Boba Dylana - sviranje harmonike - zabilježena je na Belafonteovom albumu iz 1962., 'Midnight Special', dok je godinu prije Belafontea angažirao Frank Sinatra da nastupi na predsjedničkoj inauguraciji Johna F Kennedyja.

Belafonte je održavao glumačku karijeru usporedo s glazbom, osvojivši nagradu Tony 1954. za svoje pojavljivanje u glazbenoj reviji Johna Murrayja Andersona 'Almanac', te se pojavio u nekoliko filmova. Jednu od glavnih uloga imao je u 'Otoku na suncu', zajedno s Jamesom Masona, Joan Fontaine i Joan Collins, s kojom je imao aferu. Dvaput je bio u paru s Dorothy Dandridge, u 'Carmen Jones' i 'Bright Road', ali je odbio glumti u trećem filmu, adaptaciji opere 'Porgy i Bess', koju je smatrao 'rasno ponižavajućom'.

Kasnije je izjavio da mu je ta odluka 'pomogla potaknuti buntovnički duh' koji je kuhao u njemu - duh koji je pretvorio u životni aktivizam, koristeći svoje novostečeno bogatstvo za financiranje raznih inicijativa. Bio je mentor Martina Luthera Kinga Jr. i Paula Robesona, a izvukao je Kinga iz zatvora u Birminghamu u Alabami 1963., kao i suorganizirao marš na Washington koji je kulminirao Kingovim povijesnim govorom 'I have a dream'. Također je financirao Freedom Riderse i SNCC - aktiviste koji se bore protiv nezakonite segregacije na američkom jugu, te je radio na registraciji birača.

Kasnije se usredotočio na niz afričkih inicijativa. Organizirao je dobrotvorni album svih zvijezda 'We Are the World', prikupivši više od 63 milijuna dolara za pomoć gladnima, a njegov album iz 1988., 'Paradise in Gazankulu', prosvjedovao je protiv apartheida u Južnoj Africi. Imenovan je Unicefovim veleposlanikom dobre volje 1987., a kasnije je vodio kampanju za iskorjenjivanje side iz Afrike.

Nakon što se 1996. oporavio od raka prostate, zalagao se za podizanje svijesti o toj bolesti.

Bio je žestoki zagovornik ljevičarske politike, kritizirao je američku vanjsku politiku jastrebova, vodio kampanju protiv nuklearnog naoružanja i sastajao se i s Castrom i s Chavezom. Na sastanku s Chavezom 2006. godine američkog predsjednika Georgea W. Busha opisao je kao 'najvećeg terorista na svijetu'. Također je okarakterizirao Bushove crne državne tajnike Colina Powella i Condoleezzu Rice kao robove koji su radili u kući svoga gospodara, a ne na poljima, kritike koje su Powell i Rice odbacili.

Bio je čest kritičar demokrata, posebice Baracka Obame, oko pitanja uključujući pritvore u Guantanamu i borbu protiv desničarskog ekstremizma.

Nastavio je s povremenim glumačkim ulogama. Godine 2018. pojavio se u filmu Spikea Leeja 'BlacKkKlansman'. Godine 2014. redatelj 12 Years a Slave Steve McQueen najavio je da radi s Belafonteom na filmu o Paulu Robesonu, iako film nije razvijen.

Belafonte je bio u braku tri puta, prvi put s Marguerite Byrd, od 1948. do 1957., s kojom je dobio dvije kćeri, aktivisticu Adrienne i glumca Sharija. Imao je još dvoje djece sa svojom drugom ženom Julie Robinson: glumca Ginu i glazbenog producenta Davida. On i Robinson razveli su se nakon 47 godina, a 2008. oženio je Pamelu Frank, koja ga je nadživjela.