Ana Brbora Hum od početaka karijere (kao spikerice na HRT-ovu Radiju Dubrovnik) marljivo je vježbala i usavršavala dikciju, govor, artikulaciju. Prolazeći kroz različite žanrove i sadržaje kojima se bavila tijekom godina, uvijek je spremno učila od stručnjaka poput Ivana Hetricha i Angela Miladinova, provjeravala informacije i pomno se pripremala za svaku emisiju, što su gledatelji prepoznavali i cijenili. Danas je rijetko viđamo na javnim događajima jer kad nije posvećena poslu, koji i dalje radi sa strašću, uživa u dugogodišnjem skladnom braku s legendarnim televizijskim urednikom Silvijem Humom.

Od 14. godine bili ste aktivni kao spikerica i voditeljica u raznim emisijama u svom rodnom Dubrovniku, na Radiju Dubrovnik. Potom ste stigli u Zagreb, nakon čega TV postaje vaš novi profesionalni izazov. Kako danas gledate na taj svoj put?

Da, dobro ste rekli, rođena sam u gradu od kamena i svjetlosti, tradicije i ljepote. Iz kamena sam rasla i iz tog vremena pamtim samo sretne dane. U to vrijeme bila sam članica prvih generacija plesača folklornog ansambla Linđo. Pratili su nas sreća i tuga, radost i veselje, spajali su nas pjesma i ples i stvarala su se prijateljstva koja traju i danas. Bila sam aktivna i prisutna kao voditeljica i spikerica na Radiju Dubrovnik. Taj isti radio otvorio mi je neke druge mogućnosti, pa sam vodila mnoge kulturno-zabavne priredbe, natjecanje 'Kviz znanja', festival Zvuci Dubrovnika, Mali raspjevani Dubrovnik Đela Jusića i još puno drugih događanja. U jednom trenutku osjetila sam da mi taj dubrovački prostor postaje uzak. Željela sam dalje, više, bolje, raznovrsnije. To je značilo sjesti u avion i krenuti prema Zagrebu. Dakle dolazim u grad koji ne poznajem, potpuno sama, u neizvjesnost, u novu sredinu, novo okruženje. Moram priznati, bio je to moj san, san koji sam slijedila. U Zagrebu je moj prvi izazov bio Radio Zagreb. Na njemu sam stekla lijepo iskustvo radeći kao voditeljica emisija 'Fijaker formula 1', 'Sunčani sat', 'Radio Jadran' i drugih. Onda prelazim na TV Zagreb i poslije HRT. Sve u svemu, danas na taj svoj put gledam kao na profesionalni put pun izazova, iskoraka i novih mogućnosti.

Danas radite na Mreži TV i imate svoju autorsku emisiju 'Dečko, dama i Ana'. Rekli ste da dišete za tu emisiju. Što je toliko magično u TV poslu što vas tjera dalje u mirovini i nakon skoro 40 godina karijere?

Ponajprije vam želim reći da bez obzira što sam došla na Radio Zagreb s dubrovačkim iskustvom, opet sam morala krenuti gotovo pa ispočetka, jer su vladali drugačiji kriteriji i pravila. Sve je bilo vrlo strogo, zahtjevno, ili znaš ili ne znaš. Isto to vrijedilo je za TV Zagreb. Doduše, radijsko iskustvo puno mi je pomoglo i značilo za djelovanje kao spikerice, voditeljice i urednice na HRT-u. Radila sam u mnogim programima, rekla bih na svoj način obilježila jedan period te medijske kuće. I onda opet dolazim do zida, a ja puna snage, energije i želje za televizijskim radom. U tom trenutku imala sam sreću da sam razgovarala s vlasnicima i urednicima Mreže TV. Brzo smo sve dogovorili i zaista su me prihvatili na najbolji mogući način. Sada vodim i uređujem svoju autorsku emisiju 'Dečko, dama i Ana' već gotovo pet godina, koja se emitira svake subote u 21 sat, a repriza ide nedjeljom u 16.45. Razgovaram s dva gosta iz različitih područja s ciljem da budemo informativni, edukativni, ali i zabavni. Magičan je to medij. Na televiziji nije bitno samo što – nego i kako se nešto prikazuje. To pretpostavlja mogućnost atraktivne prezentacije svih razina složenog televizijskog jezika. Televizija spada u masovne medije i ima snažan utjecaj u oblikovanju života, raznih tema, događaja, baš svega.

Kako se odvija rad na emisiji s obzirom na trenutne pandemijske uvjete?

Moram priznati da nam je sada već godinu dana ove pandemije zaista promijenilo živote, životne navike, unijelo u ljude frustraciju, strah i neizvjesnost. Što se tiče rada na samoj emisiji 'Dečko, dama i Ana', on se odvija na način da svatko od nas ima masku na licu, držimo se i određene distance, dezinfekcije ruku pri ulazu u zgradu i sve se odvija uz epidemiološke mjere. I naši gosti drže se određenih pravila u ovim još uvijek čudnim uvjetima. Ali nadajmo se da će što prije doći vrijeme kada ćemo izaći iz ovog mraka, iz ovog labirinta.

Postoji li neki gost koji vas uporno odbija i koga biste rado ugostili da možete?

Moji gosti dolaze iz svijeta umjetnosti, književnosti, kulture, filma, kazališta, sporta, glazbe, čak iz medicine. Dakle širok spektar tema za koje uvijek nastojim pozvati zanimljive sugovornike. Moram vam priznati da nikada nisam doživjela da me netko odbije, doživim uglavnom da mi kažu kako im je posebna čast da sudjeluju u mojoj emisiji. To je ono što mi daje snage i motiv da se i dalje bavim televizijom. A voljela bih da mi jednog dana sugovornici budu primjerice znanstvenik Ivan Đikić, Marija Rukavina, dr. Leonardo Patrlj, dr. Danko Velimir Vrdoljak, dr.sc. Sanja Musić Milanović, ima ih sigurno još. Možda ta moja misija i nije nemoguća!

S kolegom Brankom Uvodićem 1990. vodili ste nacionalni izbor za Eurosong u Zadru. Pratite li danas Doru i Eurosong i kako vam se čine iz današnje perspektive?

Uvijek sam isticala, a sada ću i vama ponoviti da je vrhunac moje karijere upravo to što sam bila voditeljica tog velikog glazbenog spektakla u Zadru, u dvorani Jazine. Bio je to izbor za Pjesmu Eurovizije, a u revijalnom dijelu nastupio je veliki glazbenik Johnny Logan, s kojim sam, eto, imala priliku razgovarati na pozornici. To je bio događaj sa sadržajem, koncepcijom, tehničkom realizacijom na najvišoj mogućoj razini, a sve je osmislio i pripremio legendarni novinar i urednik Silvije Hum, okupivši sjajnu ekipu od redatelja do scenografkinje. Orkestrom je dirigirao tada mladi dirigent Alan Bjelinski. I na tom spektaklu Silvije je koristio mnoge TV novitete i mogućnosti, prvi put viđene na ovim prostorima. Uspjelo je samo njemu da se Eurovizija održi u Zagrebu, tada i nikad više. Pratim dakako i danas TV prijenose tog festivala zabavne glazbe. Nažalost, naši predstavnici posljednjih godina i nisu pokazali neke rezultate, čak nam se događa da ne uđemo u finalnu večer. Što se tiče današnjeg hrvatskog izbora za Pjesmu Eurovizije, Dore, moram priznati da je površno pratim. Kako će biti ove godine, vidjet ćemo.

Što još rado gledate, a što obavezno preskačete?

Rado gledam dobre filmove, čak i one koji su davno snimljeni, dokumentarne emisije, serije, emisije koje govore o životu poznatih svjetskih osoba kao što su glazbenici, političari, glumci, umjetnici. A danas zaista ima gomila programa, koji pružaju mogućnost da se pogleda uvijek nešto zanimljivo. Preskačem one licencne emisije koje se emitiraju na RTL-u i na Novoj TV.

Karakter današnjeg televizijskog programa radikalno je promijenjen. Puno je kvizova, kulinarskih i reality showova. Pretjeruje li se s time?

U pravu ste. Čini mi se da izostaju kvaliteta, raznovrsnost programa, a možda je u pitanju nedovoljna angažiranost novinara, voditelja, urednika. Za dobar TV program postoji nekoliko najvažnijih kriterija. To su: aktualnost, zanimljivost, televizičnost, ležernost s maksimalnom pripremom i naravno da to bude prihvatljivo i razumljivo našim gledateljima, odnosno našoj javnosti. Spominjete kulinarstvo i zaista, stalno nešto kuhaju, zbilja su pretjerali s time. Možda to nekome odgovara, no mene ne privlači i nisam zainteresirana za takve dijelove ili rubrike u nekim emisijama. Reality show je žanr televizijskih emisija čiji je cilj prikazivanje stvarnih ljudi i događaja u svrhu zabave. Doduše, to se smatra jednim od najpopularnijih oblika televizijske zabave u mnogim zemljama svijeta. Može biti zanimljivo, ali svakako ovisi o tim osobama. Naravno, nije dobro ako se pretjera s time.

Mladi novinari danas prebrzo postaju voditelji i, čini se, brzo izgore. Zašto mlade tako troše?

Danas smo zapravo svjedoci onog kad kažemo – svatko može raditi sve bez pokrića, znanja i kriterija. Da novinar radi i kao voditelj, to je moguće. Potrebni su široko obrazovanje, stalno učenje, trud, upornost i iskustvo. Ne mislim da netko drugi troši mlade, već su oni ti koji pokazuju interes za određeno javno djelovanje i sami moraju odlučiti što mogu, koliko znaju i gdje su granice njihovih želja. Ako se toga ne drže, onda brzo izgore, što vi kažete, i nestanu. I ja sam na početku bila jako uporna, puno toga sam željela, ali sam brzo shvatila da bez obrazovanja neću daleko stići. Tako sam diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Je li suprug vaš najveći kritičar? Kako uopće reagirate na nečije kritike?

Silvije ne samo da je kritičar, nego i više od toga. Budući da je on vrhunski profesionalac, vidi neke moje greške, koje javnost i ne primjećuje. Zato volim da ne gleda moje emisije i da ne dolazi u dvorane kada vodim glazbena, kulturna ili neka druga događanja i manifestacije. Jednostavno sam tada malo blokirana i ne mogu se opustiti. Naravno da sam na početku od profesionalnih kritičara doživljavala i loše ocjene, kasnije su bile sve bolje. Bila sam koji put i nesretna, ali to je tako, izložena sam javnoj ocjeni i morate to izdržati. Sve to govori da su me pratili pobjede i porazi, usponi i padovi. Možda za mene vrijedi ono – ako nešto jako želiš, to ćeš i ostvariti.

Što vam znači ljubav? I ona prema obitelji, prijateljima? Koliko su vam važne emocije?

Ljubav je snažan osjećaj emocionalnih potreba, snažan osjećaj bliskosti. Kao što je ljubav prema partneru, djeci, roditeljima, prijateljska ljubav, obiteljska povezanost. Ona zapravo dolazi u mnogim oblicima, a znanstvenici kažu je ljubav kemija. Puno mi znači ljubav i emocije su mi jako važne. Ali ne smijemo zaboraviti ni ljubav prema samome sebi. To lijepo objašnjava pisac i sociolog Bruno Šimleša u svojoj knjizi 'Kako zavoljeti sebe'. On kaže - voljeti sebe, to znači da smo svjesni da vrijedimo, da smo svjesni poštovanja i razumijevanja. Uostalom, kao što kaže Bruno – šteta je svoj život ne posvetiti ljubavi.

Kako u današnjem načinu života, u kojem živimo od danas do sutra, osobito u vremenu pandemije, zadržati pozitivan duh, vjeru i optimizam?

Ne samo pandemija, nego i potres, ekonomska kriza, siromaštvo čini našu sadašnjost. Prate nas nemir, tjeskoba, panika i strah. A kada govorimo baš o koronavirusu, mjere Stožera civilne zaštite zaista su pogodile ugostitelje, kulturne djelatnike, glazbenike i mnoge druge te su doživjeli udar na svoju egzistenciju. Za sada je teško, čak nemoguće zadržati pozitivan duh, vjeru i optimizam. Cjepivo nam možda daje nadu da ćemo ipak izaći iz ove tame. Rekla bih, što prije - to bolje.

Postoji li po vama nešto dobro što je donijela pandemija?

Po mom mišljenju, ama baš ništa. Možda je za neke ljude bilo dobro to što su puno vremena proveli kod kuće, pročitali možda neke knjige koje prije nisu stigli, više gledali televizijski program, imali vremena za druženje s djecom, za neke kućne aktivnosti, bili više u okruženju svoje obitelji. Ipak, čekam vrijeme u kojem ću živjeti s više smisla, sreće i zadovoljstva.