Voditelj, redatelj i autor nekih od najoriginalnijih domaćih televizijskih emisija na radost gledatelja vraća se na male ekrane uzbudljivim i zanimljivim projektom 'Najveće svjetske fešte'. Za tportal je ispričao kako je izgledalo na snimanjima, govorio o uspješnosti svojih serijala, otkrio kakav bi bio kao urednik Zabavnog programa i što novog sprema
Uvijek zanimljiv i intrigantan autor Robert Knjaz opet je pripremio novu poslasticu za gledateljstvo koje s nestrpljenjem očekuje početak njegova novog uratka koji je nazvao 'Najveće svjetske fešte'. U novoj putopisnoj seriji, koja na HTV-u starta od idućeg vikenda, 9. prosinca, a punoj šarenila i emocija, moći će se naučiti nešto o stranim zemljama, kulturi i ljudima, ali i tome kako Hrvatska može proširiti svoju turističku ponudu.
Kako ste došli na ideju za najveće svjetske fešte?
Sjetimo se fešti kojima je ispunjen naš život, rođendana, imendana, krstitki, svadbi. Svatko od nas voli biti na fešti zato što zaboravimo na sve naše probleme, zaboravimo na našu svakodnevnicu i lijepo se osjećamo. Pa sam mislio da bi bilo lijepo napraviti serijal u kojem posjećujemo velike i bizarne svjetske fešte, proučavamo zašto ljudi vole fešte, upoznajemo sve te države, gradove, narode. Eto malo šarenila i nečeg drugačijeg na televiziji te doze optimizma i veselja za gledatelje.
Kad kreće serijal i što ćemo sve gledati?
Serijal kreće 9. prosinca u nedjelju na HTV-u 1 u 20.40 sati. Iako je malo nezgodan termin, nije na puni sat, vjerujem da će vam se isplatiti pogledati jer vas čeka puno zabave, šarenila i adrenalina. Ukupno je osam epizoda i devet fešti: trčanje s bikovima ili San Fermin u Pamploni, Calcio Storico, tradicionalan i šokantno brutalan nogomet iz Firenze, Oktoberfest u Münchenu, Maraton lađa u Metkoviću, Tomatina, najveća svjetska borba rajčicama, egzotični plemenski Goroka fest - Papua Nova Gvineja, Twins Days, najveći svjetski susret blizanaca u SAD-u, kotrljanje sa sirom u Gloucesteru i Festival čokolade u Perugi.
Što vam je ostalo kao najupečatljivija epizoda?
Najegzotičnija fešta bio je Goroka show u Papui Novoj Gvineji, malo iznad Australije. Prvi bijeli čovjek u unutrašnjosti Papue, gdje smo išli, pojavio se tek 1930. Dakle tek uoči Drugog svjetskog rata tamo su uopće saznali da postoje bijeli ljudi. Za tu feštu mi je rekao Davor Rostuhar, pa mu ovim putem zahvaljujem. To je fešta koja, za razliku od ovih naših europskih, nema za bazu natjecanje ili oslobađanje nekih svojih frustracija, stresa. Tamo je stvar o vrlo specifičnoj smotri folklora s više od sto plemena, za koja kruže glasine o kanibalskoj prošlosti, što je još zanimljivije i svemu daje dodatnu draž.
Kako je izgledalo snimanje?
Ljudi su tamo iz kamenog uskočili u internetsko doba. Dakle svi imaju mobitele, ali još uvijek mnogi od njih nemaju struju, vodu. Samo mjesto Goroka od možda desetak, tisuća stanovnika nalazi se u džungli smještenoj oko aerodroma. Vrlo je zabavno kad vidiš da većina stanovnika sjedi na ulici i promatra što se događa. Oni nemaju uredske poslove, ne sjede od devet do pet negdje u uredu, nego onako, hodaš ulicom, a nekoliko tisuća ljudi zuri u tebe i obično ti se pet, šest njih priključi i hoda s tobom, radoznalo promatrajući šta će se dalje dogoditi. Tako da je bilo jako zabavno.
Kako izgledaju ljudi tamo?
Muškarci i žene su vrlo slični. Dosta sliče na Aboridžine i jako su prijazni, makar su nas upozoravali da nije pametno noću ići van. Naime, Goroka show se odigrava u vrijeme njihove proslave nezavisnosti od Australije. Jako su ponosni na to, ali onda je tu i tamo prisutan alkohol. Pa, recimo, nije pametno za bijelce po mraku hodati okolo, što je za nas iz Hrvatske dosta neuobičajena situacija. Dakle prvi put u životu morao sam u pet popodne biti doma, iza ograde s čuvarima, što mi baš nije leglo. A s druge strane, zaista nije bilo nikakvih, ni najmanjih problema. Ljudi su jako ljubazni. Ali, navodno, kad se uplete alkohol, znaju biti jako nagli. Evo, proguglajte Papuu Novu Gvineju, vidjet ćete puno ružnih članaka o tome što vam se tamo može dogoditi, mada moram reći da je nama bilo super.
Možete li nam opisati festival?
Sam Goroka show je fascinantan festival boja. Bilo da je riječ o plemenima koja dolaze iz okolice Goroke ili iz džungle, punima lišća, perja rajskih ptica, cijelih jata papiga u kosi ili plemena s obale nakićenih bezbrojnim školjkama. Naravno, danas je ubijati životinje za nošnju zabranjeno, ali ondje je riječ o pokazivanju i očuvanju tradicije. Ta je fešta i san svakog fotografa, tamo su ljudi iz National Geographica, Discoveryja, nema valjda ozbiljnije fotografske ekipe koja nije došla tamo. Show traje dva dana s preko sto i nešto plemena koja plešu i pjevaju cijelo vrijeme. Sunce tuče, blizu ste ekvatora, tako da ni ne skužiš, a izgori ti tjeme i to kroz kosu. Stvarno bizarno. Međutim njima to ne smeta da sedam, osam sati u komadu plešu, viču, skaču. Prvi je dan festivala završio suzavcem. Kad ne možeš rastjerati vesele ljude, baciš suzavac među njih i opališ koji rafal u zrak. Dakle vrlo egzotično i na ludi način meni zabavno.
Kako je bilo na Tomatini?
Tomatina je zapravo bila pilot-emisija koju smo snimali još 2016., kada smo prvi put konkretnije ušli u cijeli projekt zahvaljujući koproducentu Draženu Bračiću, koji je u to vrijeme investirao svoj novac da se cijela stvar zakotrlja. Dakle na prvu loptu to je jako blesavo, jako nepotrebno gađanje paradajzima. Međutim kad dođete tamo i kad vidite kako to ludo izgleda, koliko ima ljudi iz cijelog svijeta koje to zaista veseli i kako iza toga zapravo stoji tradicija, tisuće ljudi i kako u konačnici cijela turistička zajednica mjesta i regije ima jako, jako velike koristi od toga, onda počnete na sve to gledati malo blagonaklonije.
Kako to izgleda izbliza?
Radi se o fešti na kojoj se u uličici kao što je Masarykova u Zagrebu ili Marmontova u Splitu natiska nekad pedeset tisuća ljudi, a u zadnjih nekoliko godina, otkad je broj ograničen - dvadeset i dvije tisuće ljudi. Nekad davno je na kvadratnom metru bilo čak devet ljudi. Možete misliti koja je to gungula, koji je to kaos. Ljudi dolaze iz više od dvadeset država svijeta i sat vremena se gađaju paradajzima.
Nije li to razbacivanje hranom?
Vjerojatno jest iako ti paradajzi dolaze iz tvornice i tamo se odvajaju oni koji se ne mogu koristiti za prehranu, truli, zgnječeni, oštećeni, i ti se koriste na Tomatini. Sto sedamdeset tisuća kila paradajza se u sat vremena potroši u tom suludom i kaotičnom gađanju, koje je, kad sudjeluješ u tome, zapravo svojevrsno oslobađanje od svih frustracija.
Što vam se još svidjelo kod Španjolaca?
Španjolci su, očito, majstori fešti. Ne znam kako je u Južnoj Americi i u drugim dijelovima pod španjolskim utjecajem i u španjolskom govornom području, ali ovdje je Tomatina samo jedna od cijelog niza fešti koje se održavaju u tom gradiću. Dakle, imate karneval, malu Tomatinu i nekakvo natjecanje u kuhanju paelle. Zamislite si opet glavnu ulicu u vašem gradu, u kojoj je tristo, četiristo otvorenih vatri nasred ulice, pa ljudi stave pijesak na cestu, donesu drva i rade paellu. Kao kod nas, recimo, da je tristo ili petsto gorućih roštilja na Jelačić placu. Tako oni feštaju nekoliko dana prije Tomatine. Poslije toga je festival vatrometa. Uglavnom bizarno, ali festival festivala. Znači, imaš jednu glavnu feštu i hrpu okolnih fešti.
Koja je tajna uspjeha vaših projekata? Sve čega se dotaknete je - hit!
Ne znam koliko je hit, ali pokušavam ići neutabanim stazama. Pružiti gledateljima neko iznenađenje, nešto novo, jer to jest bit televizije. Meni bi lakše, komotnije i toplije bilo raditi neki talk show u studiju, ali toga već ima masu i gledatelji zaslužuju neku promjenu. Kad sam bio klinjo, moj je junak bio Jacques Cousteau, koji je u moj skromni stan u Dugavama donosio avanture i informacije iz cijelog svijeta. Za to služi televizija, da se trudi oko gledatelja i na njegov trosjed donosi 'Hrvatske velikane' ili 'Najveće svjetske fešte'.
Televizijska pravila su se jako izmijenila u odnosu na ona prije 20 godina, no neki se i dalje toga pridržavaju i kritiziraju svaku novotariju. Kakav je vaš stav prema tome?
Televizija je uvijek bila novotarija, budućnost, pa zašto ne bi bila i sada? Trendovi su poznati, internet i YouTube utjecali su na usitnjavanje sadržaja i gledateljske pažnje, što je i za autore dodatni pritisak da u tolikoj masi svega morate stalno izmišljati neku sadržajnu inovaciju, nešto novo.
Kad biste vi bili urednik Zabavnog programa, kako bi izgledao taj program?
Više mladosti, stila Youtubea, kraće forme, različitost i više šarenila. Najgore mi je da imam doma 200 programa na kabelskoj, a svi često sliče jedni na druge i naprosto ne znam što bih gledao na svim tim televizijama jer ništa ne odskače. Pa onda i ja pobjegnem na internet.
Kako komentirate televizijske formate poput 'Gospodina savršenog' ili 'Ljubav je na selu'?
Iskreno, ne stignem pratiti što se događa na našim televizijama jer nisam baš često na trosjedu, a kad jesam, radije se igram s klincima i gledam i slušam njih, a ne TV.
Jeste li postali 'profesor' za povijest nakon serijala o 'Hrvatskim velikanima'?
Joj, još pokušavam doći do zraka. Bilo je to stvarno dvogodišnje overdoziranje povijesnim i biografskim činjenicama i fešte mi dođu kao svojevrsna terapija. Nakon ozbiljnih tema, za promjenu malo veselja, nasmijanih i ludih lica oko mene na izvoz.
Privatno za vas kažu da niste velika šaljivdžija. Kako izgledate kad ste ljuti ili tužni?
Danči, ne vjeruj svakome i pazi da ti nešto ne ubace u sok. (smijeh) Kakav sam pred kamerom, takav sam i uživo, volim se šaliti kao i svaki normalni čovjek, ali istina jest da se čovjek ne može zezati 24 sata dnevno jer ti jednostavno to nije gušt. Neću zbijati šale sam sa sobom pod tušem ili u liftu, iako to zvuči izazovno.
Poznati ste po tome što paralelno radite na više projekata i nikad ne mirujete kad je riječ o poslu. Što novog spremate, što vam se vrti od ideja u glavi?
Radio sam 45-minutne nogometne intervjue s Rudikom Vidom, Vrsaljkom, Gocom Jurićem, Pletikosom itd. za Planet sport, kao i reportaže s utakmica Lige prvaka. Konačno sam pokrenuo i svoj kanal na Youtubeu, na koji stavljam sve svoje emisije - knjazTV. Kad već godinama drugi stavljaju na net moje emisije bez pitanja, onda je najpametnije da i ja počnem, s tim da je kod mene sve na jednom mjestu. Sve što sam radio, a to je preko 400 najrazličitijih epizoda iz 20-ak serijala. Stavljam ih malo-pomalo, pa pozivam gledatelje da me posjete i subscribeju se. Besplatno je, a možda se i pronađete u kojem kadru. (smijeh)