Novoustoličeni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije, Goran Interaktivni Radman, ovih je dana, prilikom sjedanja na svetu prisavsku stolicu, urbi & orbi najavio svoje planove za restrukturiranje i reorganizaciju našega legendarnog javnog servisa. Neće tu više biti cileta, mileta i ostalih glupana, rekao je nešto drugačijim riječima. A, ne. Sada će njemu radijski i televizijski djelatnici zajedno i – nikako nemojmo zaboraviti – interaktivno informirati javnost, a naučit će ih i da rade sve živo odjedanput. Snimaj, piši, govori, mijenjaj žarulje, šminkaj se, feniraj i tako to. Nema više kukanja da sam moraš nositi kasete iz redakcije u tehniku i sličnih tragedija. Sve će to Radman srediti i narod pozlatiti. Ja se zbilja iskreno nadam da zna o čemu govori. I da će mu plan funkcionirati bolje od Windowsa

Radmanovo ustoličenje i veliki planovi finale su, međutim, duge i ubitačno dosadne ravnateljske megadrame s HRT-om, koja seže mnogo dalje u prošlost nego pamćenje prosječnog stanovnika Republike Hrvatske, a zadnjih je mjeseci toliko utlačila famozni 'medijski prostor' da se pred kraj više nikome prisebnom nije dalo nešto općenitije napisati o HRT-u, jer je već sljedeće sekunde mogao biti proglašen za lobista ovog ili onog ravnateljskog kandidata, ideologa ove ili one koncepcije ili tako već nekog zavjerenika. No zato sada, kada je cijela priča završila bez dubljih potoka krvi po trnjanskim ulicama – napokon je došlo vrijeme za osvrt na takozvane pomake koji su se zbili u zadnjih nekoliko mjeseci na javnoj televiziji.

HRT je, naime, i prije Radmana počeo s novitetima, i to onima koji su gledateljima najvažniji – programskima. Početkom rujna najavili su, a zatim i počeli prikazivati program pod egidom 'novi horizonti', u kojemu su uvedene neke nove emisije, u kojemu su se neka lica maknula s ekrana, a neka se na njemu ponovno pojavila te u kojemu je uveden novi, treći HRT-ov TV program, namijenjen tzv. 'sadržajima od javnog interesa' ilitiga kulturi, obrazovanju i inim nekomercijalnim điđama. Većina nas se suzdržala od komentara o tome da bi takav zapravo trebao biti čitav HRT i da je na postojeća dva programa bilo dovoljno mjesta za kvalitetne sadržaje od javnoga interesa, a suzdržali smo se zato što smo se radovali novome i drukčijem program te prilici da barem negdje u domaćem TV prostoru odmorimo oči od gluposti. Treći je program, međutim, iako hvalevrijedno koncipiran, na kraju ispao jedan od najšepavijih dijelova 'novih horizonata', ali o tome nešto poslije. Osvrnimo se prvo na novitete koji su zasjali na dva 'stara', odnosno postojeća kanala.

PRVI I INFORMATIVNI PROGRAM HRT-a - VIDLJIVI POMACI

Za početak – pohvale. Na prvom programu HTV-a u zadnja dva mjeseca – iako problema i dalje ima na klaftre – doista se primjećuju određena poboljšanja. Uvedene

su neke nove emisije, među kojima mi je najveće iznenađenje 'Paravan', pomalo latiničarska emisija s društveno osviještenim dokumentarcima, jednako takvim aktualnim temama te Robertom Tomićem Zuberom u osjetno naprednijem izdanju. Tu je i 'Spektar', politički magazin koji sam već dovoljno hvalila pa ću ga ovaj put samo spomenuti kao jednog člana novohorizontskih poboljšanja, a dobili smo i prilično finu vanjskopolitičku emisiju 'Horizonti'. Nitko, srećom, pritom nije (kako se govorkalo tijekom prošle godine) dirao otprije odlične 'Paralele', legendarni 'Reporteri' ostali su na svojem mjestu, Dnevnik se – ne baš pretjerano, ali ipak – trgnuo iz drijemeža (pri čemu, nažalost, moram napomenuti da je trzanje izvedeno više u formi nego u sadržaju), a i katastrofalno započeta 'Tema dana' s vremenom se pokazala plodnijom i kvalitetnijom od prvoga predsjedničko-poslušničkog izdanja. Drugim riječima, HRT-ovci su si dali truda kada je riječ o informativnom i prvom programu. Čak je i Mislav Togonal ponedjeljkom poboljšanje u odnosu na Branimira Bilića, iako to više govori o Biliću nego o Togonalu.

Rekoh već – problema i dalje ima na izvoz. 'Dobro jutro, Hrvatska' i dalje izgleda kao da je snimljena prije petnaest godina (i to nikako ne ni u kakvo jutro), ako želite odgledati dobar strani dokumentarac, morate kasniti na posao ili ostati budni do jutra, Hloverka šenluči po 'Pola ure kulture', meksičke sapunice valjda ne bi iskorijenio ni bojni otrov, do 'Plesa sa zvijezdama' vikendaški je program operirao pod radnim naslovom 'sa Škorom do depresije', filmskim se maratonom i dalje smatra prikazivanje više od dva filma zaredom, a nakon izvrsne prve epizode razočarala je i mlada humoristično-serijalna nada 'Nedjeljom ujutro, subotom navečer', koja, žao mi je, ali više uopće nije smiješna. Doda li se tome činjenica da drugi program – ništa nova – izgleda kao potpuni kaos repriza isprekidanih tu i tamo kojom hit-serijom, jasno je da su 'novi horizonti' zaživjeli samo u informativnom i na prvom programu te da su HTV-u za cjelovitu renesansu potrebne neki mnogo žešći lijekovi od tri-četiri dobre emisije

KAOTIČNI DRUGI PROGRAM

Činjenica da je drugi HTV-ov program toliko kaotično nabacan (ili, bolje rečeno, razbacan) da ga nitko normalan ne može uhvatiti za glavu ni rep posebno je zanimljiva kada je se stavi u kontekst uvođenja trećega HTV-ova kanala za sadržaje od javnoga interesa. Premda mi je u teoriji jasan odgovor na to pitanje, u praksi nije pokazano zašto se ti sadržaji, sada uvršteni u treći program, nisu mogli uvrstiti u drugi. Rekoh već – u teoriji mi je jasno – na drugom se programu prikazuju komercijalne hit-serije, jutro je rezervirano za dječji program, valja osigurati fleksibilne termine za epohalne događaje u hrvatskom i svjetskom sportu, a nemojmo zaboraviti ni na reprize serija do čijega termina gledatelji ne uspijevaju ostati budni (pa ih onda ne mogu gledati ni drugi dan jer su u repriznom terminu na poslu). No u praksi to sve ipak izgleda previše fleksibilno i bez ikakve jasne sheme, što je vjerojatno jedina stvar u kojoj se javna televizija ni trenutka nije pokušala ugledati na komercijalnu 'konkurenciju'. U tom se (komercijalno-televizijskom) svijetu, naime, barem jedna domaća televizija drži pravila da je raspored bog i batina po kojemu gledateljstvo maltene može podešavati satove, i to je ujedno i jedina prava kvaliteta te komercijalne televizije. HRT-u, međutim, ugledavanje na takvo što – barem kada je riječ o drugom programu – ne pada ni na kraj pameti. Mnogo više razbijaju glavu o tome hoće li im emisije biti jednako gledane kao one na komercijalnim kanalima, što im uopće ne bi trebao biti kriterij ni za što.

Treći program, nažalost, kaotičan je na vrlo sličan način. Izgleda kao nešto kulturno obogaćenija inačica drugog, s time da još k tome pati od nekih samo sebi svojstvenih problema. Nešto je malo shematski predvidljiviji i pouzdaniji, ali je svejedno nabacan, razbacan i rubno gledljiv – ali ne zbog onoga što, nego zbog toga kako to prikazuje. Reprize arhivskih sadržaja gombaju se jedna preko druge, kvalitetni filmski i serijski programi sudaraju se s udarnim terminima Dnevnika i inih perjanica prvog programa pa ih gledatelji mahom propuštaju, a vrhunac čine dva paradoksa.

DVA PARADOKSA TREĆEG PROGRAMA

Prvi je paradoks trećeg programa taj što, iako prepun repriza arhivskih materijala, kada na njemu nešto propustite – proš'o voz zauvijek. Nema repriziranja, nema ponavljanja, piši kući – propalo. Ne znam, možda su hrtovci to zamislili tako da će zaboravljene sadržaje ponovno prikazati za koju godinu, pa da ih onda opet možemo propustiti jer se emitiraju u nezgodnom terminu, ali što god smislili – loše su smislili. Drugi paradoks trećeg HTV-ova programa vezan je uz prvi, ali ćemo ga postaviti ovako: iako su sadržaji koji se prikazuju na HRT 3 naglašeno nekomercijalni, tretira ih se izrazito potrošački, i to u doslovnom značenju te riječi – troše se kao da sutra ne postoji. Tempom koji se prikazuju reprize kvalitetnih stranih serija, starijih dokumentarnih serijala ili se emitiraju ciklusi kinotečnih filmova – toga će sadržaja ponestati prebrzo, a što onda? Imat ćemo beskrajne cikličke serijale, poput svojedobno 'Dadilje' na RTL-u? Nastalu će prazninu ispuniti prebacivanje dotadašnjih sadržaja s drugog programa na treći? Problem bi se mnogo lakše riješio kada bi se treći program, koji bi po definiciji trebao biti namijenjen gledanju sporijeg tempa – sastojao od višekratnog dnevnog prikazivanja istih sadržaja. Kada bi se, primjerice, film Charlieja Chaplina prikazivao nekoliko puta na dan ili nekoliko puta u dva-tri dana ili bi se nešto slično činilo s 'Emisijom' i arhivskim dokumentarcima - gledatelji bi bili zadovoljniji, jer bi u jednom od nekoliko termina uspjeli pogledati ono što ih zanima, a i sadržaja bi bilo za dulje pruge. Ovako je budućnost toga programa, iako nam je svima u teoriji srcu mio – pomalo neizvjesna.

Ako se skupe, dakle, svi 'novi horizonti' iz trnjanskog Zdanja uz Savu ovako, na jedno mjesto, jasno je da pred HRT-ovcima stoji još jako dug put da bi do tih horizonata dojahali kao pobjednici, i to pobjednici nad samima sobom. Jasno je i da za naširoko razglašen i ideološki razvikan naglasak na sadržaje od javnoga interesa nije dovoljno te sadržaje samo puknuti na novi program i pustiti ih da se 'vrte' sami od sebe. Hoće li rasplet u ravnateljskom uredu pridonijeti happy endu u kojemu javni interes gledatelja neće više biti samo apstrakcija s 'čudnovatog trećeg programa' nego način rada u svim segmentima HRT-ova programa i hoće li Radmanovo opetovano naglašavanje interaktivnosti, reorganizacije i naprednije obuke zaposlenika pridonijeti tome – vrag bi ga znao. Veliki planovi i reorganizacije sigurno su potrebni, ali postoji opravdana bojazan da se i ovaj put razmišlja samo o onom dijelu programa na kojemu se već ionako radi, dok se druge nekako gura u stranu, jer nitko ne zna što bi s time. Situacija je zasad ovakva – HRT-ovci su uspjeli koliko-toliko zaliječiti gangrenu koja se s Prisavlja dugo godina prikazivala pod naslovom 'informativni program'. Donekle su, još banalnije rečeno, pokrpali prvi program. U svemu drugome u najboljem slučaju održavaju status quo, a u najgorem - stoje na rubu trajnoga bolovanja ili, da se izrazimo rječnikom koji je novi ravnatelj u svojoj dosadašnjoj karijeri dobro upoznao - ostatak programa im je više bug nego značajka. Nadajmo se da veliki Radmanovi organizacijski planovi u svojim servisnim paketima vode računa i o tome, a ne samo o interaktivnosti i višefunkcijskim djelatnicima koji hodnicima trče s kamerom, mikrofonom i fenom u ruci.