Članovi Zadruge, okupirani aktivnostima i poslovima kojima se svatko od njih pojedinačno bavi (a koji nemaju nikakve veze s bendom), nikad nisu robovali time da ovise o glazbi, pa da u grču stvaraju samo da bi ostali aktualni. Tijekom devedesetih objavili su tri albuma te prikupili vjernu publiku, a u međuvremenu su pridobili nove generacije. Iznjedrili su brojne uspješne skladbe 'Živim vu malome selu', 'Dok bil sam mlad', 'Tan du gej', 'Nebo i zemlja' te još mnoge druge, a prostori u kojima nastupaju uvijek svježi i zabavni dupkom su puni. S Krešimirom Končevskim na početku razgovora vratili smo na - njihov početak.

Kad ste počinjali, jeste li pomišljali na to da ćete dočekati okrugli 30. jubilej?

Kad smo počinjali, nismo mislili ni o čemu konkretno, osim o tome da nam se svira i da nam je to fora.

Jesu li vrijedile sve te godine?

Nama glazba nije profesija, tj. od toga ne živimo pa sad, s odmakom, mogu reći da je to savršen hobi koji si malo tko može priuštiti i koji nam je svih ovih godina donio puno radosti.

Kako će predstojeći nastup u klubu Boogaloo izgledati u odnosu na dosadašnje slavljeničke koncerte?

Jedna od karakteristika naših svirki je potpuni angažman svih članova benda. To se vidi, publika to osjeti, tako da i bez smišljanja kojekakvih kerefeka interakcija benda i publike uvijek donosi nezaboravnu atmosferu. A o predstojećim nastupima nezahvalno je govoriti jer se situacija svako malo mijenja. Nadajmo se da će do kraja godine uspjeti još koja svirka.

Nastavljate svoju slavljeničku turneju. Gdje vas sve možemo slušati u narednim mjesecima?

Naša slavljenička turneja trebala je biti lani, no morali smo odustati u korist turneje koronavirusa. Planirali smo niz koncerata, vjerojatno i dogovoriti neke s Overflowom, kojima je također bila 30. godišnjica, ali nije išlo. Bumo iduće godine slavili 32. godišnjicu!

Znaju li mladi ljudi koji vas u današnje vrijeme otkriju što uopće znači 'zadruga', osim onog čudnog srpskog realityja?

Znaju kaj znači Zadruga kao bend, a mislim da ostalo kaj se veže uz tu riječ nije bitno ni njima ni nama. Ime našeg benda nije ni nastalo iz nekih drugih značenja, nego nam je spontano došlo kao zgodan prikaz onoga kaj jesmo – udružena grupa frendova koji sviraju ono kaj žele.

Koliko se uopće mijenjala i obnavljala vaša publika?

Ne pretjerano. Ima mladih i friško nastrojenih lokalpatriotskih pankera, ali ima i dosta starijih koji su kao publika praktično od početka s nama. Pa kak' se ne damo mi, tak' se ne daju ni oni, haha. Uglavnom, to je presjek generacija. I to je najljepše. Nema jedino klinaca jer smo valjda po sadržaju i temama previše komplicirani da bi to dječji um mogao procesuirati.

Je li motorka još uvijek neizostavna na vašim koncertima?

Nije neizostavna, ali je često upotrebljavana. I kad nema motorke publika nije oštećena za energiju koju smo im spremni dati, tako da to nije presudno.

Već ste dugo na sceni i prošli ste mnogo toga - mislite li danas da glazba može mijenjati društvo? Dopire li do ljudi?

Nemre. Ljudi dopiru do glazbe koja im paše. Naša uloga je u tome da ponudimo glazbu koju smo stvorili i izvodimo je. Ako još ima onih koji uživaju u tome, odlično! Ali ne trudimo se to nikome uvaliti niti dresirati koga našom glazbom. Bilo je svojedobno nekih inicijativa tipa - rockom protiv cajki. Mislim da je to bez veze. Protiv umova koji slušaju cajke rock nema nikakav učinak. Njima pomaže jedino operacija mozga.

Vidite li pak u novijim generacijama žar, želju za promjenama i da svijet učine boljim mjestom te razbijaju predrasude ili se to izgubilo?

Vidimo eventualno pivu u ruci i želju da tu večer uživaju u razuzdanoj atmosferi divljeg rocka. Predrasude se ionako ne mogu razbiti, glupi ne mogu postati pametni, a ozbiljne teme poput mijenjanja svijeta prepuštamo misicama.

Ima li danas boljih stvari nego prije, u 90-ima, kad smo imali rat i tranziciju, ili u 80-ima, kad je vladao socijalizam?

Ima. Ima veći izbor pive, svjetski glazbeni fond dostupniji je preko interneta, a ima i dobrih glazbenika. Osamdesete su bile sjajne godine, u to nema sumnje, no na njih pravo polaže ekipa iz novog vala, o kojima su ispredane mnoge epske priče. Mi smo došli kao neka nepredviđena i neželjena ekipa u devedesetima. Čak su nekima s, nazovimo to tako, naše scene koji su završili na dodjeli Porina smišljali posebnu kategoriju 'alternativni rock' da ne bi slučajno uzeli neki od desetak Porina koje su dobivali novovalni glazbeni mastodonti jer su imali ekskluzivu u rock kategorijama. Nevezano za rat, ta naša scena ipak se ukorijenila u dijelu urbane publike kojima je novi val bio premekan. S današnjeg stajališta, ako se vratimo dvije godine u rikverc, kad nije bilo korone, ne bi se trebalo žaliti ni na ove godine. Bilo je i svirki i publike, a naša varijanta rocka ima dostojno mjesto u tom dijelu populacije.

Hoće li fanovi od vas u budućnosti dočekati nešto novo u izdavačkom smislu ili ste još uvijek preokupirani drugim životnim obavezama jer vam je glazba hobi?

To nitko ne zna, pa ni mi.

Osim glazbe, radite poslove uprave u maloj komunalnoj firmi. Koliko vas ispunjava takav posao?

Malo. U tom se poslu dobro snalazim, ali to nije nekaj atraktivno za javnost, a uskoro mi ionako završava mandat. Od drugih aktivnosti možda me najviše ispunjava rad na gruntu, djedovini, uređivanje stare kuće i okoliša. U tome baš uživam.

Kako izgleda vaš obiteljski život? Kako najradije provodite vrijeme sa svojim najmilijima?

Kao na autobusnoj stanici. (smijeh) Ukućani se samo izmjenjuju u dolascima i odlascima. Tak je to kad djeca odrastu, a starci ne posustaju.