Većina prazničnog, prvosvibanjskog TV programa svela se na informativno izvješćivanje sa sindikalnih prosvjeda i proslava u kojemu je malo previše prostora dano izjavama političara koji su sve te prosvjede nazivali 'folklorom'. Jedini TV kanal koji se koliko-toliko potrudio program prilagoditi prazniku bio je treći program Hrvatske televizije
Gledam jučer programe sve tri televizijske kuće s nacionalnom koncesijom i čudim se što nijedna zapravo nije prilagodila program prazniku. Sve redovito deru po uobičajenim naricanjima na Bosporu, reprizama jeftinih njemačkih policijskih potjera i kraljevima vinograda. Valjda nam, zaključili su domaći televizionari, praznik kojim se obilježava povijesna borba za radnička prava nije tako važan kao praznici kojima se obilježava imendan Štefa s trećeg kata.
Priče o prvom svibnju i njegovu obilježavanju bile su, naravno, prisutne u informativnom programu i, moram priznati, bila sam malo neugodno iznenađena tonom kojim su obrađene. Glavna su tema, kao i uvijek, bili grah i roštilj te rekreacija građana po gradskim parkovima, a u onim prilozima gdje je i bilo govora o radničkim pravima, sve je svedeno ili na prikaz očajno-histeričnih pojedinaca koji nešto pokušavaju dobaciti gradonačelniku (Nova TV) ili na preveliko davanje važnosti premijerovim i predsjednikovim izjavama o tome kako su sindikalna upozorenja i crveni kartoni samo dio uobičajenog prvomajskog folklora. Super. Znači, ne postoje razlozi za nezadovoljstvo, to je samo folklor.
Jedini TV kanal koji se koliko-toliko potrudio prilagoditi svoj program jučerašnjem prazniku bio je treći program Hrvatske televizije, koji je tim povodom u raspored ubacio maraton igranih i dokumentarnih filmova koji tematiziraju radnike i radničku klasu, predvođen klasikom Johna Forda 'Kako je bila zelena moja dolina', Kazanovim remek-djelom 'Na dokovima New Yorka', manje poznatim, ali sjajnim iranskim filmom o ilegalnim građevinskim radnicima iz inozemstva 'Baran' te s još nekoliko prilično zanimljivih igranih i dokumentarnih ostvarenja.
Zanimljivo je da treći program Hrvatske televizije u zadnje vrijeme do izražaja dolazi samo u ovakvim, prigodničarskim situacijama, dok se ostatak vremena njegov doprinos obogaćivanju televizijskog sadržaja u Hrvatskoj svodi na tri do pet stvari tjedno. Možda bi ga zato trebalo preimenovati u specijalni program za praznike, prigode i posebne teme. A možda bi - što je vjerojatno utopijska zamisao - trebao malo živnuti, zajedno sa svojom gledanijom televizijskom braćom, koja bi se možda o sljedećem prazniku rada trebala malo više potruditi.